Prikazani su postovi s oznakom Mexico. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Mexico. Prikaži sve postove

Henri Matisse


Djevojka naslonjana kraj otvorenog prozora.
Ne kažem da je to bila jedina stvar
koju bi netko primijetio tog dana.
Bila je tu još i blistava crta zelenila,
blijeda i hladna koja je nagovještavala more,
ili pak mahovinu na drvenim škurama.
Ali ako na bijelom platnu označim
nekakav nagovještaj plavog ili zelenog,
svaki zamah umanjuje učinak onog sljedećeg.
Dakle, kako vidite, najprije je tu bila djevojka.
Ja, iz dosade i elegantan, izvan scene
na istančano pravilnoj udaljenosti.
Ona, alžirska djevojka, tamnija od bajama,
gotovo da je postala dio sjene terace.

Ne sjećam se godišnjeg doba.
Možda je bilo tako da je jesen bila blaga i nova,
ili da je zaista još uvijek bilo ljeto.
Prije desetak godina rekao bih -
kolovoz, i na tome bi se završilo,
meki pokret kistom nagovijestio bi potpunost.
Dok sam sada jedva siguran gdje more završava
ili pak nebo započinje.
Jedino je moj potpis ispravan: Henri
sasvim podno kamenih ploča na pločniku terace.

Rekla mi je (točnije, onog dana kada
je platno bilo završeno),
Henri, reće, sve se rastapa i neprecizno je.
A ti si baš izabrao slikati mene,
tvoju ženu, bez značaja.

Nekoliko mjeseci kasnije pričao sam prijateljima:
Alžirci jednostavno nemaju smisla za humor.
No sada sve ove protekle godine
zahtijevaju ponovno razmatranje.
Kad bi netko mogao izbrisati naslikano platno ili sjećanje
mogao bi jednostavno reći: Bila je tamo neka djevojka
koja je bila naslonjena kraj otvorenog prozora.

No umjesto toga načinit ću pejzaž, moj posljednji,
na kojem će svaki list biti djevojka
koja je naslonjena: nevažna, beznačajna.
Svaki će predstavljati naslikanu sliku koja je započela
sasvim jednostavno, dok crta nije slijedila crtu
a boja boju, ispunjavajući platno,
i nešto (netko bi rekao čistoća)
je izgubljeno u postupku.
Jedan otpali list trebao bi značiti
da je to baš ta Alžirska djevojka
koja je umrla, kako mi rekoše, jedne godine u kolovozu
od nečeg što nije bilo tako silno smrtonosno.

Michael Hogan

(Translated by
Darko Kotevski)


Henri Matisse: Terrrace, St. Tropez


THE TERRACE, ST. TROPEZ

by Michael Hogan

A girl reclining by an open window.
I do not say this was
the only thing one saw that day.
There was a strip of luminous green,
pale and cool suggesting the sea,
or moss on wooden shutters.
But if on a white canvas I mark down
some sensation of blue or green,
each stroke diminishes the one preceding.
So you see there was, first of all, a girl.
I, bored and elegant, outside the scene
at a proper aesthetic distance.
She, Algerian, darker than almonds,
almost part of the terrace shadows.

I do not recall the season.
It may have been that autumn was soft and new,
or that it was indeed still summer.
Ten years ago I would have said
August, and let it go,
a soft brush stroke to suggest fullness.
But now I am hardly certain where the sea ends
or the sky begins.
Only my signature seems exact: Henri
just below the flagstones on the terrace walk.

She said to me (the day in fact
the canvas was complete),
Henri, she said, everything is melting and imprecise.
And you have chosen to paint me,
your woman, without character.

Months later I was telling my friends:
Algerians have no humor.
But now the trespass of the years
demands consideration.
Could one undo a painting or a memory
he could say simply: There was a girl
reclining by an open window.

But instead I will do a landscape, my last,
in which each of the leaves will be a girl
reclining: inexact, characterless.
Each will represent a painting which commenced
quite simply, until line followed line and color
color, filling the canvas,
and something (one could say purity)
was lost in the process.
A single leaf fallen shall be taken to mean
this same Algerian girl
who died, I’m told, one year in August
of nothing very fatal.


(From Making Our Own Rules by Michael Hogan, Copyright 1989.)




Starci su zurili u nebo.

Već dva dana se očekuje oluja sa zapada.
Jutros kada su se probudili
kosti su im ponovno predskazivale.
Sada očekuju poput Šimuna
u ovo jutro trećeg dana.

Spremni su.
Jednomu sivi klobuk na glavi,
drugom, novine umetnute u potplate.
Kad jedan zadrijema, drugi ga gurka.

Nijedan ne vjeruje u bistrinu svog uma:
misli kolebljive, sjećanja nepouzdana.
Na tijelo se također ne mogu pouzdati:
Oči suze na hladnom zraku a
srce tegobno, gotovo rezignirano.
Jedino kosti daju pouzdanu procjenu
i starci osluškuju oprezno svako škriputanje.

Znaju oni to odavno
da će kosti ostati čiste i suhe
još dugo nakon što se ostatak tijela rastopi.
Znaju oni za to rastapanje već godinama,
koje dolazi polagano iz njihovog očajanja
a prema novoj vjeri u čvrstu vječnost kostiju.

Starci zure u nebo u iščekivanju.
Onaj sa sivim klobukom začuje prve kapi kiše
no ne reće ništa svom prijatelju.
Prosto se nasmješi i postane pozorniji.

Onaj drugi, bez riječi, također se nasmješi.

Michael Hogan

(Translated by
Darko Kotevski)





WAITING

 by Michael Hogan

The old men have been watching the sky.

From the West the storm has been two days coming.
This morning when they awoke
their bones prophesied it again.
Now they wait like Simon
on the morning of the third day.

They are prepared.
One has a gray fedora,
the other, newspapers lining his soles.
If one begins to nod, the other nudges him.

Neither puts any trust in the mind:
thoughts waver, memories are unreliable.
The flesh, too, cannot be depended upon:
eyes weep from the cold air and
the heart is weary, almost resigned.
Only the bones give an accurate account
and the old men listen carefully to each creak.

They have known for a long time
that the bones will be clear and dry
long after the rest has melted.
They have known the melting for years,
coming slowly from its despair
to a new faith in the hard endlessness of bone.

The old men watch the sky expectantly.
The one in the gray fedora hears the first drops
but says nothing to his friend.
He merely smiles and becomes more attentive.

The other, without a word, smiles too.


(From Making Our Own Rules by Michael Hogan, Copyright 1989.)
(Mixcoac, danas Ciudad de México, 31. ožujka 1914. 
- Ciudad de México, 20. travnja 1998.)
meksički pjesnik


 “Kako bih postojao, trebam biti drugi, pronaći se među drugima, 
drugima koji ne mogu biti ja, ako ja ne postojim”




Pjesme:




(Pobija pohvale njezinoj ljepoti na portretu 
kojeg oni zovu istinom, a ona zove strašću)

To što vidiš ovdje je šarena iluzija,
jedna vještina koja polaže pravo na ljepotu
tako da lažnim dokazima boje zavodi razum
i na delikatan način iskrivljuje osjećaje;
ova slika koja laskanjem pretendira
izbrisati užasne posljedice godina,
skinuti hrđu sa proteklog vremena
i slaviti pobjedu nad zaboravom
— jedna je pažljivo zamaskirana taština,
to je samo vjetrom odnešeni cvijet,
to je uzaludno sklonište predodređeno za zlu kob,
to je besmisleni napor koji može samo propasti,
to je čeznuto priviđenje, i dobro osmotreno,
to je leš, to je prašina, to je sjena i ništavilo.

Juana Inés de la Cruz

(Preveo Tomica Bajsić)



(Pjesma u kojoj ona umiruje svoj strah retorikom suza)

Ovo popodne, moja ljubavi, dok sam ti
pričala, vidjela sam na tvom licu i u koraku
da te riječima ne mogu nikako uvjeriti
— a htjela sam da mi vidiš srce.
Ljubav, koja me u naporima potpomogla,
osvojila je ono što se činilo nemogućim,
svjedočeći suzama kako mi je srce u boli
iscrpljeno i tebi otvoreno.
Dosta, moj dragi, ne budi toliko na oprezu;
neka te ne muče više moje ljubomorne tiranije
i neka tvoju mirnu narav ne zamute
sjene mojih dugačkih sumnji — jer
u tekućem stanju gledaš i osjećaš
moje srce pročišćeno u tvojim rukama.
Nastavlja o istim stvarima i utvrđuje
kako razum treba prevladati nad užitkom
Onog koji me nezahvalan odbacuje, hoću za ljubavnika;
onog koji me hoće za ljubavnicu, odbacujem nezahvalna;
konstantno obožavam onog koji moju ljubav zlorabi;
maltretiram onog koji moju ljubav stvarno traži.
Kojeg opsjedam ljubavlju neprobojan je poput dijamanta,
ja sam neprobojni dijamant za onog koji mi ljubav nudi;
Zadovoljnog želim vidjeti čovjeka koji me ubija,
ubijam onog koji me želi vidjeti zadovoljnom.
Što mi se više podređuješ, nestaje mi želja;
ako tebe tražim, pregazit ću odmah ponos:
i na ovaj i na onaj način vidiš me nesretnu.
Biram onda razboritiji od dva puta,
bolje je biti križ onom koji me obožava,
nego trčati za onim koji me grubo ponižava.

Juana Inés de la Cruz

(Preveo Tomica Bajsić)

(San Miguel Nepantla, 12. studenoga 1651.
- Ciudad de México, 17. travnja 1695.)
meksička pjesnikinja







Biografija


Pjesme:
U obranu žene
Ovo popodne, moja ljubavi
To što vidiš ovdje je šarena iluzija


Povezano: 
Tomica Bajsić - Sor Juana Inés de la Cruz (1648/51 — 1695)




Sada i u času smrti naše, ljubavi, sada i uvijek
po zapovijedi patnje i u sjeni sna,
čekam te, čekamo te, golube nostalgije, blaga ševo.

Sada je biser koji se raspada dok leti.
Patnja je tajna zadržana u svojoj smrti.
Reći golub, znači vidjeti kako nam nada
kap po kap odlazi.

Evo me u tvojoj smrti, evo me u tvom životu.
Pod tvojom jasnom sjenom, podno agonije.
Malo sam stablo koje ne suši svog plača,
sjena sam sebe samoga, alkohol izmučeni.

Loman sam, muškarac, nostalgija sam zlostavljana.
Sjena sam tvoje smrti, profil tvog života,
čaša tvoje krvi, ruža tvog pepela,
kip tvoga praha, žestina tvoje svile.
Tvoj sam jecaj i rana tvoga leta.

Sada i u času naše smrti, ljubavi,
ja sam mramor u tvom krevetu, karanfil u tvojoj zemlji,
zlato na tvom lijesu, čempres na tvom grobu.

Sad sam čovjek s crninom na ramenima.
Tvoja sam crnina, tvoj crnac, slijep i promukao,
ići i dolaziti, umrijeti, roditi se i umirati.
Ti si bila golub najsavršenijeg leta.
Ja izmišljam tugu i izmišljam agoniju.
Stojim uz tvoju smrt koja je moj vlastiti otrov.
Stojiš uz moju smrt i ja sam tvoja elegija.

Efraín Huerta
(Silao, Guanajuato, 18. lipnja 1914.
- Mexico City, 20. veljače 1982.)
meksički pjesnik












Biografija


Pjesme:
Kratka elegija