Mama, čija to haljina visi
ovdje gore na čavlu?
Djeco, to je haljina žene
koje odavno nema.
Kada je otišla, mama?
Kada smo je poznavali?
Ne pričajte ništa, djeco,
dolazi vaš otac.
Mama, reci nam brzo
čija je haljina ta haljina.
Djeco, njezino tijelo je hladno
i više ne nosi odjeće.
Haljina na tom čavlu
beživotna je, mirna.
Slušajte, djeco,
riječi koje vam kanim ispričati.
Jednom, bila je žena
za kojom je vaš otac bio lud.
Toliko je bio zaljubljen
da nismo mogli doprijeti do njega,
Odvojio se,
zatvorio se,
proždirao se,
plakao za objedom,
pio i svadio se,
čak me i tukao,
ostavio me samu sa vašom kolijevkom,
otišao toj ženi,
ali njoj nije bilo stalo.
Vaš je otac molio, pa što onda?
Na nju je prenio osiguranje, gazdinstvo,
dao joj je auto, dao joj zlato,
Pokrio bi njene troškove,
ljubio joj cipele.
Ali nju nije bilo briga.
Vaš je bijesni otac
onda mene tražio da pitam
tu đavolsku ženu
da li bi se odobrovoljila
i spavala s njim…
Mama, zašto plačeš?
Uzmi jednu od svojih maramica.
Djeco, budite tiho,
vaš je otac u dvorištu.
Mama, nitko od nas nije čuo
njegove korake na stepeništu.
Djeco, tražila sam svukud okolo
tu ženu demona.
Preklinjala sam je da se prikloni
želji mog supruga.
Ja ne volim vašeg supruga,
rekla je smijući se.
Ali ja mogu s njim biti,
ako vi tako želite,
samo da vama udovoljim,
sebi ne, ne treba mi muškarac.
Pogledala sam u vašeg oca,
u njegove molećive oči.
Pogledala sam u tu ženu,
oči su joj bile sretne.
Njezina krasna haljina
s dubokim izrezom
više je pokazivala nego skrivala
njezine grješne vrline.
Prekrižila sam se,
poklonila… rekla sam da.
Otišla sam misleći na smrt,
ali smrt nije dolazila.
Prohodala sam pet ulica,
preko mosta, preko potoka,
otišla sam vašim rođacima,
nisam jela, nisam pričala,
Imala sam visoku groznicu,
ali smrt nije dolazila.
Opasnost je prošla,
kosa mi je osijedila,
izgubila sam zube,
moj vid je nestajao,
prala sam rublje,
šivala, pekla kolače,
moje ruke bile su izbrazdane,
moje prstenje slomljeno,
moj zlatni lančić pokrio je
račun u apoteci.
Vaš otac je nestao.
Ali svijet je malen.
Žena s ničim do ponosa na sebi
pojavila se jednog dana,
jadna, slomljena, nesretna,
s paketom u ruci.
Ženo, rekla je prigušenim glasom,
Ne vraćam vam vašeg muža,
ne znam gdje je on.
Ali evo ove haljine,
Zadnji komadić luksuza
koju sam čuvala kao uspomenu
na taj strašni dan,
taj dan moje velike sramote.
Nisam ga voljela,
ljubav je došla kasnije.
Od tada, preobratio se
i rekao kako me želi
kakva sam bila.
Bacila sam mu se pred noge,
sve trikove iskušala,
oribala pod licem,
čupala si kosu,
pustila se niz potok,
porezala se nožićem,
bacila se u kanalizaciju,
ispila vjeru i benzin,
molila dvije stotina krunica,
ženo, pokazalo se beskorisnim,
tvoj muž je nestao.
Donosim ti odjeću
koja svjedoči mojem nedjelu
što povrijedila sam ženu,
smrvila joj ponos.
Molim te da uzmeš ovu haljinu
i odriješiš me grijeha.
Pogledala sam u njeno lice,
gdje su nestale te oči,
taj gracilni osmijeh,
taj vrat poput kamelije,
taj struk
tako lijepo oblikovan i vitak
te noge, delikatne,
u sandalama od satena?
Dugo sam je gledala,
bez da sam išta rekla.
Uzela sam haljinu,
i objesila je na onaj čavao.
I ona se brzo iskrala
dok se dolje na ulici
pojavio vaš otac.
Pogledao me u tišini,
haljinu jedva da je zapazio,
rekao je samo: ženo,
prostri mi objed na stol.
Učinila sam to, on je sjeo,
pojeo, obrisao znoj,
uvijek je bio isti,
jeo je sjedeći pola u stranu,
i nije stario.
Zvuk hrane
u njegovim ustima zagrijao me,
podario mi veliki mir,
jedinstven osjećaj
da sve to bilo je san,
nije bilo haljine… ničega.
Djeco, slušajte! čujem
vašeg oca kako se uspinje stepenicama.
Carlos Drummond de Andrade
(Prijevod: Tomica Bajsić)
0 comments:
Objavi komentar