Sada i u času smrti naše, ljubavi, sada i uvijek
po zapovijedi patnje i u sjeni sna,
čekam te, čekamo te, golube nostalgije, blaga ševo.
Sada je biser koji se raspada dok leti.
Patnja je tajna zadržana u svojoj smrti.
Reći golub, znači vidjeti kako nam nada
kap po kap odlazi.
Evo me u tvojoj smrti, evo me u tvom životu.
Pod tvojom jasnom sjenom, podno agonije.
Malo sam stablo koje ne suši svog plača,
sjena sam sebe samoga, alkohol izmučeni.
Loman sam, muškarac, nostalgija sam zlostavljana.
Sjena sam tvoje smrti, profil tvog života,
čaša tvoje krvi, ruža tvog pepela,
kip tvoga praha, žestina tvoje svile.
Tvoj sam jecaj i rana tvoga leta.
Sada i u času naše smrti, ljubavi,
ja sam mramor u tvom krevetu, karanfil u tvojoj zemlji,
zlato na tvom lijesu, čempres na tvom grobu.
Sad sam čovjek s crninom na ramenima.
Tvoja sam crnina, tvoj crnac, slijep i promukao,
ići i dolaziti, umrijeti, roditi se i umirati.
Ti si bila golub najsavršenijeg leta.
Ja izmišljam tugu i izmišljam agoniju.
Stojim uz tvoju smrt koja je moj vlastiti otrov.
Stojiš uz moju smrt i ja sam tvoja elegija.
Efraín Huerta
0 comments:
Objavi komentar