Ne postoje pradjedovski portreti,
rodoslova ne zapisa nijedan sin,
i ne znam njihove zavjete, zakletve,
njihova lica, duše, život njin.
No osjećam, u meni teče drevna,
skitnička i nepokorna krv.
Iz sna me noćnoga budi gnjevno
i vodi me grijehu ne ustuknuv.
Možda mi je prabaka tamnooka,
zgrabiv brzo zavodnike i turban,
pobjegla usred noći duboke,
zanio je kakav strani, svijetli kan.
Od kopita je možda odzvanjala
podunavska ravan unedogled,
i vjetar ih je oboje od kinžala
spasio zamećući brzo slijed.
Zato ja možda ne bih ni s čim
mijenjala ravnica neobuhvat,
konjski galop uz fijuke biča,
glas vjetrom povijan kao vlat.
Moguće sam grešna i zla,
možda ću negdje doživjeti slom -
ja sam samo tvoja kćerka prava,
majčice zemljo, moje rodno tlo.
Elisaveta Bagrjana
0 comments:
Objavi komentar