Pod srušenim stubištem,
između ništavila i sna
kruže moji budni sati,
slogovi tvoga imena.
Tvoja duga kosa crvenkastožuta -
odsjaj ljeta -
u blagom ognju treperi
na plećima noći.
Uobičajena tama sna
što izvire iz ruševina
i pravi te od ničega.
Teške pletenice, zaborav,
vlažna obala noći
gdje se širi, gdje udara
slijepo more – mjesečar.
0 comments:
Objavi komentar