Prikazani su postovi s oznakom Brazil. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Brazil. Prikaži sve postove
Minha terra tem palmeiras,
Onde canta o Sabiá;
As aves, que aqui gorjeiam,
Não gorjeiam como lá.
Nosso céu tem mais estrelas,
Nossas várzeas têm mais flores,
Nossos bosques têm mais vida,
Nossa vida mais amores.
Em cismar, sozinho, à noite,
Mais prazer eu encontro lá;
Minha terra tem palmeiras,
Onde canta o Sabiá.
Minha terra tem primores,
Que tais não encontro eu cá;
Em cismar –sozinho, à noite–
Mais prazer eu encontro lá;
Minha terra tem palmeiras,
Onde canta o Sabiá.
Não permita Deus que eu morra,
Sem que eu volte para lá;
Sem que disfrute os primores
Que não encontro por cá;
Sem qu'inda aviste as palmeiras,
Onde canta o Sabiá.
De Primeiros cantos (1847)
Gonçalves Dias
 |
| Park Gonçalves Dias |
Pjesma u progonstvu
Moja zemlja ima palme,
ispod kojih se pjeva Sabia;
tu ptice cvrkuću drugačije
nego što cvrkuću tamo.
Naše nebo ima više zvijezda,
naše močvare imaju više cvijeća,
naše šume imaju više života,
naš život više ljubavi.
U snovima svojim, noću,
ne mogu naći više užitka nego tamo;
moja zemlja ima palme
ispod kojih se pjeva Sabia.
Moja zemlja ima ljepote,
kakve se mogu vidjeti samo u njoj,
u snovima svojim, noću,
ne mogu naći više užitka nego tamo;
moja zemlja ima palme
ispod kojih se pjeva Sabia.
Ne dao Bog da umrem
a da se ne vratim onamo;
bez da okusim ljepotu
koju ne nalazim ovdje;
bez pogleda na palme
ispod kojih se pjeva Sabia.
Prva pjevanja (1847)
ispod kojih se pjeva Sabia;
tu ptice cvrkuću drugačije
nego što cvrkuću tamo.
Naše nebo ima više zvijezda,
naše močvare imaju više cvijeća,
naše šume imaju više života,
naš život više ljubavi.
U snovima svojim, noću,
ne mogu naći više užitka nego tamo;
moja zemlja ima palme
ispod kojih se pjeva Sabia.
Moja zemlja ima ljepote,
kakve se mogu vidjeti samo u njoj,
u snovima svojim, noću,
ne mogu naći više užitka nego tamo;
moja zemlja ima palme
ispod kojih se pjeva Sabia.
Ne dao Bog da umrem
a da se ne vratim onamo;
bez da okusim ljepotu
koju ne nalazim ovdje;
bez pogleda na palme
ispod kojih se pjeva Sabia.
Prva pjevanja (1847)
Gonçalves Dias
(Na hrvatski preveo
Vinko Kalinić)
— Rio de Janeiro, 9. 11. 1964.
brazilska pjesnikinja
Cecília Meireles (punim imenom Cecília Benevides de Carvalho Meireles) bila je brazilska pjesnikinja, slikarica, profesorica i novinarka. Smatra se jednim od najvećih lirskih glasova u književnosti na portugalskom jeziku.
Kći je bankarskog službenika Carlos Alberto de Carvalho Meireles i školske učiteljice D. Matilde Benevides Meireles. Rođena je u Rio de Janeiru, Tijuca, 07. studenoga 1901. g. Od četvoro djece, jedina je preživjela. Otac joj umire tri mjeseca prije njenog rođenja, a majka kada joj je bilo svega tri godine. Kako je u ranom djetinjstvu izgubila roditelje, podiže je njena baka D. Jacinta Garcia Benevides.
Kasnije će zapisati:
"Ove i druge smrti u obitelji, dovele su me do mnogih materijalnih prepreka, ali u isto vrijeme, vrlo rano sam se morala suočiti sa Smrću, te s njom uspostaviti prisnost, spoznajući odnose između Vječnog i Prolaznog."
"(...) U životu nikada nisam pokušavala pobijediti ili izgubiti, bila sam tek zadivljena. Pojam ili osjećaj prolaznosti svega u samom je temelju moje osobnosti."
"(...) Moje odrastanje bez roditelja dalo mi je dvije stvari koje se percipiraju kao negativne, a za mene su oduvijek imale pozitivan karakter: samoću i tišinu. To je područje mog života. Magično područje, gdje je geometrijski kaleidoskop iznjedrio svoj basnoslovan svijet, gdje su satovi otkrili tajnu svog mehanizma, i lutke igru svojih pogleda. Kasnije su se otvorile knjige, a s njima novi snovi i stvarnosti, u tako skladnim kombinacijama da još uvijek ne razumijem kako se može uspostaviti ravnoteža između njih, kako ih razdvojiti ili prebrisati krpom."
Poeziju počinje pisati već s 9 godina, a prvu zbirku tiska 1919., u svojoj 18-toj godini. Pohađa učiteljsku školu od 1913. do 1916. godine, te studira jezike, književnost, glazbu, folklor i pedagogiju.
Kći je bankarskog službenika Carlos Alberto de Carvalho Meireles i školske učiteljice D. Matilde Benevides Meireles. Rođena je u Rio de Janeiru, Tijuca, 07. studenoga 1901. g. Od četvoro djece, jedina je preživjela. Otac joj umire tri mjeseca prije njenog rođenja, a majka kada joj je bilo svega tri godine. Kako je u ranom djetinjstvu izgubila roditelje, podiže je njena baka D. Jacinta Garcia Benevides.
Kasnije će zapisati:
"Ove i druge smrti u obitelji, dovele su me do mnogih materijalnih prepreka, ali u isto vrijeme, vrlo rano sam se morala suočiti sa Smrću, te s njom uspostaviti prisnost, spoznajući odnose između Vječnog i Prolaznog."
"(...) U životu nikada nisam pokušavala pobijediti ili izgubiti, bila sam tek zadivljena. Pojam ili osjećaj prolaznosti svega u samom je temelju moje osobnosti."
"(...) Moje odrastanje bez roditelja dalo mi je dvije stvari koje se percipiraju kao negativne, a za mene su oduvijek imale pozitivan karakter: samoću i tišinu. To je područje mog života. Magično područje, gdje je geometrijski kaleidoskop iznjedrio svoj basnoslovan svijet, gdje su satovi otkrili tajnu svog mehanizma, i lutke igru svojih pogleda. Kasnije su se otvorile knjige, a s njima novi snovi i stvarnosti, u tako skladnim kombinacijama da još uvijek ne razumijem kako se može uspostaviti ravnoteža između njih, kako ih razdvojiti ili prebrisati krpom."
Poeziju počinje pisati već s 9 godina, a prvu zbirku tiska 1919., u svojoj 18-toj godini. Pohađa učiteljsku školu od 1913. do 1916. godine, te studira jezike, književnost, glazbu, folklor i pedagogiju.
Godine 1922. godine udala se za slikara Fernando Correia Dias, s kojim ima tri kćerke: Mariu Elvira, Mariu Mathilde i Mariu Fernanda, od kojih je dobila petoro unučadi. Njena najmlađa kćerka Maria Fernanda, također će postati velika glumica.
Njezin suprug je bolovao od akutne depresije, te je 1935. godine počinio samoubojstvo. 1940. godine ponovno ulazi u brak s profesorom poljoprivrede Heitor Vinícius da Silveira Grilo.
Kao novinarka vrlo je aktivna u dnevnom tisku s temama obrazovanja, a 1934. godine osniva prvu knjižnicu za djecu u Brazilu. Piše i pjesme za djecu, koje nisu namjenjene samo djeci, te ih je moguće iščitavati na više razina.
Za svoje stvaralaštvo dobila je niz priznanja, a poezija joj je prevedena na mnoge svjetske jezike.
Rio de Janeiro, 7. 11. 1901.
— Rio de Janeiro, 9. 11. 1964.
brazilska pjesnikinja
“Prava filozofija jest učiti izonva gledati svijet.”
Pjesme:
Recife, 19. 04. 1886.
— Rio de Janeiro, 13. 10. 1968.
brazilski pjesnik
Život
nije vrijedan kazne i bola življenja.
Tijela razumiju jedno drugo, ali ne i duše.
Jedina stvar koja nam preostaje jest odigrati jedan argentinski tango.
A vida
Não vale a pena e a dor de ser vivida
Os corpos se entendem mas as almas não.
A única coisa a fazer é tocar um tango argentino.
Não vale a pena e a dor de ser vivida
Os corpos se entendem mas as almas não.
A única coisa a fazer é tocar um tango argentino.
Manuel Bandeira, Antologia
Biografija
Pjesme:
U pustinji Itabira
sjena mog oca
uzela me za ruku.
Toliko vremena izgubljeno.
Ali on nije rekao ništa.
Nije bila ni noć niti je bio dan.
Uzdah? Putujuća ptica?
Ali nije rekao ništa.
Prošli smo dugačak put.
Ovdje postojala je kuća.
Planina je nekako bila veća.
Toliko nagomilanih mrtvih,
i vrijeme koje ih žvače.
A u srušenim kućama,
ustajalost, hladnoća, vlaga.
Ali on nije rekao ništa.
Ulica koju je prelazio
na leđima konja, u galopu.
Njegov sat. Njegova odjeća.
Njegovi pravni dokumenti.
Njegove ljubavne pustolovine.
Otvaranje kovčega i
vihor sjećanja.
Ali nije rekao ništa.
U pustinji Itabira
stvari se vraćaju u život,
kruto, iznenadne.
Trg žudnji
prikazuje svoja tužna blaga;
moju potrebu za odlaskom;
puno žena, žaljenje.
Ali nije rekao ništa.
Hodajući preko knjiga i pisama
mi putujemo u obitelji.
Vjenčanja; zakupi;
pohlepni rođaci;
luda teta; moja baka
izdana među robinjama,
šuškanje svile u spavaćoj sobi.
Kakav okrutni, opskurni instinkt,
micao je njegovu blijedu ruku
tankoćutno nas gurajući
u zabranjeno
vrijeme, zabranjena mjesta?
Pogledao sam u njegove bijele oči.
Povikao: Reci! Moj glas
protresao je zrak za tren,
udario po kamenju. Sjena je
polako produžila dalje,
patetično putujući tim
izgubljenim kraljevstvom.
Ali on nije rekao ništa.
Vidio sam tugu, nesporazum
i više od jednog drevnog revolta
kako nas odvaja u mraku.
Ruka koju nisam htio poljubiti,
mrvica koju su mi zanijekali,
odbijanje da tražim oprost.
Ponos. Noćni užas.
Ali nije rekao ništa.
Reci reci reci.
Povukao sam ga za ovratnik
koji se pretvarao u ilovaču.
Za ruke, za čizme
Uhvatio sam njegovu postojanu sjenu
i sjena se oslobodila
bez žurbe bez ljutnje.
Ali on je ostao u tišini.
Bilo je dalekih tišina
duboko unutar njegove tišine.
Bio je tu moj gluhi djed
koji sluša oslikane ptice
na crkvenom stropu;
moj nedostatak prijatelja;
tvoj nedostatak poljubaca;
bili su tu naši teški životi
i golemo razdvajanje
u tom malenom prostoru sobe.
Uzak prostor života
sagurao me na tebe,
i u zagrljaju sa svijetom duhova
kao da sam izgorio
potpuno, ugrizom ljubavi.
Sada, samo mi poznajemo jedan drugog!
Naočale, sjećanja, portreti,
protječu u rijeci krvi.
Sada me vode ne puštaju
raspoznati tvoje daleko lice,
udaljeno sedamdeset godina …
Osjetio sam da mi je oprostio,
ali nije rekao ništa.
Vode prekrivaju njegov brk,
obitelj, Itabiru, sve.
Carlos Drummond de Andrade
(Prijevod: Tomica Bajsić)
Mama, čija to haljina visi
ovdje gore na čavlu?
Djeco, to je haljina žene
koje odavno nema.
Kada je otišla, mama?
Kada smo je poznavali?
Ne pričajte ništa, djeco,
dolazi vaš otac.
Mama, reci nam brzo
čija je haljina ta haljina.
Djeco, njezino tijelo je hladno
i više ne nosi odjeće.
Haljina na tom čavlu
beživotna je, mirna.
Slušajte, djeco,
riječi koje vam kanim ispričati.
Jednom, bila je žena
za kojom je vaš otac bio lud.
Toliko je bio zaljubljen
da nismo mogli doprijeti do njega,
Odvojio se,
zatvorio se,
proždirao se,
plakao za objedom,
pio i svadio se,
čak me i tukao,
ostavio me samu sa vašom kolijevkom,
otišao toj ženi,
ali njoj nije bilo stalo.
Vaš je otac molio, pa što onda?
Na nju je prenio osiguranje, gazdinstvo,
dao joj je auto, dao joj zlato,
Pokrio bi njene troškove,
ljubio joj cipele.
Ali nju nije bilo briga.
Vaš je bijesni otac
onda mene tražio da pitam
tu đavolsku ženu
da li bi se odobrovoljila
i spavala s njim…
Mama, zašto plačeš?
Uzmi jednu od svojih maramica.
Djeco, budite tiho,
vaš je otac u dvorištu.
Mama, nitko od nas nije čuo
njegove korake na stepeništu.
Djeco, tražila sam svukud okolo
tu ženu demona.
Preklinjala sam je da se prikloni
želji mog supruga.
Ja ne volim vašeg supruga,
rekla je smijući se.
Ali ja mogu s njim biti,
ako vi tako želite,
samo da vama udovoljim,
sebi ne, ne treba mi muškarac.
Pogledala sam u vašeg oca,
u njegove molećive oči.
Pogledala sam u tu ženu,
oči su joj bile sretne.
Njezina krasna haljina
s dubokim izrezom
više je pokazivala nego skrivala
njezine grješne vrline.
Prekrižila sam se,
poklonila… rekla sam da.
Otišla sam misleći na smrt,
ali smrt nije dolazila.
Prohodala sam pet ulica,
preko mosta, preko potoka,
otišla sam vašim rođacima,
nisam jela, nisam pričala,
Imala sam visoku groznicu,
ali smrt nije dolazila.
Opasnost je prošla,
kosa mi je osijedila,
izgubila sam zube,
moj vid je nestajao,
prala sam rublje,
šivala, pekla kolače,
moje ruke bile su izbrazdane,
moje prstenje slomljeno,
moj zlatni lančić pokrio je
račun u apoteci.
Vaš otac je nestao.
Ali svijet je malen.
Žena s ničim do ponosa na sebi
pojavila se jednog dana,
jadna, slomljena, nesretna,
s paketom u ruci.
Ženo, rekla je prigušenim glasom,
Ne vraćam vam vašeg muža,
ne znam gdje je on.
Ali evo ove haljine,
Zadnji komadić luksuza
koju sam čuvala kao uspomenu
na taj strašni dan,
taj dan moje velike sramote.
Nisam ga voljela,
ljubav je došla kasnije.
Od tada, preobratio se
i rekao kako me želi
kakva sam bila.
Bacila sam mu se pred noge,
sve trikove iskušala,
oribala pod licem,
čupala si kosu,
pustila se niz potok,
porezala se nožićem,
bacila se u kanalizaciju,
ispila vjeru i benzin,
molila dvije stotina krunica,
ženo, pokazalo se beskorisnim,
tvoj muž je nestao.
Donosim ti odjeću
koja svjedoči mojem nedjelu
što povrijedila sam ženu,
smrvila joj ponos.
Molim te da uzmeš ovu haljinu
i odriješiš me grijeha.
Pogledala sam u njeno lice,
gdje su nestale te oči,
taj gracilni osmijeh,
taj vrat poput kamelije,
taj struk
tako lijepo oblikovan i vitak
te noge, delikatne,
u sandalama od satena?
Dugo sam je gledala,
bez da sam išta rekla.
Uzela sam haljinu,
i objesila je na onaj čavao.
I ona se brzo iskrala
dok se dolje na ulici
pojavio vaš otac.
Pogledao me u tišini,
haljinu jedva da je zapazio,
rekao je samo: ženo,
prostri mi objed na stol.
Učinila sam to, on je sjeo,
pojeo, obrisao znoj,
uvijek je bio isti,
jeo je sjedeći pola u stranu,
i nije stario.
Zvuk hrane
u njegovim ustima zagrijao me,
podario mi veliki mir,
jedinstven osjećaj
da sve to bilo je san,
nije bilo haljine… ničega.
Djeco, slušajte! čujem
vašeg oca kako se uspinje stepenicama.
Carlos Drummond de Andrade
(Prijevod: Tomica Bajsić)
Dolazi vrijeme kada više ne možeš reći:
moj Bože.
Vrijeme potpunog čišćenja.
Vrijeme kada više ne možeš reći: moja ljubavi.
Zato što se ljubav pokazala beskorisnom.
I u očima nema suza.
I ruke samo služe teškim radovima.
I srce je pusto.
Žene kucaju na tvoja vrata uzalud, nećeš otvoriti.
Ostaješ sam, ugašenih svjetala,
tvoje fluorescentne oči sjaje u mraku.
Jasno je da više ne znaš kako primiti patnju.
I ne želiš ništa od svojih prijatelja.
Koga briga ako dolazi staro doba, što je starost?
Tvoja ramena pridržavaju svijet,
čine ga laganijim od dječje ruke.
Ratovi, glad, obiteljske svađe u kućama
samo dokazuju da život teče dalje
i nisu se svi uspjeli osloboditi.
Poneki (oni delikatni) procjenjujući spektakl okrutnim,
daju prednost umiranju.
Vrijeme dolazi kada smrt ne pomaže.
Vrijeme dolazi kada život postaje red.
Samo život, bez ikakvih eskapada.
Carlos Drummond de Andrade
(Prijevod: Tomica Bajsić)
Između dva mango stabla
mreža za spavanje zaljuljana
u potonulom svijetu.
Bila je vrućina, ni daška vjetra.
Na vrhu stoji sunce,
sve ostalo bilo je lišće.
Sparina.
I pošto nisam imao ništa za raditi, razvio sam strast
za praljinim nogama.
Jednog je dana prišla mojoj mreži,
privila mi se,
zagrlila me,
pružila mi svoje grudi
bile su samo za mene.
Mreža se izvrnula,
i dolje propao je svijet.
I otišao sam u krevet
s vrućicom od 40 stupnjeva.
I velika pralja velikih grudiju vrtjela se
svuda oko mene u zelenilu prostora.
Carlos Drummond de Andrade
(Prijevod: Tomica Bajsić)
Otac se popeo na konja i odjahao u polje.
Majka je ostala vesti posjednuta u naslonjač.
Moj mali brat je spavao.
Dječak sam u hladu mango drveća,
Čitam priču o Robinsonu Crusoeu,
dugačku priču koja nikada ne stiže do kraja.
U podne, bjelinom koja pripada svjetlosti, glas
koji se uspavankama priučio još davno,
u prostorijama za robove – nikada zaboravljeno -
pozvao nas je na kavu.
Kava crnja od te stare crne žene
kava profinjena
dobra kava.
Majka je ostala i vezla u naslonjaču
gledajući me:
Shh – ne budite nam dijete.
Kada je komarac zatreperio zaustavila je zipku.
Uzdahnula je… kako duboko!
Tamo daleko moj otac jahao je
nepreglednim prostranstvima farme.
I ja nisam znao da je moja priča
ljepša nego ona Robinsona Crusoea.
Carlos Drummond de Andrade
(Prijevod: Tomica Bajsić)
Ja sam djevojka fantom
koja čeka na ulici Chumbo
za kočijom svitanja.
Bijela sam i visoka i hladna,
moje tijelo je uzdah planinskog svitanja.
Ja sam djevojka fantom.
Moje ime bilo je Maria,
Maria-koja je-Umrla.
Ja sam djevojka koju ste voljeli
koja je umrla od bolesti,
koja je umrla u sudaru automobila
koja se ubila na plaži,
Čija kosa je ostala mirisati
dugo u vašoj memoriji.
Nikada nisam bila od ovog svijeta:
u poljupcu, moje usne
pričale su o drugim planetima
gdje ljubavnici gore
vatrom nevinih
i bez ikakve ironije
pretvaraju se u zvijezde.
Za razliku od drugih, umrla sam
i nisam imala vremena biti tvoja.
Ne mogu se s time pomiriti,
i kada policija spava
u meni i izvan mene,
moj se lutajući duh
spušta brdom Curall,
gledajući što je novo izgrađeno,
kružeći vrtovima ljubavi
(ulica Claudio Manuel da Costa)
tražeći sklonište u hotelu Ceará
koji sklonište ne pruža. Parfem
koji ne poznajem prožima me:
to je miris tvog sna,
mekan i topao, sklupčan
u zagrljaju španjolskih žena …
Oh! Pusti me zaspati s tobom!
Moj duh šeće dalje,
ne srećem nijednog od mojih ljubavnika,
koji su bili zavedeni od Francuskinja
koji su popili sav viski
u Brazilu
(i sada spavaju u pijanstvu,)
u prolazu srećem samo aute,
a vozači, iznenađeni
mojom bjelinom, bježe.
Sramežljivi policajci,
jedan me, nespretno, htio ugrabiti.
Raširila sam ruke … Nevjerojatno,
osjetio me. Nije bilo tijela
i na površini haljine
i pod haljinom
ista bijela odsutnost,
bjelina patnje …
Očito je: što je pripadalo tijelu
otele su mačke.
Djevojke koje još žive
(umrijet će, budite sigurni)
boje se da ću se pojaviti
i povući ih dolje za noge …
U krivu su.
Bila sam djevojka, biti ću djevojka
i napuštena, per omnia saecula.
Ali ne zanimaju me djevojke.
Dečki, oni moj nemir.
Ne znam kako se osloboditi.
Samo kada moj duh ne bi patio,
samo kada bi me još uvijek željeli.
Samo kada bi se duh složio,
ali znam da je to zabranjeno,
vi ste tijelo, ja sam magla.
Magla koja se rastvara
kada se sunce otvori nad planinama.
Sada se osjećam bolje,
rekla sam sve što sam htjela,
ispeljat ću se na taj oblak,
biti zamrznuta pokrivka,
presijavati se preko čovječanstva.
Ali zvijezde, one neće razumjeti,
nitko neće razumjeti,
moj odraz u lokvi
na aveniji Paráuna.
Carlos Drummond de Andrade
(Prijevod: Tomica Bajsić)
Joâo je volio Terezu koja je voljela Raimunda
koji je volio Mariu koja je voljela Pedra koji
je volio Lilianu
koja nije voljela nikoga.
Joao je otišao u Sjevernu Ameriku, Tereza
u samostan
Raimundo je poginuo u nesreći, Maria je ostarjela
kao dadilja
Pedro je počinio samoubojstvo a Liliana se udala
za J. Pinto Fernandeza
koji se nikako ne uklapa u ovu priču.
Carlos Drummond de Andrade
Klara je s djecom šetala vrtovima.
Nebo se zrcalilo zelenim odsjajima na travi,
voda se zlatila pod mostovima,
sve drugo bilo je plavo i roza i narančasto,
policajac se nasmiješio, bicikli prolazili,
djevojka je zakoračila na travnjak uhvatiti pticu,
cijeli svijet-Njemačka, Kina-
sve uokolo Klare, bila je tišina.
Djeca su pogledavala u nebo: nije bilo zabranjeno.
Usta, nos, oči su bile otvorene. Nije bilo
opasnosti.
Čega se Klara bojala bila je groznica, vrućina,
insekti.
Klara se bojala zakasniti na tramvaj u jedanaest sati:
Čekala je na pisma spora u dolasku,
Nije mogla uvijek nositi novu haljinu. Ali
šetala je vrtom, jutrima!
Imali su vrtove, imali su jutra u tim danima.
Carlos Drummond de Andrade
(Prijevod: Tomica Bajsić)
Kada sam se rodio, jedan od propalih
anđela koji žive u sjeni, rekao mi je:
Carlos, idi, budi gaucho u životu.
Kuće gledaju na muževe koji
trče za ženama.
Da je poslijepodne bilo plavo,
možda bi imalo manje želja.
Tramvaj prolazi pun nogu:
bijele, crne, žute noge.
Moj Bože, zašto toliko nogu,
pita me srce. Ali moje oči
ne pitaju ništa.
Čovjek iza brkova
ozbiljan je, jednostavan i čvrst.
Rijetko priča.
Ima nekoliko, izabranih prijatelja,
čovjek iza naočala i brkova.
Bože, zašto si me napustio
ako si znao da nisam Bog,
ako si znao da sam slab?
Svemiru, pusti svemiru
da su me nazvali Amaurilu
bilo bi rime u mojem nemiru
čitan bih bio
ali ne bih tako mislio.
Svemiru, pusti svemiru,
moje srce je pustije …
Ne bih vam to smio reći,
ali ovaj mjesec
i ovaj konjak
igraju se vraga s ljudskim
osjećajima.
Carlos Drummond de Andrade
(Prijevod: Tomica Bajsić)
Na sredini puta bio je kamen
bio je kamen na sredini puta
bio je kamen
na sredini puta bio je kamen.
Nikada neću zaboraviti taj događaj
u životu mojih umornih mrežnica.
Neću nikada zaboraviti da na sredini puta
bio je kamen
bio je kamen na sredini puta
na sredini puta bio je kamen.
(Prijevod: Tomica Bajsić)
Jedna bi mala kretnja,
daleka i sasvim laka
dovoljna bila da pođeš sa mnom
i sa mnom zauvijek budeš
- kretnja koju učinit neću.
S planina vremena
jedna riječ bi mogla pasti
ispremetnuti sva mora
i spojiti daleke zemlje,
- riječ koju kazati neću.
Da bi me među tihim vjetrovima
odgonetnuo,
smračujem svoje misli,
oblačim noćne haljine
- koje izmišljam za tebe.
I sve dok me ne otkriješ,
svjetovi će broditi
u mirnom dahu vremena
i ne zna se do kada
- a jednog dana
ja ću dostarjeti.
Cecília Meireles
Timidez
Basta-me um pequeno gesto,
feito de longe e de leve,
para que venhas comigo
e eu para sempre te leve...
- mas só esse eu não farei.
Uma palavra caída
das montanhas dos instantes
desmancha todos os mares
e une as terras mais distantes...
- palavra que não direi.
Para que tu me adivinhes,
entre os ventos taciturnos,
apago meus pensamentos,
ponho vestidos noturnos,
- que amargamente inventei.
E, enquanto não me descobres,
os mundos vão navegando
nos ares certos do tempo,
até não se sabe quando...
e um dia me acabarei.
Kad bi Ti čovječan bio,
moje bi ruke živjele, tkajući
nježnost kao platno svileno,
da ti prinesu haljine
čudesne legende.
Kad bi Ti čovječan bio,
oči bi moje obasjane sjale
danju i noću,
i uperene bi tako bile
u tebe
što sav bi blistao,
kao onaj što se nekoć
okrunio bio
sunčevim plamenom.
Kad bi Ti čovječan bio,
moja bi usta voće bila
za tvoju žeđ,
za tvoj san,
glazba ljubavna,
i svečanost utjehe
za tvoje nježnosti.
Kad bi Ti čovječan bio,
ja bih ti bila igračka djetinja,
oružje ratničko,
flauta u starosti
koja bi ti pjevala
pjesmu obrednu
vrlo blisku
umiranju.
Kad bi Ti čovječan bio,
o, Izabrani,
ja bih bila sve
u tvome postojanju.
Ali sam ništa...
Nisam drugo
no ova žudnja
neodoljiva
postojanja.
- Mnijem,
kad bi Ti čovječan bio,
ruke bi moje živjele, tkajući
nježnost kao svilu,
da ti prinesu haljine
čudesne legende.
Cecília Meireles
Poema de ternura
Se Tu fosses humano,
as minhas mãos
viveriam tecendo
carinhos e sedas,
para te darem trajes prodigiosos
de lenda...
Se Tu fosses humano,
os meus olhos andariam acesos,
noite e dia,
e tão postos em Ti
que brilharias todo,
como quem se houvera coroado
com o sol...
Se Tu fosses humano,
a minha boca seria
fruto para a tua sede,
música de amor para o teu sono,
festa da Consolação
para a tua tristeza...
Se Tu fosses humano,
eu seria o teu brinquedo
de criança,
as tuas armas
de guerreiro,
a flauta em que a tua velhice
louvasse o próximo cerimonial
da Morte...
Se Tu fosses humano,
ó Eleito,
eu seria tudo, na tua vida...
Mas eu não sou nada mais
que esta ansiedade impossível de ser...
...
Oh! pensar que, se Tu fosses humano,
as minhas mãos
viveriam tecendo
carinhos e sedas,
para te darem trajes de lenda,
prodigiosos...
as minhas mãos
viveriam tecendo
carinhos e sedas,
para te darem trajes prodigiosos
de lenda...
Se Tu fosses humano,
os meus olhos andariam acesos,
noite e dia,
e tão postos em Ti
que brilharias todo,
como quem se houvera coroado
com o sol...
Se Tu fosses humano,
a minha boca seria
fruto para a tua sede,
música de amor para o teu sono,
festa da Consolação
para a tua tristeza...
Se Tu fosses humano,
eu seria o teu brinquedo
de criança,
as tuas armas
de guerreiro,
a flauta em que a tua velhice
louvasse o próximo cerimonial
da Morte...
Se Tu fosses humano,
ó Eleito,
eu seria tudo, na tua vida...
Mas eu não sou nada mais
que esta ansiedade impossível de ser...
...
Oh! pensar que, se Tu fosses humano,
as minhas mãos
viveriam tecendo
carinhos e sedas,
para te darem trajes de lenda,
prodigiosos...
Ti mi donosiš radost i mir
činiš me sretnim kao ni jedno drugo biće na svijetu
ti si sve ono što me ispunjava
volim te više od svega
nosim te u svojim mislima
jer si oplemenio moj život i sve moje osjećaje
zbog tebe bih zaustavio vrijeme,
i lutao od sjevera do juga
moj slatki anđele plavi
nikada neću zaboraviti tvoj poljubac slasni
ni svjetlo u tvojim očima
nikada neću zaboraviti tvoj glas, pun nježnosti
ni miris tvoj koji me opčinjava
zadrži me u naručju svom
podijeli sa mnom prostranstva
na tvojim poljupcima želim ploviti
obasjan svjetlošću iz tvojih očiju
nedostaje mi ono mjesto
nedostaje mi onaj dan
kada ćemo zajedno uživati
u noći mjesečine
ti i ja, moj plavi anđele mali
nikada neću zaboraviti oganj tvojih očiju
što me obasjava
nikada neću zaboraviti tvoje strasne poljupce
u kojima sam se utapao
htio bih zaustaviti vrijeme
i ostati uz tebe
osjećam te, živiš u mojim mislima
i mi smo jedno
moj slatki anđele mali
nikada neću zaboraviti tvoje poljupce
način na koji si me ljubio
nikada neću zaboraviti tvoj glas pun nježnosti
u zagrljaju tvom želim pronaći svoj dom
moj mali anđele plavi
moj mali anđele plavi
Marcos Menezes de Almeida
(S portugalskog preveo
Vinko Kalinić)
Meu Pequeno Anjo Azul
Você me traz felicidade e paz
Faz me feliz como nenhuma outra coisa na vida faz
Você é tudo o que me satisfaz
Amar você nunca é de mais
Eu te tenho em meus pensamentos
A ti dedico minha vida e meus sentimentos
Por ti pararia o tempo e caminharia de norte a sul
Meu doce anjo azul
Nunca esquecerei teu beijo doce
E o brilho do teu olhar
Nunca esquecerei tua voz suave
E teu cheiro a me encantar
Prenda me em teus braços
Divida comigo o espaço
Com teus beijos faça-me flutuar
Ilumine me com a luz do teu olhar
Quero perder me em teu lugar
Apreciar te em uma noite de luar
Nesse dia juntos seremos um
Você e eu meu pequeno anjo azul
Nunca esquecerei a luz dos teus olhos a me iluminar
Nunca esquecerei teus beijos doces que fazem-me flutuar
Quero poder parar o tempo
Ficar ao seu lado
Sentir te viva em meu pensamento
E juntos seremos um
Meu doce anjo azul
Nunca esquecerei teu beijo
Teu jeito de amar
Nunca esquecerei tua voz suave
Em teu abraço quero encontrar meu lar
Meu pequeno anjo azul
Meu pequeno anjo azul
Marcos Menezes de Almeida
Nijedna institucija
(i nijedna revolucija)
ne garantira čovjeku
pravo da diše.
Nijedna garancija nije
toliko potrebna:
ljudi
žive daveći
jedan drugoga
čitavo vrijeme.
Ti me daviš:
uvijek kad ti ne mogu reći što mislim,
uvijek kada moram mijenjati boju svoga glasa,
da ti ne primijetiš što osjećam,
uvijek kada govorim sam sa sobom
pravdajući se pred svojim unutarnjim sucem,
što si ti,
uvijek kad se pred tobom moram paziti
i kontrolirati,
da ti ne primijetiš
moje želje i moje strahove.
Moja je osveta to isto tražiti od tebe.
Svi živimo gušeći se.
Svi mi davimo.
Vrijeme je da počnemo
disati slobodno,
vrijeme je da pustimo
drugog disati
slobodno.
Otvoriti se – to je
Amen
Tjeskoba se pojavi uvijek kad je duh zatvoren,
bez da se može širiti, letjeti, tražiti, djelovati.
Tjeskoba se pojavi uvijek kad se ne dopusti
da duša želi, osjeća, teži za nečim.
Tjeskoba je željeti disati – i ne uspjeti.
Tjeskoba je trebati disati – i ne moći.
Angelo Gajarsa
Brazil
