Laku noć, laku noć neznani junače moj što prolaziš i ne znajući baš pored mene kao dan i noć nježan kao dah dubok kao život sam lijuć iz oka u oko one nevidljive niti što sliče na kišu i u nama duboko s nama dišu pa nas njišu njišu u ovom svijetu što sav je tek gromka i šarena laž jedan topli pogled jedan iskren uzdah sasvim dovoljan je da zaronim u život u njegovu bit u ljepotu u san u san Vinko Kalinić

 

Innisfree je mali nenaseljeni otok na jezeru Lough Gillu, okrug Sligo, u Irskoj. 

Jednom kada shvatiš

da se iza lijepih slika 

kriju tužne priče

osjetit ćeš i ti

tugu ljepote.

Godine, godine, lude godine

bezobzirne, što jurite kao mahnite

šezdeset na sat i baš vas briga

što je nekad momak sasvim mlad

o majko mila, danas čovjek star

Gaius Valerius Catullus Veronensis
(Verona, oko 87. pr. Kr. - 54. pr. Kr.)
rimski lirski i elegijski pjesnik


Biografija


Pjesme:
Jadni Katule, ne nadaj se više
Ako nam sjećanje na dobra djela
Nosi proljeće već topline blage
Ravnim bogu čini se meni
Slatka, molim te, moja Ipsitilo
Vrapče, djevojci mojoj ti si radost
Zdravo, djevojko, ne baš malog nosa
Taluse, pederu
Bogolik je muškarac
Tvrda

Zemlja i ja otimamo se jedno drugome
Otimamo se stoljećima preko ovih otoka
Preko ovijeh grobova
Prenatrpanih mrakom – tako da im popucaše ploče
Tako te prosukljava iz njih
I evo: obzorja tamne
Ali gdje su ta obzorja, krošnjo što vječito šumiš?
Priko ovijeh rijeka, prek bregov, tam do Dunaja
Az opat Držiha pisah se o ledine juže
Az opat Držiha
Az poet
Az človek
Ona hoće da bude zemlja bez svoga kužnoga poroda
Ja hoću da budem ja bez srama što mi je ona mati
Bez grižnje
S kamenom u srcu što ga valjahu puci
Do ove idile
Svečanih žrtvenika
Do ovog ljeta Gospodnjeg 1967
O, gospodine Gospode!
Ona hoće da bude zemlja bez stida pred svojim suncem
Ja hoću da budem ja bez krivnje pred svojim sucem
Se rekoh ja
Ja opat Držiha
Ja poet
Ja človek
I vidih nebo novo i zemlju novu
Zemlja hoće da bude zemlja
Ja hoću da budem čovjek
Ona hoće da bude
I ja hoću da budem
I uzburkalo se more
Valovi rigahu pjene
I az opat grešni otplavljen bih
Ni na nebu ni na zemlji
I ja opat Držiha gledah zemlju
I ja opat Držiha promatran bih
Zemlja promatra mene
Promatram i ja zemlju
Jesi li ti čovjek pita zemlja mene
Jesi li ti zemlja pitam i ja zemlju
Oko mog srca kruži jedan svijetli satelit
Jedna sićušna zvijezda rođena iz moje krvi
Oko mog uma kruži jedan tihi vječni svemir
Tihi
Vječni
Svemir
Svemir, zemljo
(Godine svjetla, godine!)
A što si ti, zemljo
Az opat Držiha pitam zemlju
Az opat Držiha, az poet, az človek

Josip Pupačić

Vesna Parun (1922-2010) nesumnjivo je jedno od najznačajnijih hrvatskih književnih imena druge polovice prošlog stoljeća. Rodom s otoka Zlarina, od pojave svoje prve pjesničke zbirke ''Zore i vihori'' (1947) nametnula se kao najistaknutiji predstavnik suvremene hrvatske lirike, no tijekom godina njena je spisateljska djelatnost obuhvatila i brojne druge žanrove: poeziju za djecu, drame, igrokaze, epigrame, radio-igre, satiru, erotsku poeziju, pa sve do haiku stihova.

Ima ih koji umiru, ali smrt ne prepoznaju
i to se ponavlja svakoga dana postajući neprimjetno,
zaboravljeno, izgubljeno.

Ima ih koje je smrt zatekla kako se smiju,
kako se smiju do suza, ali smijeh se skupio
u neodlučnu boru na obali usana
i ostala je samo voda, topla i vlažna.

Ima ih koji umiru samo za sebe, u njima
svi žive, u njima svi traže svoju smrt
i nalaze je u svemu što im pripada.

Ima ih koji umiru samo za druge, u njima umiru svi,
sve u njima umire do njih samih. U kutu svoga tijela
oni dišu i plaču.

Ima ih koji su samo uzdahnuli
poput zvona u kome svaki udarac srca
odjekuje kao udarac groma.

Ima ih koji se opraštaju, ne znajući kamo idu,
ni kome pružaju ruku. Njihova se sudbina ostvaruje
ispisujući magične znakove na krilu ptice.

Ima ih koje je smrt zatekla ljubeći se.
O njima bih mogao govoriti da su riječi prazne
kao koža gusjenice iz koje se rađa prekrasan leptir.

Ima ih koji su umrli grleći se. Zar ima ljepše smrti
od plamena koji svoje oštre zube
odmara na grlu koje jeca?

Ima ih koji su smrt dočekali kao ženu,
kao ljubavnici spremni da vladaju, da budu pobijeđeni,
i ne znaju gdje počinje poraz i gdje pobjeda prestaje.

Ima ih koji su umrli, ali ni to nije bilo dovoljno
i oni su ponavljali svoju smrt
kao dijete koje ponavlja stihove.

Ima nespretnih, zbunjenih, uplašenih i uznemirenih.
O njima vjetar pjeva dok valja svoje teško tijelo
u sporom koritu mora.

Ima i onih koji su umirući psovali život
riječima u kojima bijaše gorčine
poput trnja što jeca iza svake ruže.

I konačno, ima ih koji su umrli odjednom,
bačeni poput kamena visoko u nebo.
Ni smrt ih nije zaustavila
u letu koji još traje.

Zvonimir Golob

Iz zbirke 

Bernardo Almeida

Zločini noći

(Crimes Noturnos)

Hrvatska, Istra, otok Porer, svjetionik Porer

Ja sam potpuno sam sa svojim praznim sobom,
sa svjetiljkom u tmini, sa svjetiljkom i grobom,
ja sam potpuno sam sa samim sobom.

Ja sam potpuno sam sa svojim praznim domom,
sa svojom ladjom i svojim brodolomom.

Svjetlosti moje putuju po tmini,
i lete ko rakete plamena signala,
iz blata i magle, iz gluposti i kala,
opet je jedna pjesma kao zvijezda pala.

Miroslav Krleža

 

Kad postanem vjetar posvud će me biti,

U vlatima nježnim, u krošnjama šumnim;

Svim ljudima dobrim, i tužnim i umnim,

Pričat ću o tebi. I bit ćemo siti

Razgovora lijepih, večernjih ponešto

Al’ još uvijek skladnih. Bit ću ona fuga

Što nas spaja s jakim naslagama juga

I gdje hoćeš stiže, sigurno i vješto.

Kad postanem vjetar moći ću te taknut

U svakom trenutku, uvijek zakoraknut

U tvoj dio svijeta. I bit ću ko more

Da ti tiho šapnem: budi blizu mene

Da mi čuvaš misli, da mi svjetlaš sjene,

Da rastem ko vjetar za sve tvoje zore.

Zbirka pjesama Anima Gemela, 

Liber, Rijeka 2007.

 

Nijedan čovjek nije otok, 

sasvim sam za sebe, 

svaki je čovjek dio kontinenta, 

dio Zemlje; 

ako More odnese grudu zemlje 

- Evrope je manje, 

kako da je odnijelo kakav rt, 

posjed tvog prijatelja 

ili tvoj vlastiti. 

Smrt svakog čovjeka smanjuje mene, 

jer sam obuhvaćen u čovječanstvu.

I zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni:

Tebi zvoni.

Volio sam te, voljela si me
od početka vrmena.
Ja sam bio Grk, ti Trojanka.
Trojanka, ali ne i Helena.
Iskočio sam iz drvenog konja
kako bih ubijao svoju braću.
Ubijao sam, svađali smo se,
umrli smo.

Vratio sam se kao rimski vojnik,
progonitelj kršćana.
Na vratima katakombi
ponovno sam te sreo.
Ali kada sam vidio kako padaš
gola u areni,
a lav ti prilazi sve bliže,
očajnički sam ga zaskočio
i lav nas je oboje pojeo.

Potom sam bio Maurski gusar,
devastator Tripolija.
Zapalio sam fregatu
na kojoj ti si se skrivala
od bijesa mog gusarskog broda.
Ali kada sam te htio dograbiti
i uzeti te za robinju,
prekrižila si se i zarila
bodež u svoje srce.
Zbog tebe i ja sam se ubio.

Kasnije opet, u sretnijim danima,
bio sam vitez u Versaillesu,
duhovit i raspikuća.
A ti si sanjala o tom
kako ćeš postati časna sestra…
Preskočio sam preko zida samostana,
ali političke komplikacije
odvele su nas na giljotinu.

Danas sam sasvim moderan,
treniram veslanje, atletiku, ples i boks.
Imam i love u banci.
Ti si pak zanosna plavuša,
boksaš, plešeš, trčiš, plivaš.
Tvom ocu se to ništa ne sviđa.
Ali nakon tisuću prevrtljivih podvala,
Ja - jedan od Paramountovih filmskih heroja,
grlim te, ljubim te, vjenčamo se.


Carlos Drummond de Andrade     

Eto: vjetar s mora vrača nam natrag odbjegle ptice šumom krila što uče nas prolaznosti. Ali šta marim ja da su noći moje i dani izbrojeni. Neka trava spasi moju nježnost. Pijesak neće me naučiti voljeti. Ne mogu u zlu živjeti, a za dobrotu ismijat će me. Gdje je taj za koga vrijedi kleknuti na cestu i dotaknuti usnama prah s njegove obuće? Taj koji će kao livada svakog proljeća cvjetati u meni.

 

 Vlado Gotovac
(Imotski, 18. rujna 1930. - Rim, 7. prosinca 2000.)
hrvatski pjesnik, esejist, filozof, disident i političar

Raskoš tvoju
Svojom dodirujem dušom
Tekući kroz žilje
Snagom onom istom kojom
Stamen raskamenjuješ

Oči su ti plae i sniju
No korijen tvoj sanja dodir
Još nedoživljen
Željan je ljubavnik u njem
I ne propušta čekanje.

A kamen, a more, a sunce
Tvoje tlo i tvoja kap i tvoj dah
Ta vidi svoje nježno ustremljene ruke
Kaparo moja zelena i plaha
Balerino sva od zraka

O kapari sanjaju sanjari

Irma Kovačić

Misael, dužnosnik Državne riznice, u svojoj 63 godini starosti, susreo je Mariu Elviru iz Lapa, prostitutku, sa sifilisom i čirevima na prstima, založenim vjenčanim prstenom i zubima u krajnjem stanju raspadanja.

Antun Gustav Matoš
(Tovarnik, 13. VI. 1873. – Zagreb, 17. III. 1914.)