 |
| Henri Matisse |
Djevojka naslonjana kraj otvorenog prozora.
Ne kažem da je to bila jedina stvar
koju bi netko primijetio tog dana.
Bila je tu još i blistava crta zelenila,
blijeda i hladna koja je nagovještavala more,
ili pak mahovinu na drvenim škurama.
Ali ako na bijelom platnu označim
nekakav nagovještaj plavog ili zelenog,
svaki zamah umanjuje učinak onog sljedećeg.
Dakle, kako vidite, najprije je tu bila djevojka.
Ja, iz dosade i elegantan, izvan scene
na istančano pravilnoj udaljenosti.
Ona, alžirska djevojka, tamnija od bajama,
gotovo da je postala dio sjene terace.
Ne sjećam se godišnjeg doba.
Možda je bilo tako da je jesen bila blaga i nova,
ili da je zaista još uvijek bilo ljeto.
Prije desetak godina rekao bih -
kolovoz, i na tome bi se završilo,
meki pokret kistom nagovijestio bi potpunost.
Dok sam sada jedva siguran gdje more završava
ili pak nebo započinje.
Jedino je moj potpis ispravan: Henri
sasvim podno kamenih ploča na pločniku terace.
Rekla mi je (točnije, onog dana kada
je platno bilo završeno),
Henri, reće, sve se rastapa i neprecizno je.
A ti si baš izabrao slikati mene,
tvoju ženu, bez značaja.
Nekoliko mjeseci kasnije pričao sam prijateljima:
Alžirci jednostavno nemaju smisla za humor.
No sada sve ove protekle godine
zahtijevaju ponovno razmatranje.
Kad bi netko mogao izbrisati naslikano platno ili sjećanje
mogao bi jednostavno reći: Bila je tamo neka djevojka
koja je bila naslonjena kraj otvorenog prozora.
No umjesto toga načinit ću pejzaž, moj posljednji,
na kojem će svaki list biti djevojka
koja je naslonjena: nevažna, beznačajna.
Svaki će predstavljati naslikanu sliku koja je započela
sasvim jednostavno, dok crta nije slijedila crtu
a boja boju, ispunjavajući platno,
i nešto (netko bi rekao čistoća)
je izgubljeno u postupku.
Jedan otpali list trebao bi značiti
da je to baš ta Alžirska djevojka
koja je umrla, kako mi rekoše, jedne godine u kolovozu
od nečeg što nije bilo tako silno smrtonosno.
Michael Hogan
(Translated by
Darko Kotevski)
 |
| Henri Matisse: Terrrace, St. Tropez |
THE TERRACE, ST. TROPEZ
by Michael Hogan
A girl reclining by an open window.
I do not say this was
the only thing one saw that day.
There was a strip of luminous green,
pale and cool suggesting the sea,
or moss on wooden shutters.
But if on a white canvas I mark down
some sensation of blue or green,
each stroke diminishes the one preceding.
So you see there was, first of all, a girl.
I, bored and elegant, outside the scene
at a proper aesthetic distance.
She, Algerian, darker than almonds,
almost part of the terrace shadows.
I do not recall the season.
It may have been that autumn was soft and new,
or that it was indeed still summer.
Ten years ago I would have said
August, and let it go,
a soft brush stroke to suggest fullness.
But now I am hardly certain where the sea ends
or the sky begins.
Only my signature seems exact: Henri
just below the flagstones on the terrace walk.
She said to me (the day in fact
the canvas was complete),
Henri, she said, everything is melting and imprecise.
And you have chosen to paint me,
your woman, without character.
Months later I was telling my friends:
Algerians have no humor.
But now the trespass of the years
demands consideration.
Could one undo a painting or a memory
he could say simply: There was a girl
reclining by an open window.
But instead I will do a landscape, my last,
in which each of the leaves will be a girl
reclining: inexact, characterless.
Each will represent a painting which commenced
quite simply, until line followed line and color
color, filling the canvas,
and something (one could say purity)
was lost in the process.
A single leaf fallen shall be taken to mean
this same Algerian girl
who died, I’m told, one year in August
of nothing very fatal.
(From Making Our Own Rules by Michael Hogan, Copyright 1989.)
0 comments:
Objavi komentar