Dospjeli smo na posljednji rub Jadrana gdje se već kaže: Dovle i ne dalje (nec plus ultra), pod okolnostima koje su naročito važne u pjesničkom i fantastičnom smislu. Ostavio sam za drugi put da g. Kujačića ispitam potanje o njegovom putovanju na Kanarijska ostrva, na koja u Komiži podsjeća samo poneki kanarinac, i na Azore. Ovaj put zadovoljit ćemo se s Jadranom, izbraždenim, prokopanim tokom. Kujačić ostaje u Komiži, jer mu je uručen poziv na sud u Visu; osim toga izložio je, po svojem starom običaju, jednu sliku u ručalištu hitela Kuljiš. Kada me ujutro izbio iz sna snažnim povikom, ugledao sam ga pod prozorom u plavoj mornarskoj uniformi. Sjetio sam se anamitske riječi „Tauban“, što znači plavi mornar. Tako: sve plavo. Plavi vitez. Plavi jahač. A meni se činilo da sam neke vrsti Lutajući Vitez, sukladno viđenju Oskara Kokoschke.
Uputili smo se motorom iz Komiže deset minuta prije sedam sati uveče, baš kad je već parobrod „Senj“ od dnevne veze sa Splitom pristao u luku. Na brodici ima preko dvadeset lica, među kojima dvije gospođe govore češki, od kojih jedna rodica vlasnika motora g. Mardešića. Ovdje-ondje dokoni galebovi njišu se na moru preživajući obilnu riblju hranu. Pomalo se zamračuje. Malo pred nama, jedan običan mlađi gospodin upravlja sa sasvim malim motornim čamcem na kojem i jedno plavooko dijete začuđeno pilji u valove. Dostignemo ih, i onda se neko vrijeme napored utrkujemo, kao na nekim regatama, ali onda čamac promijeni pravac i izgubi se, uz mahanje i poklike s jedne i druge strane, u nastajućem mraku.
Mi, uz jednoliko drndanje motora, odmičemo sustavno u svojem pravcu vode, bez svjetlosti. Gospođe su se zagovorile, a neki od momaka posade zapjevaše (bolje no da smo kod g. Ilije Vukušića):
In einer kleinen Konditorei,
Konditorei...
Mi putijemo, naime g. Zvonko Tomić sa suprugom i ja, pored košare pozajmljene na komiškoj obali pune živeža za dan ili dva, i kako malo zahlađuje, svi se zakopčavaju ili navlače dopunske ogrtače. Gospođa me pita da mi nije hladno i da onda navučem gunj. Zahvaljujem, jer mi je još i suviše toplo, u ovim prepečenim danima kasnog augusta. U daljini se vide napaljena svjetla ribarskih lađa, a negdje i neka široka jedra. Razgovara se o nesrećama na moru, o životu na pustom otoku, i slično. Kada smo se odmakli skoro za pô puta, vidiomo gdje nam put siječe jedna golema jahta s više jedara, koja plovi na sjever, ili sjeverozapad. Pitamo se hoće li nas prestići. Hoće. No kad je tako neko vrijeme pred nama, čini se da stoji. Kao da stoji nepomično, dok se ne izgubi u priličnoj, tmastoj udaljenosti.
Pred nama se nalijevo nazire crta vulkanskoga otočića Brusnika. Pruga je tako crna da sliči u mraku na trupinu kakvog velikog parobroda (ili, još bolje, džemije), i rekli bismo da putuje prema nama. Na Brusniku nema stanovnika, ni stabala; ima nešto malo ovaca, jezerce, a onda okamenjenih spuževa i možda drugih fosila. Pošto mu priznaju daleko vulkansko podrijetlo, vrijedilo bi za geologa da ga obiđe.
„Sa“ Svetog Andrije ugledamo jedno, pa dva, pa tri svjetla. Mislili bi signali ili svjetionik, ali to su ribarske lađice, a mi udarili pravo prema sredini ostrva. Čujem da je trokut, kojemu su dvije strane po kilometar i pô, a jedna kilometar duga. Zanimljivo je da nema mola da se na nj iskrcamo. Otok se crni pred nama kao gusto otajstvo ugljevite noći. Uz obalu nikoga. Iskrcavamo se na dosta tajinstven način, pošto smo najprije izmjerili dubinu pličine da se ne nasukamo, i vrlo oprezno, da ne lupimo o liticu gdje bismo odista polomili zube. Čuh da na ostrvu ima zmija – ali nisu otrovne. Poslije nam je u dom zalutala dražesna minijaturna gušterica, kakvu vidjeh i u Komiži gdje se šeta po duvaru. S otočkoga kompleksa provaljuje se na nas snažan miris borovine. Pomislimo da je od stabala, ali nas uvjeriše da je od treščica koje su ribari preparirali za svoje luče.
I tako na domaku „svetih viških voda“, u mrkloj noći izlazimo jedan po jedan, ali bolje svi skupa, na goli kamen kršten solju i salamurom, na kojem moja teška cipela klizi i zvoni, kao da ću posrnuti u provaliju. I zbilja, imat ću zadovoljstvo da mi se čvrsta športska obuća provali na zubovima i šiljcima ovoga hridinjaka. Sada treba uzbrdo. Strmo; po danu bismo postajkivali da odahnemo; ribar nas vodi uz fenjer, nas troje. Češke dame ostaju noćas na ribolovu uz ribare da uživaju u prizoru. Preko puteljka naviše ispriječeno nekoliko čvrstih kolaca po kojima se izvlače lađe pred natiskom vode, a uz njih rastegnute mreže. Nedaleko, otvorena skladišta drva sasječenih za gorenje. Ovaj je dio već naslikao Kujačić, a o boku ima brdskih spilja koje su upotrijebljene kao magaze. Golubinjak nađen kao splačina na moru povodom bogzna koje parobrodske nesreće leži uz cestu. Malo dalje, kuća u izgradnji. Idemo, a naš nas vodič vodi stazicom toliko vijugavom da se pitamo i sami kako se snalazi. Ali on je tu kod kuće. Otok je tako pust, nikakvoga znaka života, da strepimo da li nas neće iz grmlja, šikarja, stabala napasti hajduci ili gusari, kojih je izvjesno bilo u drevna grčka ili ilirsko-rimska vremena. Neće. Ovdje je pitoma čeljad, patrijarhalna, i nema opasnosti; nema čak ni policije ni financije, pa suvislo ni krijumčara, a od žitelja svega dvije porodice, četrdesetak duša. Napokon smo dokasali do kuće koja, prostrana i čvrsta, kao da je usječena u stanac kamen.
- Gospa Nadalina! – viče naš vodič. (Jedva je prošlo devet sati, a u ovoj ribarsko-umjetničkoj koloniji već sve spava). – Gospa Nadalina!
On nam je ranije objasnio da se Nadalina, rođena u Italiji, ovamo udala za ribara, najstarijega od petoro braće. Ustaje više osoba, čuje se škripa koraka i otvaranje vrata. Od dvije-tri žene koje se ustadoše jedna je sigurno gazdarica. Tu je i Zlata, Mirkova žena. Vodi nas u kuhinju s našom živežnom košarom, ali za večeras imat ćemo da se zadovoljimo s malo sira i grožđa kojim otok obiluje. Imamo i odličnoga vina, ali treba štedjeti.
Ja dobacujem:
- Trebalo je osamiti samoću. Ovdje smo tako daleko od svijeta, tako osamljeni, da se ne bih začudio da smo napadnuti u noći ili da se pojave Duceovi organi s molbom da ispunimo prijavnice na talijanskom jeziku. Gord sam što sam, u pravom smislu, otkrio ovaj otok (pošto je župni, gotovo da pripada Svetoj Stolici), kao Kolumbo Ameriku. Jabuka, dalmatinska ultima Thule, još je čudesnija, jer kvari magnetskom snagom plovidbene kompase i ljudske mozgove, a pri vjetru se na njoj ne iskrcava, nego treba bježati prema Italiji ili do Šibenika. Dakle, slava maloj Jabuci! Ali ovdje je zabava za gentlemane koji su voljni da krhaju vratove, da žive s više vina nego vode, da se penju kao vjeverice, da paraju čakšire o ljute litice, dakle za junake koji se za volju ljepote lišavaju udobnosti, i žrtvuju trbuhe planinarstvu. Ovo je jedincati neosvijetljeni otok Jadrana na kojem još počiva dijelak patetičnosti, jedini vibrantno ganutljiv otok sačuvan za moralne arslane, a iskorišćen od ribara i vinogradara. Kakve proze Jacka Londona! Ovamo, po izbor luđaci i sanjari! U svakoj drugoj zemlji bio bi predmet romanesknih drama i romana, a sada će sigurno biti prigrljen kao naš jadranski Locarno. Nema ovdje igrališta za nogomet, polja za golf i tenis; no ja sam se tako zadihao usponom i tako primirisao opasnost na iskrcavanju da bi mi dvije nedjelje boravka vratile vitku liniju. Budući da on pruža izglede ne samo za kupače, za pecatelje, ljubitelje vina nego i za alpiniste koji hoće da svrše s Alpama... Slikari, koji tražite neizdane krajolike, g. Bijeliću, da sam ranije znao, kad ste bili u Splitu, ja bih vas uputio ovamo.
Po noći, svladavajući zamor duševnoga, gotovo epileptičnoga grča, sanjah da je veliki dupin ponio naš motor i počeo da s njime drma na jednu i na drugu stranu. Tada sam skočio u mrku vodu i našao se na leđima kita koji me je dopremio u nedostupnu, nemoguću Luku gdje za vrijeme oluje talas lupa toliko metara više u srce tvrdog otoka. Te su noći ribari bili slabe sreće, jer su „mali dupini tjerali ribu na dno“; a druge je noći bilo malo lovine, ali treće noći se popravilo, te smo pred odlazak gledali kako se sardela sprema u svoje pretince osoljena cijelim buretima soli.
Kada se primicalo jutro, pustio sam sunce kroz prozor u sobu. Onda sam usta, g. Tiljak mi je kazao da zahvatim puteljkom do male kolibe odakle se pruža divan vidik. Ali Teutin dvor – ilirske kraljice, ili, kako drugi kažu, mletačka utvrda – ne nalazi se s te strane, i ja sam ga poslije motrio s mora kao čudnovati kostur neke zagonetne podrtine... Uz kuću opazih nešto sasvim obično za sela i majure, ali što je u samotnoj atmosferi slobodnog i divljačko-hridinastog otoka dočaravalo bukoliku: kvočku, koja kokodače s pilićima koji bi htjeli u ptičju muzičku konzervatoriju. Bezbrojni cvrčci u granju, pijani od sunca, cvrče, cvrče, cvrče i cvrče; a puteljkom, i posvuda po otoku, borovi, borovi, borovi spuštajući u hlad lisnate igle i poispale češere (šišarice), tamjaneći zrak vrelim smolama. Rijetko neka smokva, a uz obronke prisojnih brežuljaka na više mjesta divni učinci vinogradskih dolaca. Puteljak, uži nego dvije spojene čizmine noge, posut je mjestimično konjskim izmetom. I u rano jutro ovdje me oblije znoj, a i noći su do zore sada tople, omarinske...
Crni pas na stubama drijema oponašajući ljudsko dostojanstvo. Koo uopće ne bi rekao da su domaće životinje učile od čovjekova stila, kada već u morskoj fauni ne bi bilo toliko ljudskih izraza?
Slasti kupanja vrijedi naročito opisati. Voda je ovdje potpuno prozirna do znatne dubine u kojoj plutaju ko žarišta primljenih s neba zrake nova sunca. Dok su drugi lovili tunjom kanjce i penzile, ja sam se hladio, ili kao što neki kažu „kiselio“. Litica na koju sam se izvalio bila je od najtvrđih: takva koja odista lomi valove, većinom crna i podesna za geološko proučavanje starosti gudure. Šteta samo što je i suviše osunčana, te izjutra, za vrijeme oseke, dok je sunce ravno gađa, naprosto plane. Ribarima se tada često koža s pete zalijepi za liticu. U moru, podno litice, a izvjesno i na većim dubinama, mnoštvo rupa i pukotina izbušiše valjda valovi koji napadaju obalu. Ali sve zemaljsko cvijeće, pred ovom dražesti i strahotom, mora da se zarumeni pred cvijećem mora. Flora je u mojoj uvalici podmorskoj, premda je još g. Vereš ozloglasio „morsku travu“ (ona raste, čuh, i u više metara visine), mahom minijaturno dražesna, ali uz ovo milosno draganje sunca u morskom staklu svakako najljepša bašta na svijetu, bez premca u svim botanikama. Poslije ove vilinske trave sigurno prelaze u korale ili u liticu: procvjetavši kao cvijeće, u dubokoj starosti postaju rude.
Ne vidjeh morskih pasa koji mi na Jadranu sve više prelaze u legendu; jedan mornar mi reče: oni žderu čovjeka u Indijskom ili Tihom oceanu, ali ne u Evropi: pa ipak ima ovdje, vjerujem, katkada, zoopomorskoga života kakav se sluti na pučinama debelih Oceana, a u Evropi samo u neko veoma primitivno doba. U znak da se samoća odmetnula od čovjeka, proglašene su mnoge morske slobode: svi sistemi riba rado bez brige izvode majstorije svih modernih plesova povrh površine. Promatrao sam tako ribu đipiti ili skakati; preda mnom su zubatci nagonili iglice, brojne iglice, a i par zubataca izvršili su ekstraturove. I gore, među otočkim borovima, opazih da ptičice ne lete ravno, kako je običaj, nego prelamaju let u niz eksperimantalnih skakutanja (možda od sunca? Možda zbog vida?) kako se valjda esejistički uzlijetalo u vremena blagopokojnoga archeopteryxa.
