Ja sam djevojka fantom
koja čeka na ulici Chumbo
za kočijom svitanja.
Bijela sam i visoka i hladna,
moje tijelo je uzdah planinskog svitanja.
Ja sam djevojka fantom.
Moje ime bilo je Maria,
Maria-koja je-Umrla.
Ja sam djevojka koju ste voljeli
koja je umrla od bolesti,
koja je umrla u sudaru automobila
koja se ubila na plaži,
Čija kosa je ostala mirisati
dugo u vašoj memoriji.
Nikada nisam bila od ovog svijeta:
u poljupcu, moje usne
pričale su o drugim planetima
gdje ljubavnici gore
vatrom nevinih
i bez ikakve ironije
pretvaraju se u zvijezde.
Za razliku od drugih, umrla sam
i nisam imala vremena biti tvoja.
Ne mogu se s time pomiriti,
i kada policija spava
u meni i izvan mene,
moj se lutajući duh
spušta brdom Curall,
gledajući što je novo izgrađeno,
kružeći vrtovima ljubavi
(ulica Claudio Manuel da Costa)
tražeći sklonište u hotelu Ceará
koji sklonište ne pruža. Parfem
koji ne poznajem prožima me:
to je miris tvog sna,
mekan i topao, sklupčan
u zagrljaju španjolskih žena …
Oh! Pusti me zaspati s tobom!
Moj duh šeće dalje,
ne srećem nijednog od mojih ljubavnika,
koji su bili zavedeni od Francuskinja
koji su popili sav viski
u Brazilu
(i sada spavaju u pijanstvu,)
u prolazu srećem samo aute,
a vozači, iznenađeni
mojom bjelinom, bježe.
Sramežljivi policajci,
jedan me, nespretno, htio ugrabiti.
Raširila sam ruke … Nevjerojatno,
osjetio me. Nije bilo tijela
i na površini haljine
i pod haljinom
ista bijela odsutnost,
bjelina patnje …
Očito je: što je pripadalo tijelu
otele su mačke.
Djevojke koje još žive
(umrijet će, budite sigurni)
boje se da ću se pojaviti
i povući ih dolje za noge …
U krivu su.
Bila sam djevojka, biti ću djevojka
i napuštena, per omnia saecula.
Ali ne zanimaju me djevojke.
Dečki, oni moj nemir.
Ne znam kako se osloboditi.
Samo kada moj duh ne bi patio,
samo kada bi me još uvijek željeli.
Samo kada bi se duh složio,
ali znam da je to zabranjeno,
vi ste tijelo, ja sam magla.
Magla koja se rastvara
kada se sunce otvori nad planinama.
Sada se osjećam bolje,
rekla sam sve što sam htjela,
ispeljat ću se na taj oblak,
biti zamrznuta pokrivka,
presijavati se preko čovječanstva.
Ali zvijezde, one neće razumjeti,
nitko neće razumjeti,
moj odraz u lokvi
na aveniji Paráuna.
Carlos Drummond de Andrade
(Prijevod: Tomica Bajsić)
0 comments:
Objavi komentar