Kad ugledam ih, ja pozdravljam ih kao najbliži rod.

Da mogu, jer one bi nam rekle sve što ne mogu ljudi.

Jer one se ne stide, ni svojih uspjeha ni svojih neuspjeha. Ni dolazaka, ni odlazaka. Ni sastanaka, ni rastanaka. Ni ožiljaka što ih nose od tuđih snova. Na svojoj koži. I po suncu, i po kiši, stoje mirno. Staložene ko mudraci. Osluškuju šapat ljudi i na svom licu pamte sve što skrivaju tišine. Uvijek spremne na sebi da prime sve što život nosi. I znanca. I neznanca.

Vjeruj mi! Ja poznajem ih sasvim dobro. Ko sestre. Ko braću. I nerijetko osjetim se jednom od njih. Pa sjednem s njima. I sa sobom pričam ko s nekim strancem. Jer na njima sam i pjevao i plakao. I sanjao. I zaljubljen kao slon, umirao po sto puta. U jednoj noći. Od tuge. Od jada. Od stida. Što stida ne imaše drugi.

I od radosti. U kojoj se rađah sasvim nov. Kao dijete. Zbog sjene lica kojeg čuvah u svojoj nutrini.

Kad ti kažem, vidio sam ih.

Pred neku noć zalutao sam u smiraj dana. Dvije su se klupe cerile u suton. Bile su tako mlade. Još nevine od sna. One su mi rekle koliko je život velik. I bez ljubavi kako svijet je prazan. I koliko će još puta buknuti jutro. I ponovno raspasti se sunce.

Prolazeći pokraj njih, naprosto nisam mogao biti sjetan. Ni bez nade.

Kad ti kažem, vidio sam ih.

Dvije klupe stajale su prazne. Bez ičega. Gole ko od majke. I smijale se suncu, na umoru. I noći, koja je gutala u svojoj tmini i mene i njih. I čitavu polovicu zemaljske kugle.

One su mi rekle da će biti tu i kad potonu sve naše lađe.

Čuješ li me, ti što ne čuješ kako diše zemlja? Ti što buncaš o propasti svijeta i kuneš jedared sve do jedne svoje nesretne zvijezde, jednom kad se umoriš tražiti sebe tamo gdje te nema, poslušaj me, svrati amo.

Ne zaboravi, neke klupe još uvijek čekaju na te!

 

Vinko Kalinić

"Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!" (Mt 25, 45). 

To je Bog u kojeg ja vjerujem, a ne zvona i praporci, i zato sam tako često u sukobu s čitavim svijetom. Ali Bože moj, što da se radi? Takvog me ćaća napravija. Božić je! Zato svim dragim prijateljima, kao i svim ljudima dobre volje želim čestit Božić. Ako sam nekoga nekom svojom mišlju, riječju, djelom ili propustom povrijedio, molim za oprost. Ja ću i dalje nastojati većma ljubiti slabije i nemoćne, a oni jači će se već sami pobrinuti za sebe. 

Svim na zemlji mir, veselje iz moga malog mista s puno srca! 

Vinko Kalinić

 

Mijenjati svijet mnogi su pokušali. Uglavnom oni bolji, nesebičniji i hrabriji od prosječnih dvonožaca. Ali promijeniti svijet nikome nije uspilo. Taj svijet se vrtio uvijek po nekom svom voznom redu, ne hajući za naš bal. I jest, bilo je onih koji su s njime otplesali korak dva naprijed, ali se uvijek našlo i tucet onih koji bi ga za čas vratili nazad. Nekad je svirao tango, nekad valcer, bilo je i indijanskih plesova, a najčešće se umiralo u potpunoj i beznadnoj tišini. Jedino je vrijeme, koje je čista iluzija, uspijevalo spojiti kraj s krajem, iako tih krajeva zapravo i nema. Vremenu, dakako! Nama ima. U tom kalendaru, ako gledamo iz vizure svijeta, na nas otpada tek beznačajna mrlja. Jedva tolika da bi je čovjek prostim okom mogao vidjeti. Iz naše vizure što se pak vidi? E, od tog pogleda dragi moj, sve zavisi. O toj nevidljivoj i tanahnoj niti visimo ti i ja, i što hoćemo i što nećemo biti.

- "Samo je jedan kutak svemira koji sigurno možete promijeniti, a to ste vi sami." - kaže engleski književnik Aldous Huxley.

Vinko Kalinić

Svijet je u bojama, nikako crno-bijel. A boje se razlijevaju u tisuću međunijansi, prelijevaju se iz jednog u drugi tonalitet, sve dok se jedna ne prelije u drugu. I sve to mnogo življe, tankoćutnije, nježnije nego li ljudsko oko može sagledati.

- Neki sivi ljudi! Čuli ste za njih?

Ima ih mnogo koji zauvijek ostaju plivati u jednoj boji, pa se uvjere da je svijet crn, crven ili plav. A nije! To su samo njihove oči izgubile snagu vida za čarobnu raskoš boja.

Ne dajte se prefarbati. Otvorite oči. Pazite na detalje! U njima se kriju sve naše tajne. Jednobojne istine odvajkada skrivaju, svaka po neku zamračenu laž. Vidjeti, osjetiti, radovati se novom, ne bojati se nepoznatog, biti spreman obasjati, i biti obasjan, sjati, i ne znači drugo nego biti živ u vječnoj igri svjetla i tame.

Vinko Kalinić

(Foto: Željko Vojković)

- "Jer, nešto mora biti moje, zato što je sve tuđe, i prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom od djetinjstva. Zbog straha od praznine, od svijeta bez mene. Ja ga otimam, ja mu se namećem, a mojoj ulici je svejedno i nebu nada mnom je svejedno, ali neću da znam za to svejedno, dajem im svoja osjećanja, udahnjujem im svoju ljubav, da mi je vrate."

Meša Selimović

- "Ali ni ulici, ni gradu, nije svejedno! Ima i takvih ljudi, kad oni stignu u ulicu i grad, odjednom sve oživi. A kad ih nema, kao da umru i ulica i grad. Kao da plaču za tim koga nema. Doživio bezbroj puta. Potom, i ulice i gradovi imaju pamćenje. I one govore! Ne ljudi, nego baš ulice i gradovi. Što ljudi zaborave, kamen pamti. Samo treba znati čitati taj jezik što povezuje ljude, ulice i gradove."

Vinko Kalinić

(Foto: Sonja Štivčić)

Ive je bio pastir. Imao je 40 godina, čuvao je koze i živio u selu nedaleko od Komiže, ali u Komižu se nikad nije spustio sve do tog dana.

Bio je Veliki Petak kada se je Ive prvi put u svom životu odlučio spustiti u grad. Vidjevši da svi ljudi idu u crkvu, zaključio je da se tamo nešto važno događa, pa se i sam zaputio prema crkvi.

Kod nas Božić nikad nije bijeli, što mi je bilo puno krivo kad sam bio mali, jer nikad nisam mogao napravit snješkota kao oni na televiziji, ali kad sam malo odrastao i proveo neko vrime tamo di pada snijeg, pa još po onoj zimi usred noći morao svuć mudante za obavit ono što se odgađat ne može, prošla me volja za snješkotom i njegovim nosom od karote iliti mrkve, a može i od šargarepe, i sad mi je ipak draže kad ništa ne pada, ni s neba ni sa zemlje, nego kad je sve na svomu mistu i da su svi živi, zdravi i veseli. Još kad se priko cile vale razlije dvostruka duga, onda čovik onako nekako zna, a nema pojma kako to zna, da ništa na ovom svijetu nije bez veze, pa ni onda kad nam se čini da je sve bezveze, da ima puno toga što mi ne razumimo, a ono se ipak događa i postoji, i da se nipošto ne isplati prestati vjerovati u bajke. U one lijepe, ni pod razno! Uostalom, zato bajke i postoje. Da umjesto nas čuvaju ono što se nama čini nemogućim, a nerijetko i sasvim blesavim. Jer onog čega nema u ovom što mi nazivamo stvarnim svijetom, u snovima ima! Pa sve dok čovik sanja i ima hrabrosti slijediti svoje snove, nikad ne zna di će ga zaskočit baš ono u što je bio siguran da ne postoji, i da nije moguće. I bude mu drago što je ipak bio u krivu. Ako je dobar čovik. A ako nije, može ga i grom pogodit, svejedno neće skužit ništa, jer taj ne vidi nikog osim sebe samog, a i sebe vidi tako da te Bog sačuva. Zato svim ljudima dobre volje, želim sretan i blagoslovljen Božić! Sanjajte, čuvajte i dijelite svoje snove. Neki od njih ostvarit će vam se sigurno! A i onima loše volje, za dišpet - što će reć u inat! - želim da im se dogodi nešto lipoga! Ako malo bolje razmislite, netko je mislio na nas i ostavio nam tragove ljudske topline i dobrote. Ono što vam želim, kad netko naiđe na njih, prvo da pomisli baš na vas. Značit će to da ste uspjeli u onom, kad su i najljepše, što ni bajkama ne bi uspjelo bez nas: udahnuti im najveću od svih čarolija, što se zove Život. A taj opet, drugih i nas, nepredvidljiv zbir, i čupav i dlakav, i ovakav i onakav, nikom za ništa ne ostaje dužan. Iznenadit će vas. Živjeli!

Vinko Kalinić 

(Foto: Goran Bjažević)

Sve ono što je istinsko i pravo u svakoj vjeri je Ljubav! U njoj je snaga koja pokreće ovaj svijet, u njoj se krije razlog i smisao našeg postojanja. Ljubiti, znači vjerovati: davati sebe za brata čovjeka. Vjera bez Ljubavi je kao dan bez sunca. Ljubav bez vjere? Nemoguća misija! Sve ostalo izmislili su ljudi, kako bi te Ljubavi bilo premalo. Neka vas, dakle, prate i rese vjera, nada, i njaveća među njima – Ljubav. Sretan Uskrs svima!

Vinko Kalinć

U novom broju magazina More, jedna lijepa priča iz Komiže!

Ana je imala šest godina kada je počeo rat i te godine trebala je krenuti u školu, ali školu su srušili barbari, pa je tek do godine krenula u prvi razred.

Samo je san stvarnost

Samo je san stvarnost
Tu nema ni jučer, ni danas, ni sutra...
Preostaje samo nada i očekivanje.

Tko zna kako, ali evo ovako, bilo je baš tako: sreli smo se na početku Puta. Ona bijaše sva kao pobjegla iz sna. U njoj Život bȋ sve, i trepet i strast. Čak i dah! Nečujan, dok hoda i korakom svakim premješta, nebo da bude gdje je zemlja, a gdje je zemlja umjesto nje da dišem ja. Da sam bar samo na tren zastao, ili požurio, ma da sam skrenuo bilo gdje, prije no... to jutro bilo bi kao i svako drugo, a i sva druga jutra bila bi nešto posve treće. Ovako, vidio sam je. Razumiješ? Baš takvu. Baš tu. Baš tad. 

Svit? E! I ovi svit je i jedon veliki problem. Un se varti kako balota, razumiš, ovako se varti, brrrrr... Cilu vrime se varti, i po lnevu, i po noći doklen spiš, a ti stojiš na ovu i točku, i toti trepećeš nogima kako pantagan. I onda ti mene pitoš ca jo mislim? Lako je zo me ca jo mislim, ma ca drugi misle obo temu ca jo mislim, oto je pitanje? A, e! Dobro je i ovi pazi ti mene ostat živ, atroke mislit!

 

Živa Vatra, čovjek i ribar, odgovor na pitanje "Kud plovi ovaj svijet?"

 

(Foto: Alan Meniga)

Na današnji dan, 5. srpnja 1891., u Vrgorcu rođen je Tin Ujević.

"Nijedan narod ne može se spasiti sam odvajajući se od drugih. Ili se spašavajmo zajedno, ili zajedno propadnimo." - napisao je davno Rabindranath Tagore, veliki bengalski pjesnik, slikar, filozof i dobitnik Nobelove nagrade za književnost, u toj jednostavnoj rečenici sažimajući osnovnu misao humanizma.

Predstavljanje knjige „Kad otok putuje“ Irme Kovačić

Nađeni Bog

Ne traži Boga mišlju; u praznini
u kojoj se misao, tamna sjenka, gubi
Uza te Bog je, uvijek u blizini,
U stvarima oko tebe, u zvuku i muku.

Bog ti je uvijek najbliži od svega
Diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba
Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica
i plaši te iz svake stvari: nema tajne

Ne pružaj miso u praznu daljinu
Uza te Bog je. Otvori sva čula:

na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti

Bog oko tebe sja treperi, miriše i šušti.


Antun Branko Šimić

U svom romanu Derviš i smrt, dobri stari Meša Selimović zapisao je mnoge mudrosti, kojima se uvijek iz nova vrijedi vraćati. Jedna od njih kaže: “Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne postoji, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se merio onim što više ne postoji. Ovako se mešaju utvare i život, pa nema ni čistog sećanja, ni čistog života.”