Sor Juana Inés de la Cruz (1648/51 — 1695)

Vinko Kalinić 08:13:00 0 comments Biografija Juana Inés de la Cruz Tomica Bajsić

U Latinskoj Americi nije kontradiktorno da svećenik bude komunista ili da se u katoličkim crkvama koriste rituali afričkih čarobnica; da oblaci nestaju u podzemnim hodnicima, a zrak iznenada preuzme kvalitetu vode i pretvori nebo u tiho jezero sjena i jedna opatica iz kolonijalnog Meksika u sedamnaestom stoljeću piše pjesme poganskog instinkta usidrenog u kršćansku etiku — pjesme poput raspukline u bunaru koji se neprestano obnavlja vodom iz središta zemlje i uvijek daje nepomičnu sliku čistog stanja stvari. Te ljubavne i religiozne pjesme iz dragovoljnog izgnanstva će zazvoniti svojom ljepotom krajem Zlatnog doba konkviste i lakoćom preletjeti prazninu od tristo godina i uskrsnuti u dvadesetom stoljeću, u novom velikom dobu španjolske poezije; uz Machada, Unamuna, Albertija, Alexaindrea, Jimeneza, Nerudu, Hernandeza, Guillena … Sor Juana dolazi kao gošća iz prošlosti, istina, ali gošća koja poput Queveda, jednako pripada i modernom dobu. “Ženska ruka,” kaže ona, “je bijela i lijepa zato što je sačinjena od mesa i kostiju, ne od bjelokosti i srebra; vrijedna je divljenja ne zato što sjaji, već zato što hvata.”

Važno je znati o sestri Juani Inés de la Cruz rođenoj kao Inés de Asbaje, da je znala čitati s tri godine iako je njena majka koja ju je rodila van braka bila nepismena; već s osam godina naučila je latinski da bi mogla čitati Platona, Aristofana i Erazma, u trinaestoj je zbog svojih iznimnih talenata i vedre i privlačne naravi primljena na dvor kao prva pratilja potkraljevoj ženi, u šesnaestoj godini bila je poznata kao najljepša žena Meksika i pisala pjesme na mješavini kastiljanskog, latinskog i astečkog; njena oštroumnost i učenost ponukala je potkralja da sazove tribinu sastavljenu od četrdeset napoznatijih teologa, matematičara, filozofa, pjesnika i povjesničara, čija stručna pitanja, argumente i prigovore je Juana otklonila, po sjećanjima potkralja, “na način kraljevske galije koja odbija napade nekoliko dosadnih neprijateljskih kanua”. Crkvene biografije sugeriraju da je Juana prepoznala život na dvoru kao ispraznu taštinu; da se nikada nije zaljubila u muškarca i da je shvatila kako joj jedino zaređenje i služba Bogu mogu dati sreću; njezino povlačenje u potpunu tišinu i odricanje od knjiga i pisanja četiri godine prije smrti tumači se kao čin prosvijetljenja i kao konačna duhovna faza njezinog života. Čini mi se da nije bilo baš tako.

Meksički dvor je onda bio središte Novog svijeta, i Juani nije nedostajalo udvarača, kako se može vidjeti iz ljubavnih pjesama erotskog intenziteta koje je tada pisala, ali ona se odlučuje protiv braka i u devetnaestoj godini stupa u samostan Sv. Jeronima gdje se zaređuje za opaticu i uzima ime pod kojim je danas poznata. Na prvi pogled, iznenadna i neočekivana odluka, ali važno je znati da su u to vrijeme u Meksiku opatice bile redom žene iz viših slojeva koje su se i dalje elegantno odijevale i primale goste, priređivale koncerte, balove i recitale: njihove su samostanske ćelije bile zapravo luksuzne odaje sa poslugom. Juana je imala četiri ili pet sluškinja. Sa obzirom na njenu antipatiju prema braku, zaređenje je bilo logičan korak koji joj je omogućio da se u potpunosti posveti učenju i pisanju. Ubrzo su njene samostanske sobe bile ispunjene glazbenim, astronomskim, matematičkim instrumentima i knjigama (imala je 4 000 knjiga, u to vrijeme najveću biblioteku u Novom svijetu).

 

Bio je to njen dragi mentor i zaštitnik Fernández de Santa Cruz, biskup od Puebla, koji se pobrinuo da svemu tome stane na kraj. 1690. održavali su se izbori za nadbiskupa Meksika. Kandidati su bili biskup od Puebla i isusovac Aguiar y Seijas, predstavnici dviju suprotstavljenih struja. Biskup od Puebla je bio poznat kao donekle liberalan, dok je Aguiar y Seijas, po njegovu biografu, ocu Joséu de Lezamisu, bio čovjek koji je imao averziju prema svemu ženskom — ako bi žena ušla u njegovu kuću, dao bi odstraniti cigle kojima je hodala i često je pribjegavao kažnjavanju svog tijela da suzbije pohotu. Spaljivao je i knjige svjetovnog sadržaja i otimao od ljudi koji mu ne bi dali dobrotvorni prilog — kao što kaže Paz: “njegova dobrotvornost je bila despotizam, njegova poniznost ponos, i njegova čednost perverzija.” Biskup od Puebla zatražio je od Juane da pobije teze jedne propovijedi čuvenog isusovačkog teologa Vieyre, što je ona učinila sa velikim uspjehom. Biskup od Puebla je onda to privatno pismo bez njenog znanja dao štampati kao Kartu mudre atenjanke i iskoristio je u kampanji protiv Aguiara y Seijasa. Ali isusovci su u Madridu imali prejaki lobi i Aguiar y Seijas je ipak izabran za nadbiskupa.

Da bi zaštitio sebe i oprao ruke u novim političkim prilikama, biskup od Pueble je uputio Sor Juani javno pismo u kojem joj pod maskom zabrinutosti za njenu dušu zabranjuje bavljenje znanošću, filozofijom i poezijom i prijeti joj kaznom u drugom životu — a sve to biskup potpisuje pod pseudonimom sestra Filoteja od Križa, uzimajući sebi da govoreći kao “pripadnica istog spola” i citirajući crkvene očeve na temu podređene uloge žena u životu crkve, dobronamjerno savjetuje svoju sestru o zamkama ženske taštine.

Sor Juana mu nakon četiri mjeseca pripreme odgovara legendarnom La respuestom — koja je kako piše Willis Barnstone: “prvi dokument i manifest neovisnosti koji posjedujemo na bilo kojem jeziku, u kojem se brane ženska prava na studiranje i kreativno stvaranje,” gdje se traži sloboda odabira znanstvenih, umjetničkih i profesionalnih karijera za žene — i u kojem Sor Juana uvjerljivo pobija sve biskupove objede; ali na kraju se, ipak priznajući njegov autoritet kao biskupa, pokorava: “ako ne intervenirate sa drukčijim instrukcijama nikada više neću uzeti pero u svoje ruke.” La respuesta nije objavljena sve do poslije njene smrti. Izlišno je spomenuti da joj biskup nije nikada odgovorio. Shodno svom zavjetu, prodala je u dobrotvorne svrhe sve svoje knjige i instrumente i zauvijek zašutila.

“Bila sam najgora od svih žena,” napisala je kao posljednju ispovijed, kažiprstom umočenim u svoju krv, vjerna zavjetu “dobroćudnoj sestri Filoteji” da neće više nikada primiti pero u ruke. 1995. na tristogodišnjicu njene smrti meksički nobelovac Octavio Paz i njegovi prijatelji napravili su u čast Sor Juane malu pogansko—kršćansku svečanost pod svijećama u starom samostanu sv. Jeronima gdje je živjela i umrla u vrijeme epidemije kuge kojoj se nesebično izložila njegujući ranije oboljele sestre.

Robert Graves je primjetio: “svakih nekoliko stoljeća pojavljuje se jedna žena iznimnog poetskog genija, koji se može prepoznati po tri iste sekundarne osobine: Sappho sa Lesbosa, Liadan iz Corkaguineya i Juana Inés de Asbaje u svom su sestrinstvu istovjetne po učenosti, ljepoti i samoći.”

I da, zaboravio sam još spomenuti da se njeno tijelo nije ni ohladilo kada su u samostan stigli agenti nadbiskupa Aguiara y Seijasa i u svrhe dobrotvornog fonda za nadbiskupa, rekvirirali sav njen nakit, osobne sitnice i 5,200 pesosa.

Tomica Bajsić

Španjolske pjesme ljubavi i izgnansta

Izvor:  tomicabajsic.wordpress.com