Deset plesačica jedre
pozornicom od zrcala.
Na njihovim egipčanskim tijelima tanke ploče pozlate,
nokti jarko crveni, plava boja na kapcima,
naivno parfimirane podižu bijele velove i
povijaju žuta koljena.
Deset plesačica kreću se
bezglasno među mušterijama,
ruke nad noževima, zubi nad ružama,
dim cigara uokviruje male svjetiljke.
Između glazbe i pokreta protječe
svileno stepenište nemorala.
Plesačice sada nadolaze
poput izgubljenih skakavaca.
Navaljuju, povlače se, izbjegavaju poglede
u zatvorenom, ubiru kovanice.
Toliko su gole, moguće ih je zamisliti
obučene u suze.
Deset plesačica sakrivaju svoje
kapke pod velikim zelenim trepavicama.
Smrt prolazi smireno poput opasača
oko njihovih fluorescentnih strukova.
Svaka od njih nosi svoje tijelo,
sve tanje u pokretu, natrag zemlji.
Gojazni gledatelji prate
te hladne, hladne plesačice,
jadne, zmijolike, neishranjene,
one koje su na dnevnom svjetlu samo djeca.
Deset anemičnih anđela ispunjenih prazninama,
balzamiranih melankolijom.
Deset mumija u grupi,
naprijed i nazad prolaze umorne plesačice.
Kao grana koja povija mirisne pupoljke
plave, zelene, zlatne, bijele.
Deset majki plakalo bi na prizor
tih plesačica koje se čvrsto drže za ruke.
Cecília Meireles
(Prijevod: Tomica Bajsić)
0 comments:
Objavi komentar