Ulica koja će se zvati mojim imenom
Neka bude strma
Neosvjetljena —
Gospoda da u njoj slobodno prnu
Pijanci da puste glasa, mačke
Da se prče u veljači
Kiša da je dere
Studen u studenom
Kozomor i tlapnja besanih daju joj boju
I ti, još dijete
Da se prvi put u njoj poljubiš
S jednim, sklapajući oči
Upućujući svoje čiste misli
Onom drugom.

Milan Milišić (Dubrovnik, 6. srpnja 1941. - Dubrovnik, 5. listopada 1991.), dubrovački književnik i prevoditelj.

Školovao se u Dubrovniku i Beogradu, gdje je na Filološkom fakultetu završio studij svjetske književnosti. Bio je poet-in-residence na Sveučilištu NYU (New York University) i na Amherst-u u SAD-u.

Milišićev obimni i raznovrsni književni rad obuhvaća poeziju, eseje, putopise, dramska djela i književne reportaže. Bio je prevoditelj s engleskog jezika. Između ostalih preveo je neka od djela Tolkiena (zajedno s Mary Martin), Robert Frosta i Harold Pintera. Dubrovačko Kazalište "Marin Držić" je 1975. godine izvelo Milišićevu dramu "Lov na bljedolikog". Uređivao je omladinski list "Laus" i časopis "Dubrovnik" i radio kao kazališni dramaturg. Bio je član Društva hrvatskih književnika i hrvatskog Centra PEN-a.

1984. godine je dubrovački omladinski list Laus objavio Milišićev tekst “Život za slobodu” za koji ga je dubrovački SUBNOR optužio za napad na tekovine socijalizma i NOR-a”. Milan Milišić je osuđen na godinu dana i šest mjeseci uvjetne zatvorske kazne.

Poginuo je tijekom opsade Dubrovnika (1991.) kada je granata pala na njegov stan.

Bibliografija

Za života je objavio slijedeće knjige:

- Volele su me dve sestre, skupa (Vidici, Beograd, 1970);
- Koga nema (Prosveta, Beograd, 1972);
- Hobit (prijevod, 1975)
- Zgrad (Rad-Narodna knjiga-BIGZ, Beograd, 1977);
- Having a Good Time (Narodna knjiga, Beograd, 1981);
- Mačka na smeću (BIGZ, Beograd, 1984);
- Tumaralo (Dubrovnik, Dubrovnik, 1985);
- Vrt bez dobi (KPZ, Dubrovnik, 1986);
- Volile su me dvije sestre skupa (Svjetlost, Sarajevo, 1989).

Posthumno su štampane slijedeće Milišićeve knjige:

- Stains (Zagreb-Dubrovnik, 1993);
- Treperenje (Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994);
- Nastrana vrana (SIC, Beograd, 1995);
- Robert Frost, Izabrane pjesme (prijevod 1996)
- Stvaranje Dubrovnika (Bosanska knjiga, Sarajevo, 1996);
- Treperenje (Stubovi kulture, Beograd, 1997);
- Mrtvo zvono (Feral Tribune, Split, 1997);
- Otoci (Durieux, Zagreb, 1997)
- Putopisi (Bosanska knjiga, Sarajevo, 1997).
- Fleka, e (2001)
- Hommage Milišiću (2005)
- Dubrovačka zrcala (2007)

(Dubrovnik, 6. srpnja 1941. - Dubrovnik, 5. listopada 1991.)
dubrovački pjesnik

Biografija

Pjesme:

Volele su me dve sestre, skupa
Koga nema
Balada o Jozovoj butizi
Sveta Nedjelja i drugi
Gornji Kono
Dva gavrana
Ulica koja će se zvati mojim imenom

Proza:

LAUSarije

O Milišiću:

Miljenko Jergović - Pjesnik koji se nasmrt pomokrio
Vedran Benić: Milišića dubrovački dani
Tonko Maroević - Blistava žila iz guste rudače
Muharem Bazdulj - Dubrovački trubadur

Ulica koja će se zvati mojim imenom
Neka bude strma
Neosvjetljena —
Gospoda da u njoj slobodno prnu
Pijanci da puste glasa, mačke
Da se prče u veljači
Kiša da je dere
Studen u studenom
Kozomor i tlapnja besanih daju joj boju
I ti, još dijete
Da se prvi put u njoj poljubiš
S jednim, sklapajući oči
Upućujući svoje čiste misli
Onom drugom.

Milan Milišić

(po škotskoj narodnoj baladi)

Sam šetajuć jednog dana
Čuh razgovor dva gavrana
Jedan drugom grakćuć reče
„Kako ćemo provest večer?“

„Hajd’mo gdje je meza prava
Gdje je meso a ne trava
Gdje ubojna trešti glazba
Gdje ne treba naobrazba

Gdje pjevaljka sise klati
Rakija se, ljuta, zlati
Gdje se samo onaj kudi
Tko ne pije i ne ludi!

„Kljun svoj zalud ti ne tupi
Izlasci su danas skupi.
U privatne restorane
ne leti se, Gavro, s grane!“

„Ajmo ondak ko i nekat
Kakvog mrtvog popričekat
Oprimo se sjetnom gladu
Krvlju zalijmo baladu“.

„Znam mehanu Zadnja pumpa
Gdje se ije, pije trunpa
Dok zorica ne zarudi
Tu je vazdak dobrik ljudi.

Tu čakije i makljaže
Ko argument zadnji važe
A u mrak kad ko zašija
Ne traži ga ni milicija.

Na rebra mu tanka lezi
od slezene kreni, mezi
Ne ispuštaj iz svog kljuna
Ni bokunić od bokuna.

Otvori mu teške vjeđe
Pokljucaj mu oči smeđe
U kosi mu friz pokvari
O nju kandže, kljun otari

Razderi mu cijelo tijelo
Daj utrobu na vidjelo
Nek groznika bude priča
Od našega teferiča“.

Milan Milišić

Ožiljak u grudima, brda -
Ulica, skoro zarasla

Kuće kapetana koji se nijesu vratili, stabla
Lovorike prepokrivaju prozore

Miruje voda u gustijernama
U crnom, žene na teracama

Razgoljeli mijenduo
I zlatne pruge po kupusu

Uđem li
Srest će me apatičnost kokoši, mačka

Posljednja večera na zidu
I suhi porcelan na kredenci.

Jedan bor mirnih iglica
Godinama toči pročelje sedrasto

Njegov ubogi rad
Motrizmija sa dna zida.

Kroz praznu triforu
puste se nebo i Srđ

Dole, u slanoj desnoj hridi
Strći zub Lovrijenca

A starački rs zimskog mora
Oduzima glas šutnji.

Milan Milišić

Koga nije – bez njega se može
I suzdržanost – čija je veća?
Prah se odsustva njegovog taloži
U tih stalaktit il u stećak

Koga nema – brišu mu se stope
Prazni minuti njegov prostor pune
Ko pahuljice sniježne, tople
Prozor napuštene sobe

Koga nema – gdje sad korača
Nad kojom sporom vodom snatri

Lice njegovo – promijenjeno lice spavača
I u imenu mu slova saplet

Gdje mu tragovi prestaju – ne zna se
Tako ni rose stisak grani
A poređuje ga ko ne umije
Od nazočnosti njegove da se brani.

Milan Milišić

Volele su me dve sestre, skupa
Jedna lepa kao zora, druga lepa kao noć
Raj i pakao kusah, drhteći nad zlatnim tanjirom
Pomešane u divan, gorak kolač

Razdavah se raskošno ko šumska reka zverima žednim
Srebrne niti pletoše moji prsti u njihovoj kosi
Jedna me gledala pomirljivo kao jesen
Druga me ljubila ko plaho proleće

Naivno zelena trava sterala je svoje razumevanje
Bežali smo u nju kao u drevne bajke
Misli nam behu proste kolibe od pruća, a preterane
Gomile sporih godina nadrastalo

U barci su na mesečini svetlila njina kolena
Ko bele hridine Dovera, ko obluci Brela
Jedna se pravila da jede, tamna ispod očiju, glačna
U drugoj je drhtala krv kao srna u zamci

Utroje slušasmo kako toče bronzane ure
I mala svetla što se gase, ko usne tople sklope
Ležao sam im naizmence u krilu, prepolovljen ljubavlju
Prepolovljen dobrotom i nežnošću, i tih ko muk međ dva hica

Toliko je bilo zvezda da nam dopunjuju reči, te ćutasmo
Hladna svetlost obasjavala je oble izbočine naših veza
Naizmenično smo skidali prašinu s lica
I tela pokrivenih lišćem čekali smrt i izbavljenje

Ništa nam nije bilo strano kao otimanje
More je ležalo pritajeno, zaneseno
Uzimali smo ono što nam je davala pitka priroda
I nudili se, ogledajući se u njoj, jednostavni i zahvalni

Volele su me dve sestre, skupa
Život i smrt bili su reči iste pesme
Morali smo je pevati, nemoćni pred njenim rimama
Stihijom većma dražom što bliža beše kraju

Onkraj Grada zastasmo: Vihrile su njihove crne zastave u dimu
Tu je trebalo da padne odluka, bez suza
Neko je od nas morao da ostane tu, u nemilom pesku
I u toj raspodeli da mu pripadnu uspomene

Bili smo mirni ko tri mirne palme
One poskidaše svoj nakit i on im poteče niz lice
Dostajalo nam je ruku i usana i svega pod svodom
Samo nam je bilo previše – misli

Vreme je točilo na nas svoju sumornost ko vreli katran
Bili smo goli pod njegovim kulama; one veličanstvene jasike
Ja opor ko kora bora – pustili smo da nas prži kosmos
I kao belokost postajasmo dragoceniji jedno drugom , i lepši

Na kraju, ja, koji sam ih dograđivao tako dugo
Da sam već imao čelo Tvorca i telo Zemlje
Dadoh im znak da priđu i zagrlih ih jednim zagrljajem
Jačim od roditeljskog i prirodnijim od zemljotresa

I znajući da moram progovoriti, rekoh:
- Družbenice moje verne u ljubavi i patnji
Odsecite sad ove ruke i krenite zagrljene njima;
A one, znajući da moraju poslušati, učiniše tako

*

Duva vetar sa mora i nabore moje odežbe
Puni nekim drugim, no znanim mi, oblikom
Volele su me dve sestre, ko dve grlice pitome
A da vredan te ljubavi ne beh, ne rekoh nikad nikom

Milan Milišić

Ja prolazim, on stoji
Kroz izlog gleda strogo
Ko da prosuđuje da li sam od njega
Kupio sve što sam mogao

Ne četrdeset, osamdeset -
Da živim godina tristo
Vjerovao sam kod Joza će
Sve uvijek biti isto

Ali rafovi su sad jednolični
Ko vidik s kraja svijeta
Ničega nema osim octa
I sjemena suncokreta

- Služite se – glas zvuči bodro
Kao da nisu ostale samo trice
- Sad je prilika da se načini rezerva
Octa i hrane za ptice.

Ovom sam ulicom hrlio ko klinac
Vidjeti što u butizi ima novo
Stiskao pedinarku s partizanom
Čokoladice s nogometašima kupovao

Sjećam se redova za kruh
- Majci dinar i po kvasa –
I skupih staklenih frnja, i prvih
Očala za sunce od pleksiglasa

Marija je čekala sapun
Sustanar – kremen za ronson
sestra nylon hulahopke
I kanu za kosu

A jedanput godišnje
Dok bura more šara
Stari bi rekao: „Dani, skini s čavla
Jedan od onih bakalara“

Moje su liste sve kraće
Dugovi rastu u njegovoj knjizi
Ne znam kako, ali sav naš ćar
Ostavili smo kod Joza u butizi

Podrhtavala igla vage
- Kompas kraj magnetskih stijena –
Od martadele masni prsti
Sira ima... čeka se cijena

Pomoćnice su slabo računale
Radile za honorar tanak
Vraćale se umorne s bolovanja
Rukavom čistile banak

Silazila je olovka iza uha
Da zbroji moje račune
- Kad ne piše po papiru masnom
Naprosto joj se u vrh pljune –

- Mati blažena kako krade -
Čuo sam susjedu reći;
 - Ko bi pomislio! – druga će
- Tako zlatan, slatkorječiv...

- Štoćete, živjet se mora...
- Žali se Bogu ocu...
- Dobro je, dok ne tuku – namignuo bi Boris
Noseći pažljivo svoju bocu

Prolaze godine; u našoj kući
Sve kapi, sve se klimata
Sve iskrzano, sve žuto
Ko stari mac karata

Moje su liste sve kraće
Dugovi rastu u njegovoj knjizi
Nekako neprimjetno sve što ućarismo
Rasplinulo se kod Joza u butizi

- Dobro je i to što osta -
Ko dužnik gledam nice
- Dajte mi bocu octa.
I hranu za ptice

I odlazim. On stoji
- Sad već spomenička poza -
Sve što smo stekli za života
Ostavili smo u butizi kod Joza.

Milan Milišić

Pogled na Milišićevu književnu ostavštinu

 

Vršnjaci moji, neponovljivi, vršnjaci mrtvi.

(Milan Milišić, 1967)

Ne poznajem sličan fenomen čovjeka koji je živio od književnosti i za književnost, a da mu je neobjavljena dionica napisanoga opusa opsežnija od one za života tiskane.

Pritom nije riječ o autsajderu, neuvažavanom piscu, pa niti o radikalno zabranjivanom autoru — premda je s nekoliko tekstova imao teških okapanja sa sudstvom (ti su mu tekstovi uklanjani iz javne komunikacije, oduziman mu je pasoš i otežan život, a pogotovo putovanja i povezivanje sa svijetom).

Jednostavno, Milan Milišić je bio vrhunski skrupulozan i napisano je puštao da odleži, a u međuvremenu je na raznim rukopisima uporno radio, ispravljao ih i dopunjavao. Tako se zbilo da se u nizu fascikala nakupila velika količina raznih pjesama, započetih i dovršenih cjelina, naznačenih ciklusa, isječaka iz objavljenih edicija, pa i gotova prva verzija jednog romana. Sve je to Milišić namjeravao — prema vlastitom svjedočanstvu — »završiti do pedesetipete godine«. Ali život, odnosno smrt, nisu vodili računa o pjesnikovim planovima, jer je on poginuo u svom dubrovačkom stanu, u svojoj pedesetoj godini, 5. X. 1991. kao prva žrtva srpsko-crnogorskog napada na Grad. Preostale rukopise skrupulozno je sačuvala udovica Jelena Trpković, te prema autorovim indicijama povezala ih u odgovarajuće žanrovsko-tematske grupe i postupno puštala u javnost. Tako su tijekom posmrtnoga desetljeća izašle brojne Milišićeve knjige: pjesničke zbirke Treperenje (Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994. i Stubovi kulture, Beograd, 1997), Stvaranje Dubrovnika (Bosanska knjiga, Sarajevo, 1996), Mrtvo zvono (Feral Tribune, Split, 1997) i Fleka, e (Meandar, Zagreb, 2001). Tomu treba pridodati i knjigu stihova za djecu Nastrana vrana (Radionica SIC, Beograd, 1995), zbirku prepjeva na engleski Stains (PEN-club, Zagreb, 1993) i knjigu putopisa Otoci (objelodanjenu prvo u nakladi Durieuxa, Zagreb, 1997; a zatim iste godine — ali pod naslovom Putopisi, — u izdanju Bosanske knjige, Sarajevo).

Dakle, saldo posmrtnih Milišićevih novih knjiga upravo je količinski impresivan, a tome bi se svakako mogla dodati još barem jedna zbirka ispisanih feljtona i eseja, zatim jedan zapravo dovršeni, ali neredigirani roman i tko zna koliko još pjesama rasutih po raznolikoj periodici. Kad znademo kako je prvu objavljenu pjesničku knjigu Volele su me dve sestre, skupa (istina, okupljenu od prijatelja, bez njegove suradnje, za višegodišnjega boravka u Engleskoj) sam nakon dvadesetak godina temeljito preradio — ne samo leksički približio dominantnoj liniji svojega opusa — možemo pomisliti što bi sve još bio u stanju uraditi s rukopisima u svojim ladicama, da je samo imao prilike ponovo ih pregledati i navraćati im se. Impresivan je, međutim, i kreativni učinak te za života netiskane dionice opusa. Ako sve i nije izbrušeno i pročišćeno kako je autor često zahtijevao (tako da neke pjesme poznajemo u pet — šest različitih verzija), ipak je iznimno izrazito i vrlo često upravo antologijski po dometima. Dapače (a nadam se da ne proturječim Milanovim kriterijima i intencijama), s onim što je objavljeno nakon smrti Milišić nadmašuje sve prethodeće svoje rezultate i nameće se kao — bolno je to reći — jedna od najvitalnijih orijentacija i najbujnijih tendencija u poeziji devedesetih godina. Ne znači da nije već prije bio prepoznat i priznat i u srpskom i u hrvatskom književnom kontekstu. Beogradski počeci osigurali su mu status iznimno svježeg i mediteranski nadahnutog pisca, s knjigom Živjela naša udovica (1977) unio je u naše pjesništvo dotad rijetko korištenu kombinaciju hiperrealizma i ironije, variranja toposa i grčevite ekspresivnosti. Od popartističkog poigravanja banalnošću pa do oporog i trpkog diskursa bremenitog etičkim dvojbama (uperenoga podjednako na ideološku represiju i na malograđansku sladunjavost) Milišić je stvorio specifičan sustav velike jezične elastičnosti i sintaktičke mišićavosti.

Milana sam upoznao 1971. godine u Dubrovniku. Znao sam, dakako, za njega i prije, kako po lijepom svjedočenju nekih njegovih sugrađana tako i po uvjerljivom čitanju ponekih pjesama u časopisima i novinama — no dotad nije bilo prilike da se susretnemo a nisam imao u ruci ni njegovu početničku zbirku (tiskanu kod »malog«, neetabliranog izdavača). Uskoro mi je poslao svoju (drugu) zbirku Koga nema, a zatim su učestala viđenja u Beogradu, u Zagrebu i u Dubrovniku, gotovo uvijek razgovarajući o pjesništvu i o pjesnicima. Dugujem mu mnoga druženja i mnoge spoznaje, zadivio me svojom zahtjevnošću i preciznošću, a opet bi bilo pretjerano kazati da sam otprve razumio njegovu poetiku ili, još pretjeranije, da mi je ona bila bliska.

Kao da je naša komunikacija, i postupno ojačano prijateljstvo, bilo više vezano uz generacijsku solidarnost i neko građansko osjećanje dostojanstva rada i slobode. A mogli smo se složiti i oko afiniteta za Dragojevića i Slaminga, Mrkonjića i Skrulu, mogli smo s ljubavlju razglabati o Paveseu i Montaleu, mogli smo s obostranim zanimanjem komentirati ostvarenja Kiša i Ristovića, Petrovića i Čudića. Ipak, mene je u sedamdesetim godinama još u priličnoj mjeri držala »francuska« sklonost prema metapoetskom, ezoteričnom ili metafizičkom mudrovanju, a Milanovu izrazitu empiričnost i konkretnost izraza dovodio sam u vezu s njegovim (manje mi znanim, recentnijim) engleskim iskustvima, tako da sam u prvim kritičkim, recenzentskim tekstovima o njegovim zbirkama, gotovo uvijek tražio neke moguće britanske uzore (znajući, uostalom, da je prevodio Dunna, Hughesa, Pintera i — last but not least — Tolkiena).

Kad sam pročitao Zgrad bio sam fasciniran Milišićevom sposobnošću da izbjegne opasnosti odveć fotogeničnih motiva i sentimentalne pozlate, sposobnošću da se uhvati odlučno u koštac sa slojevitom i deziluzionirajućom zbiljom aktualnoga Dubrovnika. Već od samog naslova vidjelo se da ne povlašćuje slikovitost nego strukturu, a opet da monumentalnu cjelinu prevlači nekim intimnim timbrom, osjećanjem da je povijesni Grad zapravo prisan kao neki obični dom. (Doista, za Milana je zavičajnost imala dimenziju jedine domovine). Iste godine kad i Zgrad, 1977, objavljuje i zbirku Živjela naša udovica, pokazujući sasvim drugačiji registar izražajnih mogućnosti. Zajedno sa zbirkom Having a good time (1981), one predstavljaju otpor naspram erozije svakidašnjega govora, crnohumorni i blagocinični odgovor na masmedijsko i političko zlorabljenje jezika.

Možda bi se smjelo kazati da je na taj način postavio tračnice opusa kojima će se i dalje kretati: jednu je liniju predstavljala kristalizirana nakupina komornih iskustava (od amblematične škrinje, preko simboličnoga vrta do kumulativnoga Zgrada), a drugu je tvorila sublimacija kolektivnih i često univerzalnih tekovina (od društvene kritike do putopisnih ogleda). Kad je objavio knjigu Mačka na smeću (1984) činilo se da je sintetizirao ili amalgamirao evokativne i sardonične potencijale. Pisao sam o toj knjizi u istom tekstu s prikazom Osamnice Tonča Petrasova Marovića, naslućujući neke međusobne afinitete, poput crnoga mediteranizma i nepatetične vezanosti uz iskonske ambijente. Uzgred kazano: Tonči mi je isprva žestoko zamjerio što sam ga u društvu prikazao, ne težeći nikakvom grupnom profiliranju, no kasnije kad je Milišića konačno upoznao morao je priznati da osjeća sklonost prema njegovu tipu pisanja.

Plaketa — grafička mapa Vrt bez dobi (s likovnim ulogom Lukše Peka) izišla je 1986. s mojim kratkim predgovorom. Štoviše, bilo je predviđeno i dogovoreno da na isti način (to jest u istom sastavu) organiziramo i likovno — kritičku pratnju prilikom objavljivanja Milišićeva spjeva Kad je Bog stvarao Dubrovnik, ali do toga nije došlo iz znanih tragičnih razloga. Sve to govorim samo stoga da posvjedočim stupanj narasloga povjerenja između Milana i mene, odnosno da potvrdim kako me je Milanova poezija sve više zaokupljala i definitivno uvjerila u svoju posebnost, vrijednost i značenje. Ne mislim da sam pritom morao sasvim odustati od svojih razlogaških premisa (s kojima on, naravno, nije imao nikakva dodira), već da je snagom svojih slika i plastičnošću svojih formulacija — a ponajprije koherencijom svojega mikrouniverzuma — prijatelj pjesnik uklonio sve moje moguće rezerve i ograde.

Ne mogu preskočiti ni činjenicu nekih biografskih paralelizama, prave vršnjačke kontrastne usporednosti, koja me silila da u Milanovu nemirenju i otvorenosti za neoficijelno vidim dobrodošli komplement vlastitoj statičnosti ili pomalo neoklasicističkoj orijentaciji. On je vidio ono što sam ja previđao, on je pisao ono što ja nisam umio, on se borio ondje gdje sam ja posustajao — shvatit ćete koliko mi je bio potreban. Poznavajući neke njegove tekstove još u rukopisu osjećao sam kako tek treba doći njegovih pravih pet minuta, pa ipak nisam ni slutio da će nam posmrtna berba pružiti još većih iznenađenja i jakih poetskih uzbuđenja.

Četiri opsežne zbirke prepune su tekstova koji ne bi smjeli biti preskočeni i zaboravljani. Iz vršnjačke perspektive došao bih u napast da ih ponešto drugačije organiziram, iz tematoloških obzira sačinio bih neke nove, zaokruženije cjeline, s aksiološkim orijentirom najradije bih složio cjeloviti izbor najsnažnijih stihova unutar jedinstvenih korica. No u svakom slučaju nekoliko stotina posmrtno objavljenih Milišićevih pjesama tvore korpus iznimne težine i poticajnosti. Baš u obliku u kakvom su došli do nas, bez definitivne redakture i stroge autorske provjere slijeda i rasporeda, nameću se kao gusta rudača, kao plodna crnica, kao bogata građa kojom se (iz koje se, na koju se) dade nadograđivati, granati ili ekstrahirati.

Bez pretenzija nekog konačnog pravorijeka preletio bih kumulativno Milanove zbirke iz posmrtne faze ne bih li uspio ekstrahirati ono što je u njima najvažnije, najuzbudljivije, najuvjerljivije. Pritom sam svjestan da i ono što otpadne kao troskot od rudače, ono što je usputno i periferno, improvizatorsko i parafrazirajuće u njegovu opusu također ima važnost i značenje, jer je i to — gotovo kapilarno — hranilo glavni tok i omogućavalo fermentaciju određene gustoće. Naime, stihovi iz knjiga namijenjenih djeci (Tumaralo i Nastrana vrana) odgovarali su jednom važnom dijelu Milišićeve naravi, onom histrionskom, kabaretskom, dnevnoreagirajućem, te se kao light verse dadu ulančati u inače zanimljivu grupaciju govornih vježbi ili monologa potencijalnih dramskih likova. Ne zaboravljamo, dakako, da je on bio i dramaturg i radijski medijski čovjek i pisac kazališnih komada, te da je i u stihu često slijedio ritam puke kolokvijalnosti.

Rano remek-djelo takvog sardonično-grotesknog izraza je pjesma Kakav biste sanduk izvoljeli željeti za svoju gospođicu rođaku?, a svojevrsni apogej je pjesma Popivina, bez koje je nezamisliva literarna dijakronija dubrovačkoga kruga. Možda bi trebalo na ovom mjestu spomenuti i uspješan slučaj intertekstualne povezanosti Milišića sa suvremenim hrvatskim pjesništvom. Pjesma Ti koja imaš ruke aktivnije evidentno je obraćanje prototipu Parunove, pa premda još nije ušla ni u jedne korice ne bi smjela biti zaboravljena (uostalom, kao ni sličan parafeministički tekst Nepremostive unutrašnje teškoće u povratku imenicama ženskog roda, tiskan također u Republici osamdesetih godina). Mini-ep Koradžija Silva, s druge strane, izrazit je primjer plemenite patetike, evokacije prekinute mladosti iz perspektive onih što su preživjeli (a intonacijom, govorenjem u drugom licu, kao da pripada krugu kazališnih inspiracija).

Zbirka Treperenje već svojim naslovom pripada Milišićevu mainstreamu, odnosno autentičnoj lirskoj sklonosti za hvatanje međuprizora, za kontaminiranje slika, za igranje na amplitudi svjetlucanja i zatamnjenja. Kao prva posmrtna Milišićeva knjiga bila mi je jedina na raspolaganju (za uvid u ostavštinu) kad sam radio antologiju hrvatskoga pjesništva do 1955. godine, pa nije čudno da sam iz nje odabrao čak pet egzemplarnih tekstova: Prva noć u nevidljivoj kući, Slobodno mjesto za Pessoinim stolom, Pretres, Slijedeći put kad budu pucali na Radića i Riječi molitve i riječi pjesme. Ne kajem se danas ni zbog kojega od tih uvrštenih tekstova — svi mi oni i dalje izgledaju jednako amblematičnima. Dapače, žao mi je jedino što sam morao preći čak preko tako izrazitih ostvarenja kao što su: Načinit ću ti kolajnicu od predvečerja, Dodirujući tjemena djece u prolazu, Nacrtane golštange na pročeljima crkava te Dobre i loše slučajnosti.

Kad je izišla knjiga Stvaranje Dubrovnika ona je još jednom prebacila most između sasvim ranoga (još ekavskoga) Milišića i zreloga autora opsjednutoga rodnim ambijentom. Kao kuriozum stoji naslov jednog ciklusa Iz neke druge knjige, jer je akumuliranje, gotovo aglomeriranje, stihova slijedilo logiku dodirivanja krajnosti. Imažistički pjesnik iz grupacije Putnik kroz snijeg i boju rukuje se s kasnijim ironičarem i meditativnim skeptikom kakav se iskazuje u ciklusu Vama se Gospod našalio. Naravno, a ne bez samopodsmješljivosti, centralno mjesto zbirke tvore pjesme Povratak domaćim uzorima, među kojima se tematski i ekspresivno ističu Svetac, Molitva sv. Vlaha i Dulićevi portreti. Pjesma Indijanci dala bi se priključiti apolinerovsko-sandrarovskim inventarima senzacija i montažama atrakcija, kakve su Milišićeve ranije antologijske pjesme Sveta Nedjelja i drugi ili Noćni vlak, a prilikom čitanja još sam bio posebno apostrofirao tekstove Tvoj sin, Stihovi za pomirenje, Toliko o pticama i Zaliha čađe.

Objavljivanjem Mrtvoga zvona ušla je još jednom u opticaj dubrovačka dominanta. Prvo objavljivanje davno napisanoga epilija Kad je Bog stvarao Dubrovnik može poslužiti kao točka kristalizacije velikog motivskog kruga, mogućnost stvaranja jedne nove i nipošto manje koherentne cjeline kao što je bio Zgrad. Ne treba navoditi pojedinačne naslove, čak većina ih ima veze s jezgrom i gradskom regijom, a izvan tih koordinata upadali su u oči tekstovi kao što je Otok, Iz postelje i iz sna, Iz poremećene košnice, te na poseban način Svojoj smrti. Zasad posljednja tiskana knjiga Fleka, e opet je već naslovom indikativna za Milišićevu antipurističku jezičnu orijentaciju i za enformelističko-neoimpresionističku tipologiju dominantnih slika. Njezine raspone također najbolje iskazuje polarizacija između ludičko-konkretističke dugačke fakture Straha u vrtu i kermetičarsko-simultanističke minijature Izazov. Izazovu igara riječi u ovoj je knjizi pjesnik ponajmanje odoljevao, no ne znači da nije njegovao i dubinsku žicu metafizičkog pronicanja, što je rezultirala stihovima poput Odkako živimo pod morem, Zimsko plivanje, Pričam svojoj majci priču ili pak Izmislio sam ženu, potom.

Umjesto čistoga salda vidim da sam preferirao naznačiti stilske i ikonografske raspone Milišićeve impresivne baštine. Prelistavanje zbirki otvorilo je još jednom želju za strožim selektiranjem prema različitim direktrisama, a u svakom slučaju rodilo potrebu zaokruživanja opusa i kroz sabrane i kroz izabrane pjesme. To je ponajprije obaveza sugrađana i vršnjaka, no to je neophodno (i iz perspektive srpske, a pogotovo) iz hrvatske poezije.

Tonko Maroević

Kolo, broj 3., jesen 2001.

Piše: Milan Milišić

Petoga listopada godine 2001. navršilo se točno deset godina od tragične smrti Milana Milišća. Poginuo je u pedesetoj godini života, na terasi svog dubrovačkog stana na Pločama, kao prva civilna žrtva srpsko-crnogorskog napada. Pomisao na simboličku težinu te smrti neizbježna je. Milišić je, međutim, ostao živim piscem, ne samo kroz svoje za života objavljene radove i zbirke poezije — neke od njih iznova iščitane, kontekstualizirane i vrednovane — nego i kroz niz prvi put objelodanjenih djela, pjesničkih i esejističkih, ekstrahiranih iz njegove bogate zaostavštine. Pisac izuzetne akribije, perfekcionist sklon beskrajnom brušenju misli, jezika, forme, Milišić je brojne svoje uratke ostavio u stanju mirovanja i čekanja: na pravo vrijeme, na pravi povod, na završni akcent. Smrt je, na neki način, sve te razloge čekanju izbrisala, a »novi« Milišićevi radovi, po općem sudu stručne javnosti, kvalitetom i bogatstvom konotacija nisu ispod razine onih čiju je završnu redakturu osobno obavio. Dapače, slika o Milišiću pjesniku i esejistu, fenomenologu i britkom kritičaru društva u kojem je živio, upotpunjena je i obogaćena novim dimenzijama. Matičino je Kolo svoj prinos tom ponovnom »otkrivanju« Milišića dalo prvotiskom triju njegovih eseja na dubrovačke teme (br. 3, 1998), a sada mu se ponovno vraća, kroz tekstove prisjećanja i svjedočenja što su ih o Milišiću ispisali njegovi prijatelji i suradnici Vedran Benić, Tonko Maroević i Davor Mojaš, te kroz izbor eseja što ih je na dubrovačko-mediteranske teme Milišić objavljivao u Lausu, listu omladine Dubrovnika. Kontekstualizacija po časopisima raspršenih Milišićevih eseja pokazala se, naime, na primjeru zbirke eseja Otoci (Durieux, Zagreb, 1997) dragocjenom za poznavanje i valoriziranje njegova opusa, a LAUSarije su nam se učinile još jednim važnim djelićem tog Milišić-mozaika. Vezan uz Laus kao suradnik i urednik (1973/74), Milišić je, svojim pisanjem, bio zaštitnim znakom tog lista, nekom vrstom njegove (i u tom trenutku, dubrovačke) samosvijesti. Dade se otuda shvatiti žestina kojom su se strukture vlasti i pripadajućih joj glasnogovornika i poslušnika obrušile na Milišića kada se u broju 63, izašlom uz Dan oslobođenja Dubrovnika, godine 1982, usudio dodirnuti u tabuizirani kompleks Dakse i strijeljanja što su ih na tom otočiću, u jesen 1945, izvršili partizanski oslobodioci. Uz taj tekst — Život za slobodu — donosimo u ovom broju Kola i Pometovo pismo Lausu, neobjavljenu Milišićevu (i tipično milišićevsku) repliku na progone koji su ga slijedili.

Danas je Sveta Nedjelja.
Jedan nastavak iz popularne serije.
Sunday joint.
Ceste su suhe i umjereno zakrčene
Broj smrtnih slučajeva ohrabruje
U odnosu na prethodne nedjelje
Na iste nedjelje predviđene u budućim godinama
Ili na prosječne nedjelje u drugim državama
S mnogo razvijenijim nedjeljanjem
I s društvenim sistemima suprotnim našem.

Broj (ne)djela (ne)raste (ne)djeljom –
Ljudska osobnost toliko ovisi o kalendaru
Maskira se i demaskira u skladu s njim
Štoviše, osjeća se i prava fizička pokretljivost
Štoviše, i sam duh panično slijedi  brojke
Sve promjene u crnim pregradicama
Gdje su samo sveci zabilježeni crvenim.
To je i normalno: sistem kalendara
Izveden je iz sistema neba -
Zvjezdane putanje i šare otisnule su ga
I stoje kao korektiv njegovih zakona

Novo kolo nogometnog prvenstvenog natjecanja
Po kalendaru pada u današnji dan
I sv. Trojstvo; majka je obukla
Najskuplju crnu haljinu
(Stoji joj izvrsno, kao dres)
I navijački raspoložena krenula u crkvu
Sunday morning walk.
Usput je susrela susjeda milicionara
Koji je i danas dežurni
I koji ju je tako ljubazno pozdravio
„Dobar dan gospođo“

&

Sveto trojstvo. Jedan
             Dva
    Tri
Ho-će-mo čevrti!

&

Nedjeljom ostaje zaključana Glomazna zgrada
Čije ključeve s mrvicama u svojim džepovima
Drmusa jedan Noćni Ključar
Koji sad kunja za malim stolom
U svojoj krletki-portirnici
S jednim uhom na telefonu
S jednim okom na elektronskom sistemu kontrole
S jednom rukom među mesnatim oblacima
Djevojke iz Nedjeljnih Ilustracija.
Na jedno delikatno mjesto
On je naslonio delikates:
Ogrizak bureka s mesom
Meso mesu!

Što misli njegova drugarica supruga?
- Njegov posao nije težak ali je iscrpljujući
A onda tu je znate odgov–ovaj-ornost
Nisam nikad govorila za nedeljni radio kon-
Takt program ali ja tako mislim
Inače što da vam kažem čujte
Meso je sve skuplje sve crnje sve tvrđe
Samo nam nedjelja nikad nije bez mesa. Kuhano
Pečeno i dobro istučene šnicle
Prasetina, jagnjetina, govedina, teleća glava
Piletina iz leda
Moj drug voli i nešto sa ražnja
A sobom nosi mesni burek isključivo
Teško je raditi i nedjeljom
Sjećaj se dana odmora da ga svetkuješ
Čujte meso
Šest dana radi i svršuje svoje poslove
Skupo je što možete
A sedmi dan je odmor gospodu bogu tvome
A tko može bez njega?

&

Onaj-koji-je-izmakao-iz-Glomazne-zgrade
Sunday build-up
Ima razloga biti zadovoljan
Moglo se dogoditi da popije svoje pilule i smanji se
Ispred „glo-tel“ (glomaznog telefona), „glo –sto“ (stola)
Pred „glo-vin“ (vinjaka bocom), uz „glo-šok“
(Glomaznu šolju kafe) nalik poplavljenom rudniku
Pred „glo-min“ (glomaznom bocom mineralne vode)
Koja bi mu bila kao zastakljena Nijagara
S kartotekom opsežnom kao knjižica, sa simptotekama
S krosreferencama, s glomaznom tekom zakazotina
Od koje bez brojne pomoći ne bi mogao ni koricu (kruha)
Podići.
Izraz zrele zabrinutosti za opću stvar
Mogao bi mu se trajno prilijepiti za lice
Sirovine za proizvodnju zabrinutosti redovno pristižu
Čak i nedjeljom
Čekat će ga već tamo
Da dođe u treći dan po week-endu
Da se uznese liftom i sjedne s desne strane portreta
I sa sklavom da sudi o živima i mrtvima
Čijem carstvu neće biti kraja.

Ali Onaj-koji-je-izmakao-iz-Glomazne-zgrade
nema regbi sreće
Nebo dijeli neku oblačnu pravdu
Komarci dolijeću s rijeke
I zvjerski ujedaju tijelo u rekreaciji
A u kućici-slobodici voda kapi
To je tako enervantno!
Eh te domaće pipe je li tko
Vidio da vode kulturnih kape
Švicarska voda npr.!
Proteklo je već stotinu slatkorjekih stihova
Ove odveć vedre pjesme
I krajnje je vrijeme da se otvoreno kaže:
Ovdje bi trebalo uvesti red.
Domaći pesticidi naprosto pogoduju komarcima
Domaće vremenske prilike su krajnje nestabilne
Domaće meso ima okus pesticida za komarce
Divim se samome sebi kako ne poludim
Kaže Onaj-koji-je-izmakao-iz-Glomazne-zgrade
Otvara Nedjeljne Ilustracije i čita veliki naslov
„Divim se samome sebi!

&

- Kako da ne poludim, pita se Uspješni Novinar
Koji je načinio uspješni interview
I telefonirao Djevojci iz Nedjeljnih Ilustracija
Oko 11: Halo Halo
               Javljam ti se umoran, utoliko
               Više oran
               Pomisli što bismo sve danas mogli
               Utakmica!
               Pa biftek!
               Meso mesu!

               Oh-no, Oh-no!
Odgovara Djevojka iz Nedjeljnih Ilustracija
Nikako ne mogu danas
Oprala sam kosu posebno osjetljivim šamponom
Sunday beauty
Posprejala je posebno osjetljivim sprejem
Sunday splash
I ne stavljam svoju guzicu u jeftina kola
Danas mi dolaze moji sa sela
Donose jaja sira mesa
Guske purice piliće plovke
Očekujem uz to jedan važan poziv
Telefonski
Imam umor od slobodnih aktivnosti
Kukičenje, emancipacija, gađanje iz puške
Moram se stavljati na raspolaganje narodnim masama
Postoje ljudi koji s mene jedu burek
Ciao we’ll fix it another time
Ti si srce.

&

Nedjelja se već primiče uspješnom kraju
Cijenjeni gost je zadovoljan uspjehom svog tima
Kakav samo refleks ima
Ono krilo!
Ne napravi sebi idola niti kakva lika
Ma kakva perad, dajte vi meni biftek
Nemoj im se klanjati niti im služiti
Gospodin će biti uslužen
A za gospođicu ako je po volji?
- Ne, nikako
Za gospođicu je veliki post i strasna sedmica
I to pomiješano i neprestano
Njena linija ima općenarodni značaj
Cilj posta je očišćenje tijela, jačanje
Volje, uzdizanje
Duše iznad tijela, a više od svega

Proslavljanje i poštivanje
Naloga „7 zakona ljepote“
U Nedjeljnim Ilustracijama.

&

Danas je nedjelja, dan 24-i tekućeg mjeseca
197i-srednje-godine
Razabire se raspored za slijedeći tjedan
Danas je sveta nedjelja; po starom kalendaru
Jedanaesti dan u mjesecu kologustu
Za pravoslavne: Sv. muč i arhiđ. Evplo
Za rimokatolike14-a nedjelja po Duhovima
Sutra je ponedjeljak: Ljudevit
Za p.s. Sv.muč. Fotije i Anikita
Utorak: Rufin b; za pravo-
Slavne Pr. muč. Maks. Isp. (Odan. Preob.)
Srijeda: Sv.pror. Mihej; za r.k. Monika
U četvrtak je Sveta Avgustina; za p.sp Velika Gospa
Petak: Prep. Roman, Joakim Os; Raf.B
Za r.k. Glavosjek I. Kr. Vidjet će se(!)
Polovica mjeseca na nebu
Kako se svija oko krakate zvijezde -
To je prilika da navedemo odmah
I najvažnije muslimanske praznike u 197i-srednjoj
Ovaj petak je, kao i svaki, svetac
Nova musl. 1395. god. proslavljena je 14. jan. 197i-srednje
A Mevlud – rođendan Muhamedov – 25. ožujka
Ramazanski, prvi dan posta očekuje se 7. sept. o.g.
Ramazanski bajram, prvi dan, pada 7. listopada
A prvi dan Kurban – bajrama 14. XII

"Ispovedanje vere je slobodno i privatna je stvar svakog čoveka.
verske zajednice odvojene su od države
I slobodne u vršenju verskih poslova i verskih obreda!"
- (Ustav SFRJ, član 174.)

&

Nedjelja je tako kratka, naročito jer poslije nje dolazi ponedjeljak
Nedjelja je moj najdraži dan
Nedjelja je praznik kao što su Prvi maj i drugi
Nedjelja je slobodan dan!
Nedjeljom, zna se – na utakmicu!
Nedjelja je dosadna, monotona...
Nedjeljom smo svi skupa pred televizorom
Ni jednu nedjelju ne provodimo kod kuće
Nedjeljom sam ti ja u lovu, brajko
Nnnnedjeljom idem nnna ples
Nedjelju jedva dočekam da se naspavam
Nedjelja mi je kao svaki drugi dan
Nedjeljom idem na misu i u kume Zorke
Nedjeljom se lijepo obučem i gledam kako prolaze ljudi i automobili
Svake nedjelje dođe pijan k’o zvijer, a ja što ću...
Nedjeljom najviše čitam
Nedjeljom imamo voljno do 10
Nedjeljom se, znaš, najviše zaradi, ali se zato i radi, bogami
Nedjeljom je u domu meso i kompot
Ja prvo operem kola a onda vodim djecu u zoološki...
Vrt! Cvijeće! To je nedjelja za mene
U domu ubožnika dobivamo čiste čarape
Nedjeljom obiđemo malu vikendicu
Po cijeli dan se tucamo i slušamo ploče
Odem do groblja da vidim koga poznatog
Za mene? Krvav biftek i Nedjeljne Ilustracije!

&

Osim poznatih državnih praznika i nedjelja
Postoje i značajni datumi kao što su:
Međunarodni dan žena
Dan omladinskih radnih akcija (1.IV)
Međunarodni dan zdravlja
Dan željezničara
Međunarodni dan Crvenog križa
Dan pobjede
Dan ratnog zlakoplovstva
Dan mladosti
Dan tenkista
Dan graničara
Dan ustanka u Istri i Slov. primorju!
Dan pomorstva
Međunarodni dan mira
Dan naše artiljerije
Dan Ujedinjenih naroda
Svjetski dan štednje
Oktobarska socijalistička revolucija (1917.)
Svjetski omladinski dan
Dan prava čovjeka
Dan Jugoslavenske narodne armije
Kao i noć svakog od tih dana.

&

„Nema praznika ni nedjelja
I sva jesreća u suncu
Što nas pokatkad u stari život vrati...“
                             - (Dušan Vasiljev)
„Praznike ne treba proslavljati u pijančenju
Već u  obnavljanju uma i očišćenju duše“
                             - (Ilija Kritski)

&

Uzeto za danas odijelo za kemijskog čišćenja
U cirkusu ima i popodnevna predstava
Pred kinom međusobno se mrze tapkaroši.
Kazalište u krizi – mjesta na pretek.
Naši suradnici pripremili su bogat nedjeljni program.
Strašna će biti osveta njegova
Promet nedjeljom uvečer naprosto nemoguć
Naše najbolje bifteke izvozimo
Kod nas, molim vas, manekenka u Nedjeljnim Ilustracijama
Ne može zaraditi ni za ’ruh
I to očito radi linije.
Naše nedjelje ubijaju jednoličnošću i hranom
A radni dan dvoličnošću i skupoćom.
Dani su sve kraći i kraći, a noći su
Sve duže i duže – objašnjava učiteljica.

Ove nedjelje na našim nogometnim poljima
Ostvareni su nezapamćeni rezultati.

&

Nedjelja je započela svadbom
Kolo i pucnjava
Ranjeni...

Slatko je vojniku
U slastičarnici
Zrak pun agitacije zvona

Trafike se zatvaraju ranije
Neki autobusi ne voze
Nedjeljne Ilustracije – novi broj!

Nedjelja spava s novinama preko lica
Do mirne vode u kojoj plovi
Vještačka vilica ponedjeljka.

&

Sunday is over!
O prvi sati novog radnog dana!
Uspješni Novinar dijeli posljednju rundu karata
Onaj-koji-je-izmakao-iz-Glomazne-zgrade
S nepovjerenjem ostavlja sirove kamenice
Uzima pilulu za stomak, prah za nesanicu
I zečju mast za ujede komaraca
Djevojka iz Nedjeljnih Ilustracija
Zove taksi: Taxi!
Noćni Ključar podiže glomazni svežanj ključeva
I zveckajući njima otvara Glomaznu zgradu
Zatim, smijenjen, prolazi kroz našu stvarnost
Kao kroz vrt koji je njegova ruka njegovala
Odlazi kući i na prstima se uvlači
U kiselkasti ostatak nedjeljnog zraka
Oko usnule drugarice supruge.

Milan Milišić