Da sam drvo
poželio bih biti brod
odvodio bi ljude
u sve krajeve svijeta
da vide koliko nisu vidjeli
i kako je Zemlja lijepa
i zašto je sasvim glupo
biti zadrt, sebičan
i usidren uvijek
na istom mjestu

Da sam kamen
želio bih biti kuća
jer i kad su nemogući
i kad bi ih najradije
nogom u oh, ah i uh
gledano iz druge
perspektive
svako je
ljudsko čeljade
lijepo
dok spava
(neki čak
i kad se
probude)

Ali, za ime Božje
i ja sam samo čovjek
koji poslije svakog dana
zaluta u noć
koja uvijek iznova
moguće čini nemogućim
ali i nemoguće mogućim
pa mrtav umoran
sanjarim
kao živi
mjesečar

(i kad nema
mjeseca)

Vinko Kalinić

 


Tko je upalio mrak

da tvoje oči zgasle

kao odsjaj žeravice

pod pepelom

tako strašno

svijetle?


Čuješ li me?


Prostrana i daleka

jaukom gladnih

krikom žednih

plače

noć ova meka.


A ja?


Ja sam njena jeka.


Gusar.

Ribar.

Brodolomac.


Koji budan snije

barku.

Da preplovi pučinu.

Da prevari varku.


Da doplovi do rta

- tamo, ravno, gore

gdje ti se usna

s usnom

razlijeva

kao more.


Vinko Kalinić



Odnekud dođe njen lik
- naravno da znam otkud -
izroni iz dubine vremena
pa stanemo
jedno nasuprot drugome
mada nismo suprotni
štoviše, zub vremena
i duh pod nebom
- ovim Ovdje -
sve nas češće
i sve više
veže
u jedan koloplet
prolaznosti

ali i pripadanja

ona sva pripada prošlosti
(i mene je sve više na toj strani)
no ipak, moja želja hoće
da bude tu, opet Ovdje
i sada

ona šuti
a ja je slušam

i tako
otkrivamo
tajne riječi

ja kažem jedno
ona svjedoči
kako to što sam rekao
znači nešto posve drugo
iako je riječ,
o kojoj je riječ
sasvim ista
ali...

- znaš,
ako sam ja mrtva
kako ti se čini
(iako lažeš da nisam)
riječi su žive
- tako mi kaže -
one ti se podaju
da bi se tvoje misli
mogle izreći
- one im
i daju
ali i oduzimaju
značenje

(ma borati, co tako
- smijen se 
kako kenja na pišotu)

i zaista,
ljuštimo tako zajedno
jednu po jednu riječ
kao crveni luk
(oliti kapulu)
pomalo začuđeni i sami
što smo sve rekli
a što smo zapravo mislili
i kako je to netko mogao čuti
- a tek razumijeti?

ona i dalje stoji nijema
i nepomična
s očima od gipsa
koji glumi bijeli kamen
zagledana u dubinu
preko svoga tjemena
a ja je slušam,
kad god imam vremena

a i kad nemam vremena
uvijek se iznova obradujem
ama baš svaki put
kad ugledam Artemidu višku
koja je svoju lijepu glavu
nagnula na lijevu stranu,
pa i ja svoju nagnem
na desnu stranu,
da bar na trenutak
budemo u kontrastu

u dosluhu
i ljubavi

(na kontrapiz,
da se ne izvornemo)




Komiža, 23. 06. 2020.

Vinko Kalinić

MARI themes

Pokreće Blogger.
google.com, pub-1803894029401868, DIRECT, f08c47fec0942fa0
google.com, pub-1803894029401868, DIRECT, f08c47fec0942fa0