Máriu de Andradeu
Koliko god ja hvalim, ti ne slušaš, iako
uobličen u bisernoj školjci ti mogao bi biti
spiralna kupola, uho čija glazbena poduka
gravira najdublju višeslojnost mora.
Deponiram te u kristal, zatvor zrcala,
daleko iza svih cisterni i grota …
čista odsutnost, slijepa neprihvaćenost
kakva se nudi osi ili pčeli …
a o tvojoj privlačnosti, o gluhi i nijemi
i slijep i lijep i ruža neprekidna
koji u vrijeme, aromu i stih pretvaraš
sebe! Sada van Zemlje ili zvijezda
blistaš u mom snu, neosjetljiv na tu ljepotu
tebi samom nepoznatu, jer ti me ne slušaš...
Cecília Meireles
(Prijevod: Tomica Bajsić)
0 comments:
Objavi komentar