Kao dijete koje su iz očinskog doma izveli
i negdje uz put ostavili surovo, bez zaštite,
tako i ja ostah sama po svijetu da se skitam.
Pomolit ću se, suze otrti i poći u svijet bijeli.
U najbučniji i prenaseljen grad, u gomilu mnogu,
ići ću da se pomiješam i da zbacim muku svoju paklenu,
pod milijune ljudskih surovih nemilosrdnih nogu,
da prah postane i da je vjetar raznese s mene.
Ostane li ipak u meni - poći ću u planine gole -
s najvišeg i strmog vrha bacit ću je u dno bezdana,
kao odronjen kamen, hitnut u ponor dolje,
niz strmine neka se otkotrlja, traga neka joj se ne zna.
Ne propadne li tamo, počnem li opet s njom da se bočim,
u more ću je baciti, u najdublje, nek se udavi...
Ako me ne napusti ni tad i odnekud se opet javi,
nosit ću je cijeli život, dok obe ne sklopimo oči.
Elisaveta Bagrjana
0 comments:
Objavi komentar