Majku je lako zavarati.
Imati jasno zelene oči u dobi od 12
je gotovo kao posjedovati
britak jezik kasnije u životu.
Moje su oči bile bistro zelene.

Kada si sam i baš ništa
nema smisla, čak ni san
dohvati ovu knjigu s police
i pročitaj
ne iz neke ljubavi prema poeziji ili zbog mene
već jednostavno da se podsjetiš da bi tamo negdje
moglo biti još puno više života nego što to sada misliš.

Led je pucketao čitav dan
i maleni dječaci na žalu
pretvarajući se kao da je to tutnjava artiljerije
puzali su stiskajući zamišljene puške.

Henri Matisse

Djevojka naslonjana kraj otvorenog prozora.
Ne kažem da je to bila jedina stvar
koju bi netko primijetio tog dana.
Bila je tu još i blistava crta zelenila,
blijeda i hladna koja je nagovještavala more,
ili pak mahovinu na drvenim škurama.
Ali ako na bijelom platnu označim
nekakav nagovještaj plavog ili zelenog,
svaki zamah umanjuje učinak onog sljedećeg.
Dakle, kako vidite, najprije je tu bila djevojka.
Ja, iz dosade i elegantan, izvan scene
na istančano pravilnoj udaljenosti.
Ona, alžirska djevojka, tamnija od bajama,
gotovo da je postala dio sjene terace.

Ne sjećam se godišnjeg doba.
Možda je bilo tako da je jesen bila blaga i nova,
ili da je zaista još uvijek bilo ljeto.
Prije desetak godina rekao bih -
kolovoz, i na tome bi se završilo,
meki pokret kistom nagovijestio bi potpunost.
Dok sam sada jedva siguran gdje more završava
ili pak nebo započinje.
Jedino je moj potpis ispravan: Henri
sasvim podno kamenih ploča na pločniku terace.

Rekla mi je (točnije, onog dana kada
je platno bilo završeno),
Henri, reće, sve se rastapa i neprecizno je.
A ti si baš izabrao slikati mene,
tvoju ženu, bez značaja.

Nekoliko mjeseci kasnije pričao sam prijateljima:
Alžirci jednostavno nemaju smisla za humor.
No sada sve ove protekle godine
zahtijevaju ponovno razmatranje.
Kad bi netko mogao izbrisati naslikano platno ili sjećanje
mogao bi jednostavno reći: Bila je tamo neka djevojka
koja je bila naslonjena kraj otvorenog prozora.

No umjesto toga načinit ću pejzaž, moj posljednji,
na kojem će svaki list biti djevojka
koja je naslonjena: nevažna, beznačajna.
Svaki će predstavljati naslikanu sliku koja je započela
sasvim jednostavno, dok crta nije slijedila crtu
a boja boju, ispunjavajući platno,
i nešto (netko bi rekao čistoća)
je izgubljeno u postupku.
Jedan otpali list trebao bi značiti
da je to baš ta Alžirska djevojka
koja je umrla, kako mi rekoše, jedne godine u kolovozu
od nečeg što nije bilo tako silno smrtonosno.

Michael Hogan

(Translated by
Darko Kotevski)

Henri Matisse: Terrrace, St. Tropez

THE TERRACE, ST. TROPEZ

by Michael Hogan

A girl reclining by an open window.
I do not say this was
the only thing one saw that day.
There was a strip of luminous green,
pale and cool suggesting the sea,
or moss on wooden shutters.
But if on a white canvas I mark down
some sensation of blue or green,
each stroke diminishes the one preceding.
So you see there was, first of all, a girl.
I, bored and elegant, outside the scene
at a proper aesthetic distance.
She, Algerian, darker than almonds,
almost part of the terrace shadows.

I do not recall the season.
It may have been that autumn was soft and new,
or that it was indeed still summer.
Ten years ago I would have said
August, and let it go,
a soft brush stroke to suggest fullness.
But now I am hardly certain where the sea ends
or the sky begins.
Only my signature seems exact: Henri
just below the flagstones on the terrace walk.

She said to me (the day in fact
the canvas was complete),
Henri, she said, everything is melting and imprecise.
And you have chosen to paint me,
your woman, without character.

Months later I was telling my friends:
Algerians have no humor.
But now the trespass of the years
demands consideration.
Could one undo a painting or a memory
he could say simply: There was a girl
reclining by an open window.

But instead I will do a landscape, my last,
in which each of the leaves will be a girl
reclining: inexact, characterless.
Each will represent a painting which commenced
quite simply, until line followed line and color
color, filling the canvas,
and something (one could say purity)
was lost in the process.
A single leaf fallen shall be taken to mean
this same Algerian girl
who died, I’m told, one year in August
of nothing very fatal.

(From Making Our Own Rules by Michael Hogan, Copyright 1989.)

Michael Hogan - Živi u gradu Colonia Providencia, Guadalajara u Meksiku sa suprugom Lucindom Mayo, međunarodno poznatom umjetnicom dizajna za platno.

Rođen je u Newport-u, Rhode Island 1943., autor je 18 knjiga, uključujući zbirku kratkih priča, šest zbirki poezije, zbirku eseja na temu edukacije u Latinskoj Americi, novele kao i "Povijest Irskog Bataljona u Meksiku", koja je poslužola kao osnova za film američke filmske kompanije MGM u kojem glumi Tom Berenger. Njegovi radovi pojavljivali su se u mnogim časopisima, kao što su Paris Review, The Harvard Review, Z-Magazine, Political Affairs i Monthly Review. On je također i savjetnik Ministarstva U.S. Department of State’s Office of Overseas Schools in Latin America (Ministarstvo državnog ureda prekomorskih škola u Latinskoj Americi, SAD-a). Kao autor primio je obilje priznanja za svoj rad, uključujući nagradu PEN Award, dvije nagrade Pushcart Prizes, počasnu nagradu NEA fellowship, nagradu The Benjamin Franklin Award te zlatnu medalju the Mexican Geographical Society.

Dr. Hogan je završio fakultet i dobio diplomu B.A. i MFA u Creative Writing na Sveučilištu Arizone. Završio je i doktorat Ph. D. na Latin American Studies Sveučilišta u Guadalahari i na Institutu naprednih znanosti. Tijekom mnogih godina radio je kao međunarodni edukator i trenutno obavlja dužnost savjetnika u Upravnom odboru institucije College Board’s programs overseas. Organizirao je i vodio radionice i predavanja na preko 60 konferencija diljem 36 država svijeta.

U dodatku njegovog rada u Latinskoj Americi tijekom posljednja dva desetljeća, Dr. Hogan je djelovao i kao bivši savjetnik u Institutional programs for the National Endowment for the Arts (Nacionalna zaklada za umjetnost), savjetnik Irskog Veleposlanstva u Meksiku te u programu inicijative razminiranja u Nikaragvi. Dobitnik je nagrade Robert Schafer Memorial Award ustanove NCTE za "poseban doprinos u međunarodnom obrazovanju", nominiran je za nagradu Singer Prize for Excellence in Secondary Teaching na Sveučilištu Harvard, kao i posebnu nagradu za zasluge u uslugama pri Office of Overseas Schools, U.S. Department of State. Trenutno završava novi roman, zbirku eseja i zbirku poezije.

Pišući za časopis American Poetry Review, Sam Hamill napominje: "Hoganove pjesme su istinski oslobođene ega i lažnih emocija, obmanjivanja javnosti i samoljublja, koje inficira u mnogome suvremenu poeziju. Za Hogana, prihvatiti se pisanja pjesme znači prihvatiti se mogućnosti ostvarenja radikalne transformacije. Poniznost i suosjećajnost njegovih pjesama griju moju nutrinu dok me ostala poezija ostavlja smrznutim do kosti. On podaruje čitatelja inteligencijom i toplinom zalijevajući ga potpunim poimanjem."

(Meksiko, 1943.)

Biografija


Pjesme:
Proljeće - Spring
Studentu s izazovom suicida - For a Student Tempted by Suicide
Dječak zelenih očiju - The Boy With Green Eyes
Slomljeno lice ljeta - The Broken Face Of Summer
Teraca, St. Tropez - The Terrace, St. Tropez
Iščekivanje - Waiting
Prolazeći kroz Virginiu - Passing Through Virginia

Dječak se njihao na velikom korijenu
promatrajući helikoptere u sjemenkama lipe
koji se okretahu poput umirućih insekata
čekajući da započne život.
I ne znajući da su njegove zelene oči
mnogo življe
od onih što jure uz njega, u kolima.

Teško je razumijeti
a ne čekati i razmišljati:
sigurno najbolji dani mog života
tek dolaze da bi ih živio negdje drugdje,
jer bilo gdje samo ne ovdje
je mjesto gdje postoji ljubav i gdje će
život istinski započeti.

Zrikavci o tome ne znaju ama baš ništa.
Vani, iza garaže, u visokoj travi
tragajući među helikopterskim olupinama
ispredenih sjemenki lipe
oni pjevaju pohotno ovoga dana
zbog ljeta koje je čitav njihov životni vijek.

Michael Hogan

(Translated by
Darko Kotevski)

PASSING THROUGH VIRGINIA

by Michael Hogan

The boy balanced on the big root
watching the helicopter seeds of maples
spin like dying insects
is waiting for life to begin.
He doesn’t suspect his green eyes
are more alive
than those speeding by him in cars.

It is difficult to learn
not to be waiting and thinking:
surely the best days of my life
are yet to be lived somewhere else
any place but this
is where love is and where
life will truly begin.

The crickets know nothing of such things.
Out behind the garage in the high grass
searching among the helicopter wrecks
of spun-out maple seeds
they sing lustily of this day
for the summer that is all their lifetime.

(From Making Our Own Rules: New and Selected Poems. 

@© Copyright 1989 by Michael Hogan)

Starci su zurili u nebo.

Već dva dana se očekuje oluja sa zapada.
Jutros kada su se probudili
kosti su im ponovno predskazivale.
Sada očekuju poput Šimuna
u ovo jutro trećeg dana.

Spremni su.
Jednomu sivi klobuk na glavi,
drugom, novine umetnute u potplate.
Kad jedan zadrijema, drugi ga gurka.

Nijedan ne vjeruje u bistrinu svog uma:
misli kolebljive, sjećanja nepouzdana.
Na tijelo se također ne mogu pouzdati:
Oči suze na hladnom zraku a
srce tegobno, gotovo rezignirano.
Jedino kosti daju pouzdanu procjenu
i starci osluškuju oprezno svako škriputanje.

Znaju oni to odavno
da će kosti ostati čiste i suhe
još dugo nakon što se ostatak tijela rastopi.
Znaju oni za to rastapanje već godinama,
koje dolazi polagano iz njihovog očajanja
a prema novoj vjeri u čvrstu vječnost kostiju.

Starci zure u nebo u iščekivanju.
Onaj sa sivim klobukom začuje prve kapi kiše
no ne reće ništa svom prijatelju.
Prosto se nasmješi i postane pozorniji.

Onaj drugi, bez riječi, također se nasmješi.

Michael Hogan

(Translated by
Darko Kotevski)

WAITING

 by Michael Hogan

The old men have been watching the sky.

From the West the storm has been two days coming.
This morning when they awoke
their bones prophesied it again.
Now they wait like Simon
on the morning of the third day.

They are prepared.
One has a gray fedora,
the other, newspapers lining his soles.
If one begins to nod, the other nudges him.

Neither puts any trust in the mind:
thoughts waver, memories are unreliable.
The flesh, too, cannot be depended upon:
eyes weep from the cold air and
the heart is weary, almost resigned.
Only the bones give an accurate account
and the old men listen carefully to each creak.

They have known for a long time
that the bones will be clear and dry
long after the rest has melted.
They have known the melting for years,
coming slowly from its despair
to a new faith in the hard endlessness of bone.

The old men watch the sky expectantly.
The one in the gray fedora hears the first drops
but says nothing to his friend.
He merely smiles and becomes more attentive.

The other, without a word, smiles too.

(From Making Our Own Rules by Michael Hogan, Copyright 1989.)