Ti me gledaš tako ljubavnički nježno,
riječ ti je sasvim i topla i odana.
Napolju zavija vijavica snježna.
Ja te slušam daleko nekud zagledana.
Viju neobični mirisi, i mame
s cvjetova iznad mene nadnesenih,
i napominju bez riječi, oni sami,
da su mi juče od tebe doneseni.
Ti si odan, vjeran i nježan sve više,
ti si neopozivo kraj mene zasto -
i oprosti moj smijeh namjeran i smišljen,
i moje žensko poneko lukavstvo.
Jer i ja volim ljubavlju iz priče -
beznadežnost, patnja i meni su znani,
i često se samo na prazno zaričem
da ne idem na sastanak zakazani.
Ali kada te začujem da se bližiš,
reklo bi se, nenadano, naglo probuđena,
tamo kroz drugi ulaz, da ne vidiš,
pobjegnem sva zbunjena, izgubljena.
I odlazim k njemu pokorna
kao u mutnom hipnotičkom stanju.
I vraćam se ubijena i umorna,
ponižena, u gorkome pokajanju.
Elisaveta Bagrjana
0 comments:
Objavi komentar