Vjeruj divljoj zvijeri, kamenu il panju
Život će ti proći radosno dovijeka,
Život će ti biti ljubak kao san,
Teško tebi ako vjeruješ u čovjeka.

Htjela si da budeš slobodna i sama
Bez obiteljskih spona i škrtoga kuta,
Željela si skitnju s oblakom i s vjetrom,
Da ne vidiš tragove svog prijašnjeg puta.

Htjela si ljudskim korakom umornim
Doseći svijeta vrhunce najviše,
Htjela si upoznati mora beskrajna,
Zać' im u dubine najdublje, najtiše.

Htjela si život u oblaku snova,
Dom da ti bude sva širina svijeta,
Ipak si svoj san, svoje smjelo srce
Pružila usnama zemaljskog cvijeta.

Zato si sad sama, sjediš pognute glave,
Ne vidiš čudesa, što se i sad smiješe,
Usne ti šapću dvije magične riječi:
"Uzalud bješe, o, uzalud bješe!"

Elisaveta Bagrjana

Svijet je sada podijeljen na dvoje:
put moj i put tvoj sastati se neće.

Nesavladivih daljina
za naš susret u prostranstvima
ipak ima.

Tu li si,
ili na drugom kraju Zemlje,
ili na nekoj planeti
nepoznatoj -
jednako smo daleko jedno od drugoga
i u mraku između nas razlivenom
ne čuje se
ni zov,
ni zvuk,
ni znak.

Što ako isti pjenušavi val
i tvoju
i moju obalu
prelije?

I najmoćnija tvoja želja nemoćna je danas
ukloniti polegnute zapreke,
a ja -
krila nevidljiva steći ne mogu
da posljednju stazu preletim
i da ti na večeri tužnoj
budem gutljaj vina
i zalogaj kruha.

Svijet je sada podijeljen na dvoje:
put moj i put tvoj sastati se neće.

Elisaveta Bagrjana

(Sofija, 29. 04. 1893.
- Sofija, 23. 03. 1991.)
bugarska pjesnikinja





Biografija


Pjesme:
Daljina
Htjela si
Interieur
Ljubav
Ruke
Kao dijete
Ne zamjeni te nitko
Plavooka
Potomak
Zanos

Kao dijete koje su iz očinskog doma izveli
i negdje uz put ostavili surovo, bez zaštite,
tako i ja ostah sama po svijetu da se skitam.
Pomolit ću se, suze otrti i poći u svijet bijeli.

U najbučniji i prenaseljen grad, u gomilu mnogu,
ići ću da se pomiješam i da zbacim muku svoju paklenu,
pod milijune ljudskih surovih nemilosrdnih nogu,
da prah postane i da je vjetar raznese s mene.

Ostane li ipak u meni - poći ću u planine gole -
s najvišeg i strmog vrha bacit ću je u dno bezdana,
kao odronjen kamen, hitnut u ponor dolje,
niz strmine neka se otkotrlja, traga neka joj se ne zna.

Ne propadne li tamo, počnem li opet s njom da se bočim,
u more ću je baciti, u najdublje, nek se udavi...
Ako me ne napusti ni tad i odnekud se opet javi,
nosit ću je cijeli život, dok obe ne sklopimo oči.

Elisaveta Bagrjana

Ti me gledaš tako ljubavnički nježno,
riječ ti je sasvim i topla i odana.
Napolju zavija vijavica snježna.
Ja te slušam daleko nekud zagledana.

Viju neobični mirisi, i mame
s cvjetova iznad mene nadnesenih,
i napominju bez riječi, oni sami,
da su mi juče od tebe doneseni.

Ti si odan, vjeran i nježan sve više,
ti si neopozivo kraj mene zasto  -
i oprosti moj smijeh namjeran i smišljen,
i moje žensko poneko lukavstvo.

Jer i ja volim ljubavlju iz priče -
beznadežnost, patnja i meni su znani,
i često se samo na prazno zaričem
da ne idem na sastanak zakazani.

Ali kada te začujem da se bližiš,
reklo bi se, nenadano, naglo probuđena,
tamo kroz drugi ulaz, da ne vidiš,
pobjegnem sva zbunjena, izgubljena.

I odlazim k njemu pokorna
kao u mutnom hipnotičkom stanju.
I vraćam se ubijena i umorna,
ponižena, u gorkome pokajanju. 


Elisaveta Bagrjana

Ne zamjeni te nitko u kući ovoj,
stol tvoj prazan je i uza nj kut,
u knjizi nitko ne pročita ni slova
s lista nedočitanog onaj put.

Ne gleda u ljetnju večer pokraj mene
nitko s praga zvjezdani ekran
i nitko ne prima sada zadivljeno
buket svježi u rano jutro bran.

Kada mi je hladno, nitko mi na pleća
s ljubavlju ne stavlja topli šal,
niti se itko po vrućini sjeća
hladne vode da pruži mi bokal.

Prolaze zime, ljeta, proljeća plava,
ne zaustavi ništa njihov hod.
Diže se oluja, otiskuje lava,
a grane lomi ili snjeg ili plod.

A u kući ništa vidljivo ne stoji
da podsjeti na tebe svaki mig,
niti ima omiljenih stvari tvojih,
na zidu nije uokviren tvoj lik.

Ti me grliš zrakom oko mene,
u krv mi ušao, tvoj puls u njoj vri.
Niko te u kući ovoj ne zamjeni,
u koju ne stiže ni da stupiš ti.



Elisaveta Bagrjana

Tko si ti što si mi na put stao,
što nesanicom oči moje preli,
što osmijeh moj u komadiće slama?
Da me nije tkogod začarao?

Vidim te svud na starim ikonama,
čujem te kasno kroz san vreli:
oči ti nisu nikad site,
a u glasu ti svaki zvuk me gali.

Tko si ti što duh mi nemirom žari
Mefistofel ili Krstitelj?

Srce povjerljivo svakog trenutka
kuca - ptica usred rascvjetala drena,
pjeva - i Dragog ti daje ime.

Pokorna šapućem, i ganuta
kao Isusu Magdalena:
Evo ti mojih ruku, vodi me!

Elisaveta Bagrjana

Stara Sofija, Bugarska

Govori, govori, govori -
sklapam oči i slušam istodobno:
eto, prođosmo vrhove gori
i letimo nad morem i kopnom.

Naljevo krvava večee gori,
nadesno se dime požari tamni.
Kud li ćemo stići kada zazori?
Kud li vodi ovaj put zamamni?

Onamo gdje ćemo, u samoći,
dva plamička sliti se opojno
i sred bezbrojnih zvijezda po noći
zasvjetlucati kao zvijezda dvojna?

Ne znaš? Ni ja. Nijedno ne znamo,
ali vodi me, vodi me onamo.

Elisaveta Bagrjana

Ej, ti sudbo meni dosuđena,
moja majko, moja ljuta tugo,
što ti reći, što da kažem drugo
bilo je to pisano od boga.

Zar ja platno djeversko ne srezah,
zar ja nisam mlada, bijela lika,
zar ja nemam stas kao jasika
i košulje pune teškog veza?

Ne metem li dvorove široke
prije svanuća cvijeća rosnom kitom?
Ne pjevam li tanko, glasovito
na posijelu, niz zaseoke?

Zašto će mi oči trnjinice,
tamnosvile obrve i kose?
Nikad nije na njih obazro se.

Danas sam ga vidjela kod strica,
gonio je na pašnjake stoku.
Bijaše lica kao vosak blijeda.
Nit mi reče štogod ni pogleda.

Razumjeh, da mi bude teže:
zaljubljen je on u plavooku
koja sinoć drugome odbježe.

Elisaveta Bagrjana

Eto ruku - s blistavom prozirnom kožom,
I tankom nježnomodrom mrežom vena -
Meke su, tople, čarobne ruke - obožavane.
Toliko šaptaja plahih i prevrelih želja,
Toliko topline srca i kucaja u njih je položeno
Kao da su ruke čudotvorne stare ikone .
(One, koju narod u srebro okiva
I svoju vjeru, sudbinu i život u nju polaže).

Ponekad se uzdignu ko bijeli ljiljani k suncu,
A zatim klonu - na buri slomljene grane -
Te ruke, što znadu za rad i umor,
Za teški blud i znojni plod života,
Topli, krvavi, sveti materinski zagrljaj,
Strašni ledeni dodir ljubljenog mrtvaca ...

Te ruke - koje su držale neviđene tajne,
Tanki su prsti zauzlavali plemene uzlove -
I na njima se nekad nizahu prstenovi ljubavi,
Kao nestvarnoblještava mistična zvonca.
Eto ruku, u čijim drhtavim okovima
Bjekstvo ne žeđahu, uzetu slobodu ne žuđahu ...

Danas su one skrštene i tako ravnodušne i spokojne,
Tako ravnodušno osamljene i tako prazne,
Prazne od zla i dobra, od tuge i od radosti.
One će otići - samotne, bespomoćne i prazne -
Onamo, gdje nitko od nas ništa ne odnosi.

Elisaveta Bagrjana

(Prijevod: Ivo Balentović)

Ne postoje pradjedovski portreti,
rodoslova ne zapisa nijedan sin,
i ne znam njihove zavjete, zakletve,
njihova lica, duše, život njin.

No osjećam, u meni teče drevna,
skitnička i nepokorna krv.
Iz sna me noćnoga budi gnjevno
i vodi me grijehu ne ustuknuv.

Možda mi je prabaka tamnooka,
zgrabiv brzo zavodnike i turban,
pobjegla usred noći duboke,
zanio je kakav strani, svijetli kan.

Od kopita je možda odzvanjala
podunavska ravan unedogled,
i vjetar ih je oboje od kinžala
spasio zamećući brzo slijed.

Zato ja možda ne bih ni s čim
mijenjala ravnica neobuhvat,
konjski galop uz fijuke biča,
glas vjetrom povijan kao vlat.

Moguće sam grešna i zla,
možda ću negdje doživjeti slom -
ja sam samo tvoja kćerka prava,
majčice zemljo, moje rodno tlo.

Elisaveta Bagrjana

Rano pada snijeg na visoki vrh...
Rano su tvoje kose pobijelile dragi!
Provlačim kroz njih ruke uz pritajen dah,
snjegovi moji bijeli, snjegovi neusporedivi...

Bile su to zlatne kose... Kad se u zoru
ispravljala tvoja glava na bijelom uzglavlju,
k'o što se sunce nehajno, prosuvši zlatne iskre,
začas podizalo nad morem osvijetljenim...

Silne su bure urlale - rani snijeg su nanijele,
ovjenčale su zauvijek tvoje čelo nepokorno...
Ti ćeš uvijek biti isti - u zori i u mraku,
kao ponosni vrh što ga kroz prozor vidim.

Snježnobijele uvojke na putu je prosula rosa,
kao što padaju zvijezde na vrh u planini,
kao što mrak pokriva smolastu moju kosu,
k'o što nas izlazak sunca poznatim cjelovom dira.

Bijele meke kose! Kao mliječni put noći,
možda ste vi isto tako zvijezde razasute?
O, sjajite za mene cijelog života, do smrti,
jer jesam noć - ako svjetlosti nemam!

Liana Daskalova

(Perushtitsa, Bugarska, 10. 11. 1927.)
bugarska pjesnikinja









Biografija


Pjesme:
Bijele kose