Ravnim bogu čini se meni,
ili čak i većim, ako se smije reći,
onaj koji pred tobom stalno sjedi,
gleda te, sluša
smijeh tvoj slatki: sva su mi čula jadnom
zatravljena. Lezbijo, čim sam tebe
ugledao, od onda nemam više,
Lezbijo, glasa,
jezik mi se koči, a oganj nježni
tijelo mi obuzima, uši ječe
zvonjavom, i pokriva noćna tmina
oba mi oka.
Dokolica, Katule, tebe muči:
tad si mahnit, težiš za nedostižnim.
Dokolica kraljeve nekoć skrha,
gradove moćne.
Gaj Valerije Katul
(Preveo Dubravko Škiljan)
0 comments:
Objavi komentar