Nakon što je svakome iole upućenom postalo bjelodano jasno da je Tito nalogodavac masovnih poslijeratnih zločina i nakon novih zločina počinjenih uime Tita i „spasa“ Jugoslavije u novim velikosrpskim osvajačkim ratovima 1990-ih, vječni titoisti pronalaze nove „argumente“ kojim pokušavaju braniti svog junaka: „Da nije bilo Tita, ne bi bilo Hrvatske“


Prije točno 20 godina slavni je talijanski pisac Umberto Eco napisao i danas vrlo aktualni esej „Vječni fašizam“ (Ur-Fascism, New York Review of Books, 22. lipnja 1995., str. 12 – 15.) u kojem opisuje osobne, dječačke predodžbe i iskustva s talijanskim fašistima i fašizmom, ali i iznosi cjelovitu teoriju o sličnostima i razlikama između fašizma, nacizma, falangizma, staljinizma i drugih lijevih i desnih totalitarnih i zločinačkih pokreta i poredaka XX. stoljeća. (1)

Esej započinje ovim ispovjednim odlomkom: „Kada sam imao deset godina, 1942., osvojio sam prvu regionalnu nagradu na Ludi Juvenilesu (natjecanje mladih): dobrovoljnom i obvezujućem natjecanju mladih talijanskih fašista, što će reći, svakog mladog Talijana. Retorički sam vješto elaborirao temu „Trebamo li umrijeti za slavu Mussolinija i besmrtnost Italije“. Odgovorio sam pozitivno. Bio sam pametan dječak.“

U analitičkom dijelu eseja Eco kratko opisuje i talijanski antifašistički pokret otpora, zapravo partizanski pokret koji su tamošnji komunisti, kao i hrvatski i „jugoslavenski“ poslije Drugog svjetskog rata, pokušali i uspjeli politički privatizirati, proglašavajući se ekskluzivnim vođama, organizatorima i jedinim borcima antifašističkog, partizanskog pokreta.

Eco vrlo precizno opisuje razlike između Mussolinijeva (talijanskog) fašizma na jednoj strani i „istinskih totalitarizama“: Hitlerova (njemačkog) nacizma i Staljinova (sovjetskog) komunizma. Evo te usporedbe:

„Mein Kamf je manifest cjelovitog političkog programa. Nacizam je sadržavao rsističku teoriju o izabranosti arijevske rase, precizne opise nakazne (degenerirane) umjetnosti (entartete Kunst), filozofiju volje za moći i filozofiju Nadčovjeka/Übermenscha.

Nacizam je bio striktno antikršćanski i neopoganski pokret, dok je Staljinov dijamant (službena verzija sovjetskog marksizma) bio vulgarno materijalistički i ateistički.

Ako se pod totalitarizmom razumijeva svaki režim koji svaki čin pojedinca i pojedinca samog podređuje državi i njezinoj ideologiji, onda su i nacizam i staljinizam bili istinski totalitaristički režimi.

Talijanski fašizam je zasigurno bio diktatura, ali u potpunosti nije bio totalitarizam; ne zbog svoje blagosti, već zbog filozofijske slabosti svoje ideologije. Nasuprot općem mišljenju, talijanski fašizam nije imao posebnu filozofiju. Članak o fašizmu koji potpisuje Mussolini, a koji je objavljen u enciklopediji Treccani, u osnovi je nadahnut Giovannijem Gentileom i zrcalo je kasnohegelijansko razmatranje o apsolutnoj etičkoj državi, što Mussolini nikada nije realizirao. Mussolini nije imao nikakvu filozofiju, imao je samo retoriku. Na početku je borborbeni ateist, a kasnije je ipak potpisao konvenciju s Crkvom i tolerirao biskupe koji su blagoslivljali fašističe zastavice. O ranijim antiklerikalnim godinama govori, po svemu sudeći, ova legenda: jednom je zatražio od Boga da ga udari ravno u lice ako postoji. Kasnije je Mussolini često spominjao ime Božje u govorima i nije mu smetalo da ga nazivaju Čovjekom Providnosti.“

Nakon toga objašnjava nam zašto je zapravo talijanski fašizam postao generičkim pojmom-arhetipom za različite oblike ljudožderskih totalitarnih pokreta koji su se pojavili 30-tih godina prošlog stoljeća: „Taijanski fašizam bio je prva desničarska diktatura koja je zavladala jednom europskom zemljom, a svi kasniji slični pokreti pronalazili su neku vrstu arhetipa u Mussolinijevu režimu. Talijanski je fašizam prvi zasnovao vojnu liturgiju i folklor, pa čak i način odijevanja sa svojim crnim košuljama, daleko utjecajniji negoli će Armani, Benetton ili Versace ikada biti. Upravo u tridesetim godinama pojavili su se fašistički režimi, s Mosleyem u Velikoj Britaniji, pa u Latviji, Estoniji, Litvi, Poljskoj, Mađarskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj, Grčkoj, Jugoslaviji, Španjolskoj, Portugalu, Norveškoj, pa čak i u Južnoj Americi. Upravo je talijanski fašizam uvjerio mnoge europske liberalne vođe da novi režim donosi zanimljivu socijalnu reformu i da osigurava ugodnu revolucionarnu alternativu komunističkoj prijetnji.“

Preostali dio eseja Eco posvećuje objašnjenu, prema njegovu sudu, trajnih ili vječitih karakteristika svakog totalitarizma, koji za njega uključuje i onaj desni (nacistički, fašistički, falangistički, ustaški, četnički) i lijevi (staljinistički, maoistički, titoistički, polpotovski).

Evo tih karakteristika ili, ako vam je draže, znakova – simptoma TOTALITARIZMA prema Ecu: (1) kult tradicije, (2) odbacivanje modernizma, (3) nerazumnost / iracionalnost, (4) neslaganje kao izdaja, (5) strah od razlike, (6) individualna ili socijalna frustracija, (7) opsesija zavjerom, (8) osjećaj poniženja zbog (umišljene) moći neprijatelja, (9) život je stalni rat, (10) prijezir prema (moralno, socijalno i fizički) slabijem, (11) kult heroizma i herojska smrt, (12) mačizam, (13) selektivni / kvalitativni populizam i (14) vječni fašizam govori novogovorom.

Začudo, među tih 14 vječnih karakteristika fašizma Eco je zaboravio navesti najvažniju: kult osobnosti / ličnosti totalitarnog vođe.

Sve sam ovo napisao kako bih upozorio na tragikomičnu javnu i političku reakciju samozvanih hrvatskih antifašista – o toj reakciji već sam kratko pisao – na odluku predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović o preseljenju bijelog mramornog poprsja Josipa Broza Tita iz državne politike u – muzej i povijest. Prestravljeni zbog moguće i potrebne pozitivno-znanstvene historiografske analize – pozitivne i negativne – ostavštine Josipa Broza Tita, ti su samozvani „antifašisti“, a zapravo vječni titoisti i jugonostalgičari, simbolički podigli još jedan zakasnjeli partizanski ustanak protiv svih i svakoga tko se ne slaže s njihovim pogledima na hrvatsku povijest drzge polovice XX. stoljeća. Ojađeni i bijesni što je nova predsjednica za njih „najvećega sina naših naroda i narodnosti“ i „ljubičicu bijelu“ nazvala „komunističkim diktatorom“, što je Tito po svim filozofijskim, politologijskim i političko-sociologijskih mjerilima bio (masovne zločine koje je naredio ili nadahnuo zasad ostavimo po strani!), stotinjak samozvanih „antifašista“ okupilo se 21. ožujka 2015. u zagrebačkoj Starogradskoj vijećnici, eda bi – 70 godina nakon sloma nacizma i fašizma, pa i ustaškog pokreta i NDH – osnovali Antifašističku ligu republike Hrvatske.

Za „maršala“ te čudačke udruge izabrali su matematičara Zorana Pusića, sina nekad davno mladoga suca iz doba NDH Eugena Pusića kojeg je poglavnik Ante Pavelić 1944. godine (!) odlikovao, može se pretpostaviti, za predani rad i odanost ustaškoj „pravnoj“ državi. Eugen je tajnu o razlozima zbog kojih je primio to odličje, vjerojatno ne bez razloga, odnio na onaj svijet. Skup je pozdravio, a zasad se ne zna i je li postao članom ALRH-a, bivši predsjednik dr. Ivo Josipović. Javnom objavom rata fantomskom hrvatskom fašizmu i fašistima XXI. Stoljeća – metaforičkim „ustaškim gujama“ u politici i medijima, ali i predsjednici koja navodno ništa ne zna i ne razumije pa je zbog toga njihova heroja bez mane poslala u Muzeje Hrvatskog zagorja – Zoran Pusić i njegovi „antifašisti“ objavili su zapravo rat elementarnom političkom razumu, snoššljivosti i građanskom pluralizmu.

Vraćajući se na Umberta Eca, mogu kazati da su zloslutni simptomi i znaci tog, nazovimo ga, VJEČNOG TITOIZMA, odnosno lažnog „antifašizma“, srodni onima koje je Eco naveo za totalitarizme, fašizam i nacizam: (1) kult ličnosti Josipa Broza Tita i utopijska iluzija o lažnom komunističkom napretku i svijetloj, besklasnoj budućnosti, (2) mit o zlatnom dobu Jugoslavije i njezina „bratstva i jedinstva“, (3) vječna ateistička nesnošljivost prema vjeri i vjernicima, (4) prijezir prema svakom obliku domoljublja i nacionalizma, (5) plamteća mržnja prema svakoj „desnici“, (6) duboka individualna ili socijalna frustracija koja rađa bijes, (7) opsesija „desničarskom“ i „ustaškom“ zavjerom, (8) osjećaj poniženja zbog umišljene moći neprijatelja („unutrašnjih neprijatelja“, kapitalizma, Zapada), (9) shvaćanje politike i umnog stvaralaštva kao stalnog rata, (10) prijezir prema (moralno, poduzetnički, socijalno i fizički) sposobnim i uspješnim ljudima, (11) kult rada i radničke klase, (12) izjednačavanje antifašizma i komunizma, (13) selektivni / kvalitativni populizam i (14) vječni titoizam govori apokaliptičkim (utopijskim) novogovorom „ljudskih prava“.

Dakako, ovo što je Eco napisao o desnom totalitarizmu vrijedi i za lijevi totalitarizam: „Nije postojao samo jedan nacizam. Ne možemo Francov hiperkatolički falangizam označiti kao nacizam jer je nacizam u biti poganski, politeistički i antikršćanski. No, fašistička igra može se igrati na mnogo načina, a naziv igre se ne mijenja. Pojam fašizma ovdje nije drukčiji nego Wittgensteinov pojam igre. Igra može biti natjecateljska ili ne, može zahtjevati neke posebne vještine ili ne, može podrazumijevati novac, ali i ne mora. Igre su različite aktivnosti koje pokazuju jednu istu „obiteljsku sličnost“, kaže Wittgenstein.“

TITOIZAM je jedna od totaltarnih – boljševčkih, lenjinističkih, staljinističkih i samoupravnih – IGARA. Zavodljivost te političke igre i ovisnost brojnih hrvatskih političkih i umnih „igrača“ o njoj posljedica je okolnosti što je TITOIZAM u nekim svojim određenjima doista bio jedinstven, unikatan, totalitaran poredak koji je uspio stvoriti privid o svojoj superiornosti, posebnosti i neponovljivosti zasnovanima na – povijest je to uvjerljivo pokazala – utopijskim iluzijama: jugoslavenstvo („bratstvo i jedinstvo“), nesvrstanost, vladavina radničke klase (izravno ili uz pomoć njezine „avangarde“ KPJ), izgradnja besklasnog društva i, najvažnije, genijalnost, junaštvo i nepogrešivost VELIKOG VOĐE Josipa Broza Tita. Nakon što je svakome iole upućenom postalo bjelodano da je Tito bio nalogodavac masovnih poslijeratnih zločina i nakon novih zločina počinjenih uime Tita i „spasa“ Jugoslavije u novim velikosrpskim osvajačkim ratovima 1990-ih, „vječni titoisti“ pronalaze nove „argumente“ kojim pokušavaju braniti svog junaka. Paradigmatski je u tom pogledu članak poznatog književnog kritičara, enciklopedista, pisca i javnog umnika Velimira Viskovića“Da nije bilo Tita, ne bi bilo Hrvatske“. Pozivajući se na davne osobne razgovore s dr. Franjom Tuđmanom i uzimajući Tuđmana kao svoga jedinoga, krunskog svjedoka, Visković pokušava Tita prikazati kao mudrog, samozatajnog, konspirativnog hrvatskog domoljuba koji je itekako zaslužan za stvaranje Republike Hrvatske: „Da nije bilo njegove antifašističke borbe, Jugoslavija bi bila obnovljena kao monarhija s jakim pročetničkim elementima, jer bi četnici i Izbjeglička vlada bili prihvaćeni kao dio Savezničke koalicije, a Hrvati bi bili podčinjeni kao nacistički kolaboracionisti!“

Kako sam osobno s dr. Franjom Tuđmanom često, vrlo ozbiljno i dugo razgovarao o Titu „hulji svih hulja“, kako ga je nazivao, mogu kazati kako je Tuđman – kao Zagorac, partizan, Titov najmlađi general, ali i politički sužanj koji je vjerovao Miroslavu Krleži kad mu je, nakon sastanka s Titom u Beogradu, rekaoda ga je Tito poštedio dugogodišnje robije, a možda i spasio od smrti izjavom „Tuđmanu ne pakovati“ – na neki čudan način poštovao i volio Tita. Bez obzira na sve te sentimentalne razloge, Tita je Tuđman kao partizana branio i zbog - samog sebe. U tom pogledu u pravu je povjesničar i diplomat dr. Darko Bekić, koji kaže kako je Tuđman „Tita držao pred sobom“ kao svojevrsni obrambeni štit protiv brojnih i raznolikih Titovih mrzitelja – osvetnika koji su u emigraciji idealizirali i njegovali mit o NDH, a koji su i njega, Tuđmana, smatrali nepoželjnim „Titovim / partizanskim generalom“ na položaju njihova voljenog „poglavnika“. Ti „vječni ustaše“, neke sam i osobno upoznao, do kraja života nisu mogli i ne mogu prihvatiti neospornu istinu da su ustaški pokret i, još i više, NDH bili zločinački, genocidni pokret i pordci.

Ipak, za razliku od Miroslava Krleže koji je zbog političkog i životnog konformizma do kraja života, kao bivši uvjereni marksist, pa i staljinist, živio i umro kao vječni titoist, Franjo Tuđman bio je vrlo skeptičan i kritičan titoist. Da je Krleža bio vječni titoist, možda najbolje pokazuje prigodni nekrolog koji je napisao u povodu Titove smrti pod nalovom „Za dugom kolonom svojih mrtvih divizija ode Tito preko – preko Romanije“. Nekrolog započinje ovim riječima: „Kad je riječ o Titovoj smrti, treba reći da nema takve posmrtne počasti koja bi znala ofraziti simbolično značenje njegove pojave među nama. Bio je sretan čovjek. Ni jednog trenutka nije posumnjao u svoje ideale, a ostvario ih je više od svega o čemu su pokoljenja naših pjesnika, političara, vladara i vojskovođa maštala vjekovima. Za dugom kolonom svojih mrtvih divizija ode Tito preko – peko Romanije. Ode on na daleke nedogledne poljane narodne pjesme odakle kao da je i stigao.

Nije naš svijet toliko neuk te ne bi umio razlikovati vulkansku slijepu i surovu stvarnost kojom smo okruženi od vlastitog toplog krova nad glavom. Da je taj naš krov Titovo djelo, to se objasnilo svima, te nije bilo čovjeka koji u mislima nije probdio noći i noći za njegove ljubljanske agonije.“

Tuđman je Tita uvijek smatrao neizlječivim KOMUNISTOM I JUGOSLAVENSKIM NACIONALISTOM koji, kako mi je govorio, „ipak nikada nije sasvim zaboravio da je bio i Hrvat“. U tom pogledu nemalo je smiješno kad Velimir Visković (radi to redovito i Slavko Goldstein) Tuđmana uzima kao krunskog svjedoka za VLASTITE prosudbe o Titu, Jugoslaviji i Hrvatskoj. Vlastito viđenje opravdanosti pokretanja antifašističkog pokreta u Hrvata 70 godina nakon poraza fašizma, nacizma i njegovih derivata, pa i ustaštva i četništva, u Drugom svjetskom ratu i 25 godina nakon uspostave Republike Hrvatske, osnivačima je iznio i bivši predsjednik Republike Hrvatske dr. Ivo Josipović: „U političkoj praksi sam se susreo s kritikama zbog govora o antifašističkim vrijednostima i prisutnosti „ustaške guje“. Nažalost, nisam bio u krivu jer nam povijest pokazuje da se fašističke ideje pojavljuju periodično, uporno i tamo gdje to ne bismo mogli očekivati.“

Svoje viđenje dvojne – ratne i poratne – povijesne uloge Josipa Broza Tita „ligaškim antifašistima“ lapidarno je iznio i nakladnik, pisac i politikant Slavko Goldstein, čija je knjiga „Tito“ (ima više od 1300) stranica i potpisuje ju sa sinom dr. Ivom Goldsteinom) tiskana prije 70. Obljetnice pobjede nad fašizmom u nakladi Profila: „Tito je bio najuspješniji vođa protiv fašizma u Europi i više je nego bilo koji drugi europski državnik upravo on obilježio otpor prema Hitleru. Takvog poput Tita u tom trenutku nije bilo. No, uz dužno poštovanje prema Titu, moramo postaviti i određene rezerve. Iako je najpoznatiji čovjek koji je rođen u ovoj zemlji te mu se pripisuju goleme zasluge u svjetskoj politici i povijesti, antifašizam danas ne možemo braniti njegovim imenom. Ispravno je reći da je on bio antifašist četiri ratne godine, ali i da je već 1945. Zastupao staljinizam koji je u suprotnosti s antifašističkim vrijednostima. Stoga je ispravno reći da mi ovdje okupljeni zastupamo antifašizam, a a Tita poštujemo.“

Jedan od malih teorija koja se često koristi u medicinskoj sociologiji i pri analizama drugih oblika (ne)normalnosti, devijantnosti, naziva se teorija označavanja – etiketiranja. Teoriju etiketiranja 1960. Osmislio je sociolog Howard Saul Becker u knjizi „Autsajderi“ (Outsiders), a ona nas uči tome da su predodžbe pojedinca prema samome sebi i odnosi drugih ljudi prema njemu uvelike odrađeni oznakom odnosno etiketom koju kvalificirani „ounačivači“ na njega „nalijepe“. Ako, primjerice, psihijatar etiketu „shizofrenija“ priljepi nekoj sasvim normalnoj osobi, ona sama, a još više ljudi koji s njom dolaze u kontakt, doživljavat će je kao takvu i odnosit će se prema njoj kao prema luđaku. Sličan se odnos uspostavlja i s osobom – bilo živom ili odavno mrtvom – koju se označava, primjerice antifašistom ili (neo)fašistom, komunistom ili demokratom, nacionalistom ili domoljubom, zločincem ili herojem, kriminalcem ili poštenim čovjekom, zdravim čovjekom, uglednim znanstvenikom ili šarlatanom, ekstremnim desničarom ili konzervativcem itd.

Iza ideologije „bratstva i jedinstva“ i „komunizma“ skrivena velikosrpska propaganda punih je pola stoljeća cijeli hrvatski narod – eksplicitno ili implicitno – etiketirala kao zločinački, genocidni, služeći se jasenovačkim mitom o milijun i više Srba, Židova, Roma i Hrvata tamo navodno ubijenih. Vrsta i broj etiketa koje se u današnjoj hrvatskoj „regionalnoj“ i svjetskoj javnosti „lijepe“ na Josipa Broza Tita bitno se razlikuju kad je riječ o pojedincima – označivačima, ali i obiteljima i društvenim skupinama koje imaju različita iskustva s državnim i političkim poretkom koji je Tito uspostavio i njime vladao četrdesetak godina.

U doba dok je bio živ, svemoćan, ovjenčan titulom predsjednika SFRJ bez ograničenja mandata (u Ustavu SFRJ iz 1974.), trostrukog narodnog heroja i nedodirljivog komunističkog sveca (!), Josip Broz Tito bio je najveći sin naših naroda i narodnosti, revolucionar, maršal, čuvar bratstva i jedinstva, vođa radničke klase, vođa nesvrstanih, vrhovni komadant JNA, ali i vrhunski mačevalac, izvrstan pijanist, briljantni lovac, poliglot itd. Kult njegove ličnosti bio je središnja točka titoizma kao svjetovne vjere koja je u različitim razdobljima nosila različite etikete: prijelazni period, socijalizam, radničko samoupravljanje, socijalističko samoupravljanje itd. Slom komunizma, krvavi raspad SFRJ i stvaranje Republike Hrvatske kao demokratske države republikanskog tipa, bitno su izmijenili državni, politički, povijesni i društveni kontekst u kojem je potrebno i moguće Josipa Broza Tita drukčije, razumnije, objektivnije etiketirati.

Kad je riječ o Srbima i Srbiji, zanimljiv niz etiketa Titu je ne tako davno dodijelio autor dokumentarno-obrazovne serije emitirane u 24 nastavka „Tito: Crveno i crno“ Mića Milošević. On Tita označava mnoštvom etiketa: gospoar druge Jugoslavije koji je Srbima dulje vladao od cara Dušana, knjaza Miloša i kralja Aleksandra, žovijalni diktator, komunistički heretik, sirotinjska majka, magnat za jet set, opsjenar ili protagonist epohe, nesalomljivi partizan, povjerenik Kominterne, prekaljeni revolucionar, crveno zlo, ribijaš, pasionirani lovac, bonvivan, posljednji gigant ovog vijeka i rođeni makijavelist.

Za Tita, među ostalim kaže: „Ništa u njegovoj blizini nije bilo od malog formata: ni sreća, ni nesreća, ni pravda, ni zanos, ni stvarnost.“

U tekstu koji slijedi čitatelju ću ponuditi niz etiketa kojima bi se, prema mome mišljenju, moglo pravilno ounačiti Josipa Broza Tita i titoizam. O jednoj činjenici postoji opća suglasnost: Tito je bio partizan! Međutim, nakon što se upotrijebi ta etiketa nastaju veliki problemi, jer vječni titoisti inzistiraju na tezi kako su pojmovi „partizan“ i „partizanski pokret“ istoznačni s izrazima „antifašist“ i „antifašistički pokret“. Onoga časa kad je – tijekom predizborne kampanje – Kolinda Grabar-Kitarović počela ustrajati na razlici između antifašizma i antifašističkog pokreta i komunizma i komunističkog pokreta, ona je zapravo postala latentnom neprijateljicom vječnih titoista, koji su joj nakon uklanjanja mramornog poprsja njihova „vrhovnog komadanta“ iz Ureda predsjednice čak „zabranili“ pokroviteljstvo nad obilježavanjem Dana antifašističke borbe, novog državnog blagdana koji se slavi 22. lipnja 1941. u spomen na osnivanje Prvog sisačkog partizanskog odreda u šumi Brezovici pokraj Siska, prve antihitlerovske postrojbe u tadašnjoj okupiranoj Europi. Možda treba spomenuti da je i taj odred bio osnovan na dan kada je napadom nacističke Njemačke na SSSR (vojna operacija Barbarossa započela je upravo toga dana) prestao vrijediti Pakt o nenapadanju između Njemačke i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (Pakt Hitler – Staljin) koji su 23. kolovoza 1939. u Moskvi potpsali Vjačeslav Moltov i Joachim von Ribbentrop.

Partzanski ustanak u Hrvatskoj i bivši Dan ustanka naroda Jugoslavije, koji seslavio 7. srpnja kao spomen na ubojstvo dvojice žandara u srbijanskoj Beloj Crkvi (nalog za njihovo ubojstvo došao je od Komunističke partije Jugoslavije, a ubojica je bio bivši jugoslavenski narodni heroj Žikica Jovanović Španac), bili su izravna posljedica rata nacističke Njemačke protiv „bratskog“ SSSR-a, a ne, primjerice, napada Hitlera na Kraljevinu Jugoslaviju u tzv. Travanjskom ratu od 6. do 17. travnja 1941. Upravo zbog toga, kako ću poslije i dokazati, Josip Broz Tito nije bio samo i primarno antifašist, već i boljševik, staljinist, jugoslavenski nacionalist, masovni zločinac i bezobzirni makijavelist koji nije dopustio nastanak i opstanak antifašističkih pokreta koji bi imali demokratski, zapadnoeuropski i nacionalni predznak.   

Etiketa „diktator“ (mogla je iskoristiti i neku od istoznačnica i suznačnica: moćnik, silnik, samodržac, apsolutist, autokrat) za koju se u nizu javnih istupa odlučila predsjednica Grabar-Kitarović ne govori nam mnogo, zapravo vrlo malo o političkoj biografiji Josipa Broza Tita, prirodi pokreta kojim je upravljao i položaju nas, njegovih podanika jer, povijesno promatrano, ta oznaka nije izvorno imala negativno značenje. Naime, izvorno, u starom Rimu, latinski pojam „diktator“ (kao i grčki pojam srodnog značenja „tiranin“) nije imao negativno značenje koje ima danas. Označavao je osobu – velikodostojnika, magistrata (magistratus), pretora, pa i konzula – kojoj je senat zbog neposredne ratne opasnosti ili drugih razloga koji su bili pogubni za provinciju ili carstvo tu titulu i apsolutne ovlasti koje su uz nju išle dodjeljivao na odreženo vrijeme, najčešće na šest mjeseci ili godinu dana. Imajući na umu upravo to izvorno značenje pojma „diktator“, uz trunčicu ironije, prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana često sam nazivao „pokojni diktator“ s obzirom na to da ga je prvi put za predsjednika Republike Hrvatske izabrao Hrvatski sabor u skladu s Ustavom Republike Hrvatske koji mu je davao velike, polupredsjedničke ili superpredsjedničke, da ne kažem apsolutističke ovlasti, toliko važne u vremenu stalnih prijetnji JNA i Srbije vojnim udarom i ratom. Dakako, poslije je dr. Franjo Tuđman na izravnim izborima dobio puni demokratski legitimitet i legalitet.

Dakle, Josip Broz Tito ne može se precizno odrediti pojmom „diktator“ jer bi, u najmanju ruku, uz imenicu trebalo pridodati pridjev – dakle, „komunistički diktator“. Ta bi sintagma onda upućivala na poseban oblik diktature koji se doktrinarno nazivao „diktaturom proleterijata“ bivše države. Dakako, ni etiketa „komunistički diktator“ nije prikladna i dostatna za određivanje oblika vladavine Josipa Broza Tita u dugom razdoblju od 1945. do 1980. S obzirom na politički poredak kojem je bio na čelu – kao apsolutni, doživotni pa i vječni gospodar – i stil vladavine (tome je služila borbena parola „I poslije Tita – Tito“ i zavjetna pjesma „Druže Tito, mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo.“) izrazi „tiranin“ i „tiranija“ bolje izražavaju srž titoizma nego izrazi „diktator“ i „diktatura“. Naime, tiranija ili despocija oblik je vladavine u kojoj autokratski vladar – tiranin – despot ili uska skupina autokratskih vlastodržaca – oligarha – despota – tirana ima apsolutnu moć i vlada u skladu s vlastitim interesima i voljom: bez zakona ili uz zakone koji su mrtva slova na papiru ili, kako je često govorio Tito: „Ne treba se držati zakona kao pijan plota“. Prastare istočnjačke tiranije – despocije, egipatske s faraonima, perzijske, bizantske, otomanske, kineske i ine, pretvarale su vlastite tirane – despote u bogove i božanstva čije su riječi i odluke bile iznad svakog zakona. „Titoizam“ se u tom smislu može smatrati nekom brstom „komunstičke tiranije – despocije“, jer je Josip Broz Tito tijekom višedesetljetne vladavine stekao status nepogrešivog vizionara, genijalnog državnika i besmrtnika čija je fizička smrt izazvala masovnu histeriju, satkanu od osjećaja nenadoknadivog gubitka, beskrajne tuge, straha od budućnosti i potpune izgubljenosti. Dakle, teza po kojoj je Josip Broz Tito bio „komunistički tiranin – despot“ znatno bolje definira bit i stil njegove vladavine nego ona o „komunističkom diktatoru“.

U traženju prikladnih oznaka – etiketa za Josipa Broza Tita tijekom i posebice neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata nikako ne bi trebalo propustiti pomalo zaboravljeni pojam „satrap“. Satrap u staroperzijskoj državnoj tradiciji označava, prema Bratoljubu Klaiću, „punovlasnog carskog namjesnika u provinciji“ te „okrutnog, samovoljnog i oholog tiranina“ koji je okrutno i samovoljno vladao provincijama koje su mu carskom voljom dodijeljene na milost i nemilost. U Staljinovu ili sovjetskom ideološkom, ali i imperijalnom „carstvu“ Josip Broz Tito bio je, nazovimo ga tako, Staljinov satrap zadužen za bivšu Jugoslaviju, Albaniju i Bugarsku. Tu ulogu vjerno je i pokorno ispunjavao tijekom i nakon Drugog svjetskog rata, sve do Rezolucije Inforbiroa (28. lipnja 1948.) i razlaza, a zatim i sukoba sa Staljinom.

Brojni partizansko-komunistički zločini počinjeni za vrijeme, potkraj i nakon Drugog svjetskog rata teorijsko su uporište i nadahnuće imali u „revolucionarnom teroru“ i „diktaturi prroleterijata“ i borbi protiv „klasnih neprijatelja“ kao nužnoj pretpostavci izgradnje budućeg sovjetsko-komunističkog društva. Ako bismo željeli pronaći neku paradigmatsku razliku između zločinačke naravi desnih i lijevih totalitarnih pokreta i poredaka XX. stoljeća svedenih na generičke pojmove „fašizam“ i „komunizam/staljinizam“, onda bismo mogli kazati da su desni totalitarizmi bili genocidni, a lijevi socioidni. Kako moj čitatelj zasigurno zna da je genocid najteži zločin protiv čovječnosti (pokušaj potpunog i djelomičnog uništenja neke nacionalne, etničke, rasne ili vjerske skupine), dužan sam ukratko objasniti što je sociocid.

Za razliku od genocida, sociocid ne teži uništavanju ljudi po nacionalnoj, etničkoj, rasnoj ili vjerskoj skupini, već zbog pripadnosti određenoj klasi, društvenoj, kulturnoj ili socijalnoj skupini. Staljinistički sociocidi tamanili su svu „reakciju“ i „ostatke kapitalističkog i građanskog društva“ onemogućujući time društvenu reprodukciju i razvoj: poduzetnički, ekonomski, znanstveni, umni, umjetnički. Lenjin i Staljin, a zatim i svi njihovi sljedbenici – satrapi, među koje pripada i Tito, počinili su sociocid ubijajući ili progoneći pripadnike različitih društvenih skupina: kapitaliste, poduzetnike, građansku inteligenciju, zagovornike višestranačkog poretka, kulake, „ostatke starog poretka“ općenito. Time su počinili masovne zločine sociocida koji još uvijek nisu prepoznati kao zločini – blizanci genocida i etničkog/cocijalnog čišćenja. Paradigmatičan je za Titove zločine sociocida masovni komunističko-partizanski zločin, zapravo pokolj 53 istaknuta građanina grada Dubrovnika 1944. i 1945. na otočiću Daksi.

Nakana vječnih titoista da spriječe istraživanja i javnu raspravu o komunističko-partizanskim pojedinačnim i masovnim zločinima koji imaju karakter sociocida jednostavno ne može uspjeti jer su ključne institucije Europske unije, ali i Hrvatski sabor usvojili brojne dokumente koji zahtijevaju istraživanja i osudu genocidnih i sociocidnih zločina. Masovni sociocid u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji okončan je u ranim 1950-im godinama nakon neuspješnog projekta osnivanja seljačkih radnih zadruga i velike gladi koja je zaprijetila zemlji.

O još jednoj etiketi, kad je riječ o Titu, ne bi trebalo biti nepotrebnih teorijskih i političkih sporova: Tito je bio rođeni, prepredeni i beskrupulozni makijavelist! Dakako, pod pojmom „makijavelist“ ovdje mislim na njegovo popularnoznanstveno shvaćanje, a ne na izvorni sadržaj rasprave „Vladar“ (Niccolò Machiavelli). Makijavelizam se u toj popularnoznanstvenoj interpretaciji svodi na izreku „cilj opravdava sredstvo“, a polazi od pretpostavke dasu ljudi, većina ljudi, po prirodi kukavice, sebičnjaci, lažovi i nemoralni prevaranti. Dosljedno tome, pretedent na položaj vladara i već ustoličen vladar ima puno pravo koristiti se svim sredstvima da bi postigao cilj kojem teži: može biti beskrupulozni nasilnik i tiranin, podlac i potkazivač, manipulator i lukavac, laskavac i lažljivac, tiranin, pa i ubojica.

Kao izvrsno plaćeni agent Kominterne Tito je učinio sve kako bi u doba Staljinovih velikih čistki (započele su 1934, a trajale do njegove smrti) ostvario dva ključna cilja: preživjeti i pasivno ili aktivno sudjelovati u procesu likvidacije pretedenata na položaj predsjednika Komunističke partije Jugoslavije. Srbijanski novinar Pero Simić, autor sedam knjiga o Titu, u knjizi Svetac i magle iznosi niz dokaza da je autor potkazivačkog pisma namijenjenog NKVD-u i Komunističkoj partiji SSSR-a „Moj odnos s osobama koje su raskrinkane kao saboteri i neprijatelji naše partije“ Valter tj. Tito. U tom pismu koje je „Valter“ vlastoručno napisao na ruskom jeziku 23. Rujna 1938., mjesec dana nakon dolaska u Moskvu, Tito negativno piše o sedam članova KPJ koji su u trenutku kad piše pismo već bili, po nalogu Staljina, ubijeni (Kamilo Horvatin, Đuro i Stjepan Cvijić, Ivan Gržetić, Milan Gorkić, Filip Filipović i Antun Mavrak) i dvojici koja su u zatvoru iščekivala istu, smrtnu sudbinu (Sima Marković i Simo Miljuš). Kad ih je nekoliko mjeseci poslije (u ožujku 1939.), piše Simić, Tito – kojeg je Staljin za generalnog sekretara KPJ imenovao 5. siječnja 1939.  – isključio iz KPJ, revno obavijestivši o tome Kominternu, Marković i Miljuš streljani su po kratkom postupku: 19. travnja 1939. Istog su dana strijeljani i drugi zatočeni članovi KPJ: Kosta Novaković, Vladimir Ćopić, Akip Šeremet, Jovan Mališić i Radomir Vujović.

Međutim, krajnji domet Titove makijavelističke beskrupuloznosti i ljudske bezosjećajnosti vidi se iz njegove spremnosti na žrtvovanje bivše i u to doba aktualne supruge. O tom bezočnom makijavelizmu piše – citirajući Arkadija Vaksberga i njegovu knjigu Hotel Luxs -  Jasper Ridley u svojoj knjizi Tito (hrvatski prijevod: Prometej, Zagreb, 2000.). Nekoliko dana nakon dolaska u Moskvu, 24. kolovoza 1938., Tito doznaje da su uhićene i optužene kao „imperijalistički špijuni“ njegova bivša supruga Pelagija Denisovna Belusova (Polka) i tadašnja supruga Lucija Bauer. Nakon te spoznaje, piše Ridley pozivajući se na istraživanja Vaksberga, „Tito je 27. rujna 1938. Dimitrovu i Manuilskom napisao da se osjeća krivim što zbog nedostatka budnosti nije primjetio izdajničke postupke svojih supruga“. (Ridley, str. 151.).

U težnji da ostvari svoj OSNOVNI CILJ – osvojiti vlast pod svaku cijenu i vladati doživotno uz apsolutističke ovlasti i KRALJEVSKU kvalitetu života i obožavanje masa – Tito doista nije birao sredstva. Od moskovskih dana i promišljenog prokazivanja partijskih „drugova“, konkurenata na crveno partijsko prijestolje i prokazivanja bivše i tadašnje supruge do ratnih partizanskih i poslijeratnih staljinističkih obračuna sa svima koji su pokazali vlastodržačku ambiciju (kralj Petar, Ivan Šubašić, Draža Mihailović, Andrija Hebrang, Milovan Đilas, Aleksandar Ranković, Miko Tripalo, Savka Dabčević-Kučar, Marko Nikezić, Latinka Perović i drugi) Tito doista nije birao sredstva: likvidacije političkih protivnika, proglašenje i osuda svetaca kao ratnih zločinaca (slučaj blaženoga, uskoro svetoga Alojzija Stepinca), čistke, Goli otok, progoni, ozakonjenje verbalnog delikta, kazamati, ubojstva emigranata, slamanje hrvatskog proljeća i srbijanskog liberalizma itd.

Kad je riječ o njegovim ženama, od prokazivanja i osude „izdajničkih postupaka svojih supruga“ njegove zadnje supruge Jovanke Broz u travnju 1975. (Tito se, zbog dvorskih spletki i spekulacija koje je pokrenuo „prasac“ Stane Dolanc – tako ga je nazvao fotograf Ivo Eterović – da mu žena radi o glavi i o vlasti u dosluhu s pučistički raspoloženim generalima i admiralima s Nikolom Ljubičićem na čelu, iselio iz Užičke 15 i trajno uselio u Bijeli dvor) ništa se bitno nije promijenilo u svijesti i savjesti – rođenog makijavelista.

Velika moralna i politička panika koju su vječni titoisti stvorili zbog sasvim razumne i u zadnji čas donesene odluke predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da bijelu mramornu bistu njihova junaka, božanstva bez mane, pošalje u muzej, a simbolički u povijest, rezultirala je nečim dobrim: javnim raspravama o tome kako bi trebalo gledati na povijesnu ulogu i nasljeđe Josipa Broza Tita iz današnje hrvatsko-europske perspektive. Ta rasprava zasigurno neće utjecati na svijest i savjest titoista, ali će pružiti priliku ozbiljnim hrvatskim i zapadnim povjesničarima da dođu, vjerujem, do odnosa koji sam nedavno predložio kao polazište za mjerenje i vaganje Titove povijesne popudbine koju je ostavio nama Hrvatima: 42 posto dobrog i pozitivnog, 58 posto zla i negativnog. Josip Broz Tito punih je 45 godina (od 1945. do 1990.) bio miljenik povijesnih prilika i neprilika. U doba hladnog rata u zapadnoj javnosti – političkoj, medijskoj, publicističkoj, pa i enciklopedijskoj – bio je višestruko pozitivan simbol. Za većinu zapadnih političara i umnika, on je bio jedan od malih-velikih antifašističkih pobjednika. Za Engleze je bio dvostruki „dobri dečko“: kao osobni prijatelj i ratni saveznik njihova kultnog ratnog premijera i vojskovođe Winstona Churchilla i kao obnovitelj njima predrage (druge) Jugoslavije. Amerikancima je imponirao zbog povijesnog „ne“ koje je izrekao Staljinu i općenito zbog sukoba s Carstvom zla – SSSR-om. U samom SSSR-u Tito je bio odmetnuta crvena ovca koja nikada nije zaboravila na svoje crveno stado. Državnicima Trećeg svijeta, među kojima su, ruku na srce, ako izuzmemo Nehrua, glavnu riječ vodili diktatori, tirani, satrapi, pa i masovni ubojice, Tito je imponirao jer je bio jedan od vođa Trećeg svijeta, jedan od trojice ili četvorice osnivača i vođa Pokreta nesvrstanih.

Pola stoljeća stoga ntko nije postavljao pitanje je li Tito imao i mračnu stranu i koliko je zločina zapovjedio, potaknuo ili nadahnuo. Umro je, kako bi rekao Krleža, kao sretan čovjek: jer on sam nije posumnjao u opravdanost masovnih ubojstava koja su počinjena uime viših ciljeva: obnove „bratstva i jedinstva“ i izgradnje novog čovjeka i društva. Njegov pokop pokazao je kako ni drugi nisu posumnjali u njegovu povijesnu ulogu. Slom komunizma i kraj hladnoga rata, ali i raspad Titova životnog djela (FNRJ – SFRJ) i masovni zločini (200 000) poginulih i ubijenih) koji su činjeni i u njegovo ime (JNA i Milošević), potaknuli su istraživanja i rasprave o Titu zločincu. Danas se stoga njegovo ime, prezime i nadimak sve češće pojavljuju na popisima najvećih masovnih ubojica zločinačkog XX. stoljeća. Engleski ga mediji, primjerice, stavljaju na 13. mjesto te zastrašujuće rang-liste, stavljajući mu na dušu 540 000 mrtvih, što je, dakako, nemjerljivo u odnosu na Mao Ce Tunga (60 milijuna), Staljina (40 milijuna) i Hitlera (30 milijuna), ali višestruko više od broja žrtava koje stavljaju na dušu satrapa koje mi rutinski smatramo strašnim zlikovcima: generala Francisa Franca (35 000 ubijenih), generala Jorgea Viele (13 000) i generala Augusta Pinocheta (3000).

Informacije i podaci o zločinačkoj naravi Tita i titoizma polako se pojavljuju i u najprestižnijim svjetskim enciklopedijama kakva je, primjerice, Encyclopaedia Britannica. Vječnim titoistima nikako ne ide na ruku ni demistifikacija jasenovačkog mita o 500, 600 ili 700 tisuća žrtava toga strašnog ustaškog logora. Trenutačni pojednačni popis žrtava Spomen-područja Jasenovac navodi 83 145 ljudi, od kojih 47 627 Srba, 16 173 Židova, 13 116 Roma i 4 255 Hrvata.

Dakle, ako izuzmemo hrvatske vječne titoiste, vrijeme i, nazovimo to tako „aritmetika žrtava i zločina“ nikako nisu na stran bivše „ljubičice bijele“, a danas sve više „ljubičice crveno-crne“. Kad je riječ o aritmetici žrtava i zločina, trenutačno – a vjerojatno ni trajno – nije i neće biti moguće srediti to knjigovodstvo jer nepregledna povijesna istraživanja, računi i statistike o crnom (ustaškom, četničkom, bjelogardijskom, talijanskofašističkom i njemačkonacističkom) i crvenom (partizanskom i komunističkom) teroru ostavljaju dojam da se od silnih stabala (silnih aproksimativnih brojki) ne vidi šuma (stvarni podaci). Naime, kad sam, provodeći istraživanja za ovaj tekst, za pomoć oko „aritmetike žrtava i zločina“ zamolio jednog od najskrupuloznijih istraživača tih mračnih statistika dr. Vladimira Geigera, on mi je putem e-maila uputio čak sedam knjiga i znanstvenih monografija prekrcatih silnim podacima o ratnim i poslijeratnim zločinima fašista i antifašista, shvaćenim u smislu o kojem piše Umberto Eco. Iz te šume podataka gotovo je nemoguće izdvojiti brojeve o kojima bi postojala znanstvena – dokumentima i/ili istraživanjima uvjerljivo potvrđena – suglasnost.

Ipak, na osnovi objavljenih rezultata brojnih, da ne kažem bezbrojnih istraživanja, moglo bi se kazati da je nakon oslobođenja mnogih gradova u bivšoj Jugoslaviji i službenog završetka Drugog svjetskog rata (9. svibnja 1945.) ubijeno ili skapalo od iscrpljenosti i gladi na prisilnim kažnjeničkim marševima (Križni put) ili u staljinističkim koncentracijskim logorima između 180 000 i 250 000 ljudi.

Austrijski povjesničar Michael Portmann, ukupni je broj žrtava – ratnih i civilnih zarobljenika, pa i „klasnih neprijatelja“ – potkraj i nakon Drugog svjetskog rata procijenio na najmanje 180 000. Od tog broja u Bleiburgu i na Križnom putu, prema njegovim istraživanjima, stradalo je oko 80 000 ljudi (od tog je broja oko 50 000 Hrvata); stradalih je folksdojčera i Nijemaca između 50 000 (Portman) i 55 000 (Geiger), Srba i Crnogoraca (u Sloveniji, Beogradu, Vojvodini i BiH) oko 40 000, muslimana oko 20 000, Talijana oko 10 000, Mađara 5000, Albanaca 2000 itd. Uza sve to, iz bivše Jugoslavije prognano je ili pred strahom od progona pobjeglo najmanje 500 000 ljudi koje se smatralo fašističkim i nacističkim kvislinzima i kolaboracionistima: najviše folksdojčera i Njemaca (više od 250 000), zatim Talijana (više od 150 000), Mađara i drugih.

Hrvati i drugi narodi današnje Republike Hrvatske, ali i bivše Jugoslavije, bili su u Drugom svjetskom ratu, kako je to ispravno smatrao povjesničar dr. Franjo Tuđman, žrtve (ali i krvnici) velikih TOTALITARNIH IDEOLOGIJA i OSVAJAČKIH POKRETA: fašizma, nacizma, staljinizma. Tuđman je rješenje te strašne, zločinačke povijesne drame vidio u nacionalnom pomirenju, o kojem je pisao i Umberto Eco. Ovo poglavlje zaključit ću stoga njegovim riječima: „U mojoj zemlji danas postoje oni koji kažu da je oslobodilački rat bio tragično vrijeme podjela i da je sve što trebamo nacionalno pomirenje. Pamćenje tih strašnih godina trebalo bi biti potisnuto, refoulée, verdrängt. Ali Verdrängung (potiskivanje, premještanje) izaziva neurozu. Ako pomirenje znači suosjećanje i poštovanje svih onih koji su vojevali svoje ratove u dobrim namjerama, onda oprost ne podrazumijeva i zaborav. Mogu čak i priznati da je Eichmann iskreno vjerovao u svoju misiju, ali ne mogu reći „O.K, vrati se i napravi to opet“. Tu smo da se sjetimo što se dogodilo i svečano kažemo da „oni“ to ne smiju opet napraviti.“ U hrvatskim prilikama „oni“ su, dakako, njemački nacisti, talijanski fašisti, ustaše, četnici, ali i Titovi partizani i komunisti, pa i – VJEČNI TITOSTI.


  Slaven Letica
„Vječni titoizam i ljudožderska politika“
(Večernji list, Zagreb, 2016.)

Komiža, Island Vis, Croatia (Photo: Igor Bjažević Lula)


Can you hear how the sea
keeps silent?

The Beauty walks with
absolutely soundless steps.

Keep quiet people!

Turn off your television.
Throw away your newspapers.
Switch off your computer.

Bypass me.

Ugly things
rave loudly.

Don’t yell
beneath my window
about the world cataclysm.

Can you hear how the sea
keeps silent?

Today I’d like to be
without the electricity.

And happy.

Lets the scream of the seagull
be the only link
- and the requiem! -
between me and you,
you, who blabber about life
in the civilisation full of
loud dying.

Vinko Kalinić

(Translated by Darko Kotevski)


Pītôl je jelnȅga
jedônput nȉki tãmo:
śkuźôjte bôrba,
ma je mi mȍrete ispjegât
kojû je ono nãmo bãrdo
ca śtarśî var kûlfa
hûdo i gãrdo

a govori vȅmu ovi vãmo:
nȉśta śînko, ono bãrdo
nit je hûdo, nit je gãrdo
oltôr naśri môra nȍ je
i źivȍt i śmârt otȍ je

onȍ je śkûj
di śon se rodîl
di śon bîl
i di ću jȍpet puć

Vinko Kalinić

Iz zbirke
"Oltôr naśri môra"

Stanovnicima najstarijeg i meni najdražeg hrvatskog Grada, čestitam Dan grada! Dragi Višani, na dobro von sveti Juraj!




MARI themes

Pokreće Blogger.