Jednom kada shvatiš

da se iza lijepih slika 

kriju tužne priče

osjetit ćeš i ti

tugu ljepote.

Bože, Bože, opet sam se probudio i prva misao bila mi je: pa dobro, gdje je ta moja Ljubav?

Smije li se? Plače li? Kuda vode njene oči? Što šapuću crte na njenom licu? Uopće, znade li ona da sam i ja tu? Da je čekam? Bos. I polugol. Kao pustinjak svoju smrt. I što ako je i ona negdje sama? Na ovom ludom svijetu? S mislima težim od mojih?

Otvorim prozor i gledam to sunce. Gledam kako se razlistava. Kao vatrena kiša, u triljardama prozirnih kapljica. Pada taj nebeski oganj. Prosipa se poput pepela. Rosi se. Iskri. I ja, sasvim spontano, kao neki luđak pružam k nebesima svoje gole ruke. Nemoćne. I pune strepnje. Umjesto nje, hoću zagrliti svjetlost!

A ona se neda. Otima se!

I ja opet slutim - nesavladiva je i ogromna sila. Ta moja Ljubav. Koja nikada i neće biti samo moja. Moja je tek ova čežnja što me lomi na pola. Na mene kojeg ima. Koji sam tu. I na mene kojeg nema. A trebao bi biti. Tu. Ili tamo negdje. Ili bilo gdje.

U osmijehu na tom drugom, nevidljivom licu. Zamišljenom. Kojem se i ovog jutra smiješim. Kao dijete koje se još ni rodilo nije. Pomalo smiješan i samom sebi. U osmijehu bez kojeg moje oči nikad neće biti pune. Bez odsjaja, kao i ova Zemlja, što bi bila tek izgubljena i pusta zvijezda, u mraku bez smisla.


- Mlada je, žedna sna, možda još spava... - šapuće mi moja Vjera. (Koja je još uvijek živa!) - Ta tvoja Ljubav.

Već tri puta zalazim na prozor. Otvaram ga oprezno. Kao neki mistik svoje praznovjerje. Ljudi se bude. Prolaze. I svatko se bar jednom okrene za suncem. Osjećam. Tijelo koje gori. U ovom šupljem nebu ipak ima nešto toplo. Neizvjesno. Ali svima zajedničko. Tu je. Ta moja Nada.

I slušam.

Čitav svemir, kako pulsira u mojim žilama.

Komiža, 11. 08. 2011.

Vinko Kalinić

Sanjajte ljudi nove svjetove.
Ovi u koje su nas dovukli,
puni su očajnika.

Čujete li kako škripi ta praznina
u ljudskim dušama, glavama,
i kako se rasteže za nama
po ulicama, poput rijeke
koja pred sobom odnosi sve?
I u kakvom su samo neskladu
nova svilena odijela naših dušebrižnika,
koji nam mašu svojim blistavim perspektivama
a u kojima svaki novi dan donosi
tek novi, još strašniji užas.
Dok mi postajemo sve tuplji,
od vlastitog jada ne videći tuđi,
i gušimo se u pjeni na praznim usnama
vjerujujći da će nam tuđa propast
donijeti spas.

U takvom svijetu samo grabežljivci
mogu tražiti sreću. Lihvari, koji će vam
nuditi sve, a prodati i vaš leš. - Ljudi, ne!

Jer čovjek ne može biti sretan
pored drugog koji pati. To su čarke
iz naopakih bajki, u kojima nema mjesta
za ruku koja drhti, ni za oko koje strepi,
u kojima žive samo izmišljeni
vitezovi, menađeri i štrumfovi.

Okreni se oko sebe. Vidiš li koliko je ljudi
istih kao i ti? I svakom je otet jedan san.
Lupeži to znaju bolje od nas, i vješto trguju
svojim žrtvama, nudeći im uvijek iznova
nove juriše, ratove i tamo neki dalek
vječni spas. A spasa nema! Ni vječnosti nema!

Ima samo ovaj dan. Što jedan zalazi
žalosniji od drugog.

Čuješ li? Maštaj o pticama. 

Umjesto milijuna na njihovim računima,
one će ti više istine reći. O letu.
O drevnoj i davno izgubljenoj radosti.
Možda ćemo je jednom opet naći?
Ali samo tako, ako budemo znali
osjećati suze jedni drugima
što se spuštaju na našim licima.

Vinko Kalinić

Pojaviš se uvijek iznenada
spontano, poput sjene na zidu
dotakneš moju pažnju, lagan osmijeh
prospeš mi po licu, i misao krene

rastegne se poput tanke žice,
najtanje

kroz jutro, dan i san

u kaosu ovog svijeta
kroz džunglu besmislenih stvari
što nas okružuju i prate
po njoj hodam, niz provalije

osluškujem, čitav svemir drhti
kao list na vjetru

dok te ima, biti živ
razumiješ li

eto, to si ti

Vinko Kalinić

Sanjao sam da Te sanjam

i u dnu toga sna

stajao sam ja

ničeg nije bilo u tom snu

nebo bijaše prazno

i zvijezde sve

progutaše muk

samo usne Tvoje

titrahu u mraku

rahle ko zemlja

vrele ko kruh

ne znam, u tom snu

da li bijah čovjek

ili duh

pamtim samo

koliko duša

žedna

biti može

i uzdah onaj

- o, Bože!

od kojeg i sad, budan

u moždanima ćutim

miris Tvoje kože

Komiža, 10. 03. 2009.

Vinko Kalinić

Sreo sam ga bezbroj puta
i svaki put me dirne
razbarušenom ljepotom svojih boja,
kao i tužnom, neispričanom pričom
o tome kako se ljudi ophode
i imenuju stvari.

Gdje ima i mrvica zemlje,
kažu mi - raste svugdje!
I baš po tome
ljudi su mu dali ime:
smrdećan!

Kao da se žele narugati
njegovoj neizbirljivosti.
Jednostavnosti.
Tvrdoglavoj
i prkosnoj volji,
koja iz ničega
iznjedri život.

A on se ne zove.

Njemu ne trebaju
naše riječi.

Niti naša imena.

On šutljivo raste
uz gomile i suhozide.
Ispred i iza kuća.
Pa čak i ondje
gdje ukućani
bacaju izmet.

Nikne.

Izraste sam.
Ne traži našu pažnju.
I bude ga čitav grm.

Po nekoliko raskošnih cvjetova
razlista se na jednoj nožici.
Kao da nam želi reći:
gledajte koliko me ima!
Moje žile rastu iz samog srca
ove škrte i gole zemlje.
(Zemlje koju ste vi uprljali,
a ja je krasim, usprkos vama!)
One su veće, dublje,
mudrije, i jače,
od svih vaših
riječi.

I imena!

...

Godine, godine, lude godine

bezobzirne, što jurite kao mahnite

šezdeset na sat i baš vas briga

što je nekad momak sasvim mlad

o majko mila, danas čovjek star

Ni vjetrovi, ni oluje
ni bolest, ni ratovi
ni glad, ni odlasci
ni vrijeme koje grize
strašnije no i jedan zub
nitko, nitko ne može
odnijeti sve

ni kiše ne mogu oprati
baš svaki trag

pa i sjećanja kad izblijede
uvijek ostane nešto

u dnu čaše
u ritmu srca
na licu kamena
pod korom zemlje
na dnu mora

nestalo davno
opet bude dio nas

- kako ne!
nečeg dragog prisjeti se svak

čak i pred onim
spomena što vrijedno nije
odmahnuti ćeš rukom
- daj, molim te!

i kad nestanu ljudi
pa i čitavo neko vrijeme
svemir pamti mjesto nas

zadubiš se u dubine,
u visine podigneš li pogled,
okreni se bilo gdje

osjećaš li

koliko je to
s v e

Vinko Kalinić

 Ne znam u koji bi to grad mogao pobjeći
da sakrijem se od tebe, more koje nisi moje
a ja jesam tvoj?

Na siki stojim i gledam tvoje lice
- na stijeni oštroj kao nož! -
opojno lice tvoje, čas zeleno
čas prozirno, čas plavo.
Rastrlo si svoje boje i ljubiš
čitav svijet, sve što je
ikad bilo moje.

Kao pred tijelom najljepše žene,
tako pred tobom stojim. I treperm,
kao i ti, svim svojim bićem.

Da ti kličem, to i moje kosti hoće.
Ali se oči mute - pred tobom
samo što ne zaplaču.

Što s neba pada, prosulo se živo zlato
po obrazu ti, po horizontu.
U svakoj kaplji razmnožavaju se
daljine, daljine... Podno sunca,
po zvizdanu, sve kroz čežnju
i na škrge, jaučem iz ove tmine
hoteći u tvoje brazde
zaroniti sve to dublje:
zar je život ljudi manje vrijedan
od života jedne ribe?

Rukavac, 26. 07. 2013.

Vinko Kalinić

Ostvareni, neostvareni, alavi i balavi,
ovakvi i onakvi... ali svi su ljudi pjesnici.
Jer sanja svaki čovjek da dotakne dušu drugog,
da nasloni glavu o sigurnije neko rame
i šuplje duplje da ispuni svjetlijim nečim
od svog mraka. Dišemo ih. Izdišemo.
Pjesme su poput zraka. S nama se bude,
u drugima sniju. Kroz život nas liju
u svom tijelu nagu, niz bespuća, kroz maglu.
Za njima hodimo, po putu od mjesečine.
Često čine da bude ono što i nije.
Kad nam srca biju, od radosti, od blizine,
netko drag što tu je, između nas one se viju.
A i kad nije, pjesma nas pije, kroz sasvim tanke
nevidljive slamke, satkane sve od čežnje,
od daljine.

Putujemo. Putujemo. Uvijek smo na putu.
Od rođenja, sve do na kraj puta,
pjesme su nam i dah i sjena.

Ne vidimo ih i ne čujemo,
kad je sve u redu -
jer u tom trenu i sami smo pjesma.

Čim zaškripi, ljuljamo se, drhtimo
ko stražari na mrtvoj crti.

Najbolji među nama
pjevaju ih i poslije smrti.

Vinko Kalinić

Ljeto odlazi, brodovi ljude odvoze, kao dječja radost puna iznenađenja prve kiše smočile su sve u nama. I misli nam igraju. Plove sve dalje. Tonu sve dublje. Svaka od njih čuva neki sasvim dalek grad, ulicu, neko toplo i drago lice. Ruku. Jesen nam dolazi. Šulja se polako. Kao da zna koliko nas ima u onom gdje nas više nema. A bili smo tamo. I mogli bi... U sutonu što se noća, poput ocvalog cvijeća razlistava se čežnja. Isprekidane niti gube se u njedrima usplahirenog mora. Neka tiha sjeta prekrila je čitavu luku. Dan se gasi. Jeca žal. Snivajući svoje gnijezdo, nestajemo i mi, u razasutom zlatu.

Komiža, 12. rujna 2014.

Vinko Kalinić

(Foto: Joe Young)

Gledao sam te, gledao si sunce
kako se utapa na obzorju. Bespovratno
kako tone na beskrajnoj pučini.

S njime, podivljale sve su boje!

Čak i rijetki oblaci, u trenu,
nevidljivim nekim kretom, kao uzvanici
na najsvečanijoj nekoj gozbi, onako bijeli,
presvukoše se u nešto sasvim jarko.

Sjetan ti pogled, oteščao i pun divljine,
i daljine, kao cijelo jato još neotkrivenih ptica,
lebdio je nad čitavim tim ganutljivim prizorom.

Čuo sam! Svaka misao bijaše jedan krik.
I jedna zraka. Trčao sam za njima
poput razdraganog djeteta koji prvi puta
vidješe balon. Gomilu šarenih balona.

I stvarno, utopi se sunce.
Ugase se boje.

Ostalo je samo tvoje lice,
bijelo kao kozji sir. I razigrane oči.
U očima mojim: dvije blitave zvijezde.
Na pustoj zemlji. Na praznom nebu.
U totalnom mraku.

Vinko Kalinić

(Foto: Stjepan Tafra)

Neka pljuju, nek se gade
neka ogovaraju, nek sažaljevaju
neka mrze, neka tuku
nek se rugaju, i ponizuju
neka kunu, i proklinju
neka vjeruju u što žele
definiraju kako hoće
neka umišljaju
neka izmišljaju
čime god se dosjete
neka prikrivaju
svoj jal,
svoju prazninu

ali ja znam koliko su
moje ruke bile pune

tebe

u kom vidjeh sebe
kao u zrcalu

htjeli ne htjeli
kao što se i svi vidimo
ovim istim očima
- il´ su prazne, il´ su pune! -
pred kojima se, srećom
ma koliko god se dovijali
ma iza čega se skrivali
pod milim bogom
ništa sakrit ne može

Vinko Kalinić

Ponekad imam osjećaj da sam se odavno izgubio
na ovom svijetu i da je sve krivo postavljeno:
i imena gradova, i imena ulica, i imena ljudi,
znakovi na cesti, krsni listovi i boje na zastavama.
Da smo krive lekcije učili u udžbenicima,
i profesori da su trebali biti đaci
i učiti od nas koji smo bili djeca,
a mi da smo trebali ostati onakvi
nezainteresirani za strane svijeta,
statističke podatke o ekonomskom rastu
i kada je koja bitka vođena.

Čini mi se da bi bili pametniji
s onim osmjehom dječaka koji se
nemilosrdno ceri pred kartom Svijeta
smiještajući Afriku gdje bi trebala biti
Amerika, i Europu tamo gdje je Azija.

I mudriji da je bio naš bijeg sa školskog sata,
od dosadnih formula iz fizike i kemije.
Jer - tako je to ponekad u mojoj glavi -
čini mi se kad ljudi ništa ne bi znali
o kemijskim spojevima i zakonima fizike,
još uvijek bi živjeli u špilji
i igrali se na mame i tate.
I da bi bez Dnevnika, Interneta i dnevnog tiska
više poznavali jedni druge. I kako teku suze,
i kako grmi smijeh. I srce kako se kadikad steže
mimo svih zakona, pred stvarima o kojima ljudi
najčešće i ne razmišljaju, a o kojima u udžbeniku
nije pisalo ništa.

Ponekad stvarno imam osjećaj da sam se izgubio.
I što je lijevo, učini mi se da bi trebalo biti desno,
i što je desno, da bi trebalo biti lijevo,
i ono što je gore, da bi trebalo biti dolje,
i obratno. I sve bi tako ispremještao.
Jer čini mi se ponekad, da se ljudi
i vole i mrze po inerciji i navici.
I da čine sve samo zato jer im je netko rekao
da je dobro da to čine baš tako
kako su ih naučili da čine,
a zapravo nije, jer bi moglo i drukčije.
I svašta se meni tako čini, i pričinja,
ponekad i predskazuje, pa stvarno bude onako
kao u tom predskazanju, a ne onako kako su nam rekli.

Čudne me misli spopadaju. Što sam stariji, sve to više.
I ponekad mi bude pravo žao što nikada nisam živio u špilji,
bez frižidera, mikrovalne i daljinskog upravljača.
Zamisli da svako jutro iznova moraš kresati kamen o kamen
da bi zapalio vatru, ganjati divlju svinju ili loviti ribu?
Kakve bi ti se onda misli vrzmale po glavi, i bi li tvoje ruke
imale isti osjećaj za stvari?

Dobro! - Priznajem, bilo bi to naporno. Ovako je mnogo lakše.
No, što je s osjećajem za stvari? Je li i naša glad ista
kao i ona prva? I ona vatra, kao ova mikrovalna? Grokće li ova
pitoma svinja kao i ona divlja? Ili smo se svi izgubili
među svim tim zemljama, jezicima, kulturama, tehničkim
i mentalnim pomagalima? I je li ono bilo divlje samo zato
što su nas razmazili, ili smo mi divlji kojima nije bila dovoljna
riba za ručak, pa smo sagradili brod, pa tvornicu, pa...
nacrtali Europu, Ameriku, Aziju...

- Da mi je ući u tvoju glavu, mislim da bi se osjećala ko Alisa
u zemlji čudesa! - tako mi reče jednom sestra.

I nije bila daleko!

Na ovoj planeti čudesa, da te nema,
Ljubavi moja, ne znam kud bih krenuo.
Niti što bih uopće radio?

O tome razmišljam dok gledam tvoje lice.
O kojem mi nitko nije rekao ništa,
a na kojem je zapisano ama baš sve
što je važno.

Čisti zov divljine.

Vinko Kalinić

 

Jedno lice iz ulice

one iste, kojom prošli su

Jonije, Artemida i svi 

isejski junaci

njihove lijepe žene

djeca

i koze

jedno lice iz ulice

one čiste, kojom otišli su

svi koji su ikad 

bili na Visu

s uzdahom u oku, s čežnjom u grlu

s pogledom punim sjete

jedno lice iz ulice

one bistre, kojom dolazimo

i odlazimo, što smo 

vječito na putu, i mi

pa zastanemo na trenutak

zatečeni pred spoznajom

kako nas godine hvataju 

za rukav

i nogavicu

dok nas bura štipa 

za nos

ili jugo vije

našom vlastitom grivicom

a mi je uvijek iznova

uporno vraćamo na mjesto

u želji da ostanemo mladi

i lijepi

jedno lice iz ulice

pomoli se kao sunce

zabljesne, 

i proleti

poput ptice

pjevice

što isitom

i plače

i cvrkuće

jesi vidija, čoviče

snovi stvarno postoje

Vinko Kalinić

 

Jednog jutra kad izroniš iz mora

kad siđeš s busa

kad se iskrcaš iz vlaka

i probudiš se u Zagrebu

skužit ćeš, ne

kako oko tebe teku

rijeke ljudi

i običnog

i neobičnog 

svijeta

bogeci, kumice, pederi

saborski zastupnici

i lica s TV ekrana

kralj Tomislav

i mnogi drugi

- svi su tu

čuti ćeš zvona s katedrale

i top s Griča, koji ga ispali

uvijek točno u podne

ulične svirače, i prosjake

koji traže koju kunu 

i dedeka koji viče:

kesteni, pečeni i vrući

susrest ćeš čudesna stvorenja

koji svakog dana

dožive potres mozga

i one koji se, za ime Božje,

uvijek nekud žure

a nikad nikud ne stignu

na vrijeme

upoznat ćeš neustrašive borce

za mjesto u tramvaju

kao i ponosne ljude 

koji drže do svoga nosa

te ga vazda dižu visoko

među žice od struje

doživjet ćeš blijesk ljepote

kojeg neki zovu ludnica

a drugi život

i nemoj se uopće začuditi

ako se baš pred tobom zavijori

neka strašna zadnjica, kao najljepša 

jaoooo, pobjednička zastava

zbog koje sasvim normalan čovjek 

ostane bez daha

(sinek, gledaj

al ne diraj!)

kaj god, ne

ako se malo bolje zagledaš

sasvim sigurno ćeš negdje susresti i sebe

u nekom izlogu, među najnovijim

skupocjenim stvarima

ili možda na akciji, s 25 % 

ili čak 50 % popusta

na trenutak ćeš pomisliti

kako nikaj na svetu lepšega ni

dok ne skužiš, prika

da si to ipak samo ti

kad se jednog jutra 

probudiš u Zagrebu

ni slučajno, kak se šika 

ne zaboravi otići na gablec

prosim lepo, fileki sa špekom, 

grah s kobajom - je, poslije 

sve bum lakše

prav ili kriv, jer

bilo kak bilo

najvažnije u gradu

bilo je 

i bit će

ostati živ

Zagreb, 10. listopada 2020.

Vinko Kalinić

Da sam drvo

poželio bih biti brod

odvodio bi ljude

u sve krajeve svijeta

da vide koliko nisu vidjeli

i kako je Zemlja lijepa

i zašto je sasvim glupo

biti zadrt, sebičan

i usidren uvijek

na istom mjestu

Da sam kamen

želio bih biti kuća

jer i kad su nemogući

i kad bi ih najradije

nogom u oh, ah i uh

gledano iz druge

perspektive

svako je

ljudsko čeljade

lijepo

dok spava

(neki čak

i kad se

probude)

Ali, za ime Božje

i ja sam samo čovjek

koji poslije svakog dana

zaluta u noć

koja uvijek iznova

moguće čini nemogućim

ali i nemoguće mogućim

pa mrtav umoran

sanjarim

kao živi

mjesečar

(i kad nema

mjeseca)

Vinko Kalinić

 

Tko je upalio mrak

da tvoje oči zgasle

kao odsjaj žeravice

pod pepelom

tako strašno

svijetle?

Čuješ li me?

Prostrana i daleka

jaukom gladnih

krikom žednih

plače

noć ova meka.

A ja?

Ja sam njena jeka.

Gusar.

Ribar.

Brodolomac.

Koji budan snije

barku.

Da preplovi pučinu.

Da prevari varku.

Da doplovi do rta

- tamo, ravno, gore

gdje ti se usna

s usnom

razlijeva

kao more.

Vinko Kalinić

Odnekud dođe njen lik
- naravno da znam otkud -
izroni iz dubine vremena
pa stanemo
jedno nasuprot drugome
mada nismo suprotni
štoviše, zub vremena
i duh pod nebom
- ovim Ovdje -
sve nas češće
i sve više
veže
u jedan koloplet
prolaznosti

Meju škoje ca putuje
jedon oblok, parlafenta
cini se stot
da je ništo

da ni voda
u prohu

pok glumi
malo tvicu
malo sipu
i govori da je
vrime lipu

u sunce se obuka
svi gajord
i kuntenat

pok ol gori
još se rugo
- a ca je moli,
di su ti vesla
i penta?

vicijuž
kuri napri
ol jelne
do druge
punte

ma se isto fermo
na koji momenat
da pozdravi
svetega Ciprijana
i Vicenca,
isto svetega

i Guspu ol Spilic

- e, šjor sapunjaca
govorin ol doli
i jo njemu

putuj, kumpore, putuj
ma da obojdeš cili svit
ninder nećeš noć
ništo toko lipega
kako ca je muj škuj

Vis, 27. avrila 2020. 

Vinko Kalinić