U pustinji Itabira
sjena mog oca
uzela me za ruku.
Toliko vremena izgubljeno.
Ali on nije rekao ništa.
Nije bila ni noć niti je bio dan.
Uzdah? Putujuća ptica?
Ali nije rekao ništa.
Prošli smo dugačak put.
Ovdje postojala je kuća.
Planina je nekako bila veća.
Toliko nagomilanih mrtvih,
i vrijeme koje ih žvače.
A u srušenim kućama,
ustajalost, hladnoća, vlaga.
Ali on nije rekao ništa.
Ulica koju je prelazio
na leđima konja, u galopu.
Njegov sat. Njegova odjeća.
Njegovi pravni dokumenti.
Njegove ljubavne pustolovine.
Otvaranje kovčega i
vihor sjećanja.
Ali nije rekao ništa.
U pustinji Itabira
stvari se vraćaju u život,
kruto, iznenadne.
Trg žudnji
prikazuje svoja tužna blaga;
moju potrebu za odlaskom;
puno žena, žaljenje.
Ali nije rekao ništa.
Hodajući preko knjiga i pisama
mi putujemo u obitelji.
Vjenčanja; zakupi;
pohlepni rođaci;
luda teta; moja baka
izdana među robinjama,
šuškanje svile u spavaćoj sobi.
Kakav okrutni, opskurni instinkt,
micao je njegovu blijedu ruku
tankoćutno nas gurajući
u zabranjeno
vrijeme, zabranjena mjesta?
Pogledao sam u njegove bijele oči.
Povikao: Reci! Moj glas
protresao je zrak za tren,
udario po kamenju. Sjena je
polako produžila dalje,
patetično putujući tim
izgubljenim kraljevstvom.
Ali on nije rekao ništa.
Vidio sam tugu, nesporazum
i više od jednog drevnog revolta
kako nas odvaja u mraku.
Ruka koju nisam htio poljubiti,
mrvica koju su mi zanijekali,
odbijanje da tražim oprost.
Ponos. Noćni užas.
Ali nije rekao ništa.
Reci reci reci.
Povukao sam ga za ovratnik
koji se pretvarao u ilovaču.
Za ruke, za čizme
Uhvatio sam njegovu postojanu sjenu
i sjena se oslobodila
bez žurbe bez ljutnje.
Ali on je ostao u tišini.
Bilo je dalekih tišina
duboko unutar njegove tišine.
Bio je tu moj gluhi djed
koji sluša oslikane ptice
na crkvenom stropu;
moj nedostatak prijatelja;
tvoj nedostatak poljubaca;
bili su tu naši teški životi
i golemo razdvajanje
u tom malenom prostoru sobe.
Uzak prostor života
sagurao me na tebe,
i u zagrljaju sa svijetom duhova
kao da sam izgorio
potpuno, ugrizom ljubavi.
Sada, samo mi poznajemo jedan drugog!
Naočale, sjećanja, portreti,
protječu u rijeci krvi.
Sada me vode ne puštaju
raspoznati tvoje daleko lice,
udaljeno sedamdeset godina …
Osjetio sam da mi je oprostio,
ali nije rekao ništa.
Vode prekrivaju njegov brk,
obitelj, Itabiru, sve.
Carlos Drummond de Andrade
(Prijevod: Tomica Bajsić)
0 comments:
Objavi komentar