Slomljeno lice ljeta




Zrikavci su nahrupili tog ljeta
ostavljajući svako jutro bez daha
u zamrznutom blještavilu dana.
Mahnite grlice prolijetale su među drvećem,
pletući čvrst i zamršen uzorak šara
poput Kraljičina Viteza naspram Kraljevom Lovcu
ili pak Evanđelje Svetog Ivana.
Spavali smo goli u bakrenom sjaju
subota, zaudarajući na pastrve
umotani u novine ostavljene vani na suncu.
Spavali smo zajedno ali sasvim sami: svećenik i koludrica,
voštanice naših snova podrhtavale su,
tvoj dodir poput okusa grčkog vina,
suh, težak kao smola.
I ništa se baš ne bi slagalo:
Ni narkotički prizori neispisanih poema
niti nekoliko mjeseci rada koji bi nas
glatko i zeleno dovukli do rujanskih kiša.

Napisao sam, Zelda:
kako si samo plesala blijeda i beznadna
poput noćnog leptira ispod kineskih lanterni,
tvoj um profinjen kao Drezden,
lica krhkog, uvijek spremnog na suze.
Zapisao sam
s nepovjerenjem u sjećanje
depresivne žive tvojih raspoloženja
ili pak Gertrudinih mračnih objašnjenja.

Filipinski dječak sluga, sjećas li se?
I tvoja haljina na koktelima, hladna kao Margarita piće;
razderana, ozarena, s uglađenim španjolskim vokalima
kada je i posljednji odsjaj farova zamro na šljunčanom kolniku.
Zapisao sam. Sve sam zapisao.
Kao da bi stega riječi
mogla prekriti krajolik vrta i širokog travnjaka iza njega;
kao da bi i same riječi mogle zadržati nevinost
navaljujući ubrzano poput plime.

Kako će nas svi oni zapamtiti, Zelda?
Kako prizvati to ljeto?
Dvije porculanske figure na mramornim stubama
mašu Zbogom! Zbogom!
Miris tamjana u crkvi L’Eglise de St. Jerome.
Zelda, što će o nama misliti?
Stručak žutog cvijeća
odbačen kraj otvorenog prozora.
Kristalna vinska čaša prazna, slomljenog nježnog stalka.
Ovo posljednje, vjenčani poklon, zar ne,
od moje ili tvoje majke?

Michael Hogan

(Preveo Darko Kotevski)




THE BROKEN FACE OF SUMMER

by Michael Hogan

The cicadas avalanched that summer
leaving each morning breathless
in the frosted glare of the day.
Demented doves surged in and out among the trees,
weaving a pattern tight and intricate
as Queen’s Knight to King’s Bishop Four
or the Gospel of St. John.
We slept naked in the copper glare
of Saturdays, stinking like trout
wrapped in newspapers left out in the sun.
We slept together but alone: priest and novice,
the candles of our dreams fluttering out,
your touch like the taste of Greek wine,
dry, heavy as rosin.
And nothing would come together:
not the soporific images of poems left unwritten
nor the few months of work to pull us
sleek and green to the cool September rains.

I wrote it down, Zelda:
how you danced pale and desperate
as a moth beneath the Chinese lanterns,
your mind delicate as Dresden,
your face brittle, always close to tears.
I wrote it down
not trusting to memory
the oppressive mercury of your moods
or Gertrude’s somber explications.

The Filipino houseboy, do you remember?
And your dress at cocktails, cool as Margaritas;
torn, radiant with sleek Spanish vowels
when the last headlight winked down the gravel drive.
I wrote it down.  I wrote it all down.
As if the discipline of words
could landscape the garden and the wide lawn beyond;
as if the words themselves could hold innocence
rushing out like a neap tide.

How will they remember us, Zelda?
How recall that summer?
Two porcelain figures on the marble stairs
waving Goodbye!  Goodbye!
The smell of incense in L’Eglise de St. Jerome.
Zelda, how will they think of us?
A wristlet of yellow flowers
discarded by an open window.
The crystal wineglass empty, the fine stem broken.
This last, a wedding gift, wasn’t it,
from my mother or yours?


(From Making Our Own Rules by Michael Hogan, Copyright 1989.)