Ej, ti sudbo meni dosuđena,
moja majko, moja ljuta tugo,
što ti reći, što da kažem drugo
bilo je to pisano od boga.
Zar ja platno djeversko ne srezah,
zar ja nisam mlada, bijela lika,
zar ja nemam stas kao jasika
i košulje pune teškog veza?
Ne metem li dvorove široke
prije svanuća cvijeća rosnom kitom?
Ne pjevam li tanko, glasovito
na posijelu, niz zaseoke?
Zašto će mi oči trnjinice,
tamnosvile obrve i kose?
Nikad nije na njih obazro se.
Danas sam ga vidjela kod strica,
gonio je na pašnjake stoku.
Bijaše lica kao vosak blijeda.
Nit mi reče štogod ni pogleda.
Razumjeh, da mi bude teže:
zaljubljen je on u plavooku
koja sinoć drugome odbježe.
Elisaveta Bagrjana
0 comments:
Objavi komentar