Milišića dubrovački dani




















Ulica koja će se zvati mojim imenom
Neka bude strma
Neosvjetljena —
Gospoda da u njoj slobodno prnu
Pijanci da puste glasa, mačke
Da se prče u veljači
Kiša da je dere
Studen u studenom
Kozomor i tlapnja besanih daju joj boju
I ti, još dijete
Da se prvi put u njoj poljubiš
S jednim, sklapajući oči
Upućujući svoje čiste misli
Onom drugom.

U ovoj pjesmi Ulica koja će se zvati mojim imenom iz zbirke Zgrad (1977), sav je Milan kakva sam ja znao.

Imao sam sreću da, tamo negdje sredinom sedamdesetih godina, budem jedan od onih mladaca koje je Milan Milišić »pripustio« da mu budu društvo. Jer, definitivno, za tako nešto bila je potrebna Milanova volja. Nije bio od onih koji bi trpjeli nečije društvo, igrajući neku društvenu ulogu.

»Vesela družba / Evo već i ponoćne metamorfoze prelaska u jutro« — napisao je, ovako nekako, u nekom pomaknutom jutru Vojo Šindolić, jedan od onih sličnih meni, koji su draži cinizma upijali provodeći s Milanom dubrovačke ljetne noći. To je istodobno značilo imati povlasticu uživati u prštavim noćnim pričama Danila Kiša ili nekoga drugoga koga je Milan cijenio. Jednaka svečanost takvih ljetnih zora bili bi i oni trenuci kada bismo Milišića uspjeli nagovoriti da nam izgovori svoju kultnu Volile me dvije sestre skupa. Činio je to redovito zatvorenih očiju, poluglasno, toliko sugestivno da bi i nama tada, tu ispred nas, u tom trenutku, u dimu cigareta »U barci su na mjesečini svijetlila njina koljena / Ko bijele hridine Dovera, ko bjeluci Brela«.

Jednako osvajajuće znao je noćima pričati o moru i jedrenju, toliko lijepo da smo jedne ljetne notade, negdje u nekoj dubrovačkoj krčmi, na onom obilasku koji Dubrovčani s iskustvom »malog bijelog presječenog« nazivaju »putem od križa«, jednu jedrilicu i — kupili. Milan je tu noćnu kupoprodaju i legalizirao pred državom. Dugo smo nakon toga, nošeni vinskim vjetrovima, obilazili u pričama šumovite otoke, bacali sidro u nedirnutim valama, dok se jednoga dana nismo osjetili spremnima da našu jedrilicu i stvarno pripremimo za plovidbu. No, kada smo je u Lapadu, ispred Solituda, gdje je ležala nasukana na boku, nježno gurnuli u dubinu, nestala je pred našim očima. Otkrilo se, naime, da je naša jedrilica na dnu imala poveću rupu. Tako je od naše »petice« ostala samo vlasnička knjižica (5/10 Milišić, 5/10 Benić), Milanovo pismo upućeno prodavaču jedrilice, uz posljednju ratu isplate: »Šaljemo ti naše zdrave solde, za tvoju barku s bužom«, te kasniji Milanovi otočni »zapisci« u kojima se o plovu uzduž Elafita i ovo može pročitati: »Tko je jedanput tuda jedrio, ili samo prošao u pet popodne, tko je najednom vidio toliko kopna, toliko mora, toliko neba i toliko svjetlosti — tko je imao oči za sve to — ne može više željeti da vlada, samo da pravo služi« (Laus, list omladine Dubrovnika, br. 40, listopad 1979).

Ljetne dubrovačke noći često bi završavale klimavim Milanovim spačekom i nesigurnim hodom do njegove kuće. Sa stražnje strane, trebalo je do kuće niza zid od drva sklepanim ljestvama, potom »strmom neosvjetljenom« zemljanom stazom do betonskog mostića koji je vodio do stražnjih vrata, u kuhinju. Onog mostića na kojem je eksplodirala mina od koje je Milan poginuo. Da joj je putanja bila tek nekoliko centimetara lijevo, pala bi duboko dolje, uz prizemni zid, i Milan bi danas bio živ.


Kada bi u noćima u Milanovoj kući prevladao umor, on bi obično na gramofonu zaputio »Abbey Road«. Stavljao bi onu drugu stranu, na kojoj Beatlesi u neprekinutom nizu pjevaju »Here Comes The Sun«, »Because«, »You Never Give Me Your Money«, »Sun King«... Zatvorenim očima slušao bi posebno onaj dio pjesme »Sun King« koji i danas brojni Beatles fanovi diljem svijeta pokušavaju dešifrirati: Quando paramucho mi amore che felice corason... ili tako nekako. Misterij čudnih riječi te pjesme razjasnio je jednom prilikom John Lennon: »U pjesmi Sun King, kada smo je počeli pjevati, da bismo napravili nešto drukčije, počeli smo se zezati pjevajući cuando para mucho. Jednostavno smo izmišljali riječi. Paul je iz škole znao nekoliko španjolskih riječi, tako da smo počeli ubacivati riječi koje su zvučale kao nešto. Naravno, ubacili smo i chicka ferdi — to je jedan liverpulski izraz, koji ne znači ništa, nešto kao »ha ha ha«. Jedino što smo zaboravili ubaciti bilo je para noia. Običavali smo se nazivati Los Para Noias.«

To Johnovo obrazloženje pronašao sam na stranicama velike i podebele knjige The Beatles Anthology objavljene 2000. godine, koja je dio projekta trojice preostalih Beatlesa da današnjem naraštaju i bivšim obožavateljima priopće sve o sebi i svome vremenu. Listajući radoznalo tu knjigu, zadržao sam se i na imenima autora. Kad ono, ispod naslova Editorial Team, uz imena Brian Roylance, Julian Quance i Oliver Craske, zabljesnulo mi je ime Roman Milisic. Mlađi Milanov sin iz braka s Mary, u ono doba nježno plavokoso dijete, pomogao mi je razjasniti tajnu chicka ferdi i drugih riječi iz pjesme »Sun King«. Sasvim je sigurno da su do njegove sobe dopirali zvuci te pjesme, kada smo u ljetnim noćima gostovali u Milanovoj kući.

Milan je neko vrijeme i živio u Engleskoj, domovini prve supruge. »Morao sam se vratiti u svoj jezik« — rekao mi je jednom prilikom. »Nisam više tamo mogao izdržati. Jezik je meni materijal, kao drvo za maranguna!«

Drugi Milan

No, postojao je i onaj drugi Milan, kojega sam znao bivajući četiri godine (1976-1980) glavni urednik Lausa, lista omladine Dubrovnika. I Milišić je od 12. do 17. broja (1973/74) bio urednik tog lista, koji se danas ne treba stidjeti stranica iz vremena u kojem je izlazio.

Taj drugi bio je onaj jutarnji Milan, koji je činovnički redovito, svakog dana, za stolom na verandi odrađivao radno mjesto književnika, uporno i iznova tešući svaku svoju rečenicu, ispisujući napomene sitnim urednim rukopisom, uvijek i iznova prerađujući tekst, bolno težeći savršenstvu.

S istom onom preciznošću s kojom je spremao omlet za doručak, pri čemu je ribani parmezan trebalo prosuti na jaja u točno određenom trenutku prženja, djelić sekunde prije ili poslije — već nije bilo ono pravo.

Milan nije dopuštao bilo kakve naknadne intervencije u svojim tekstovima. S druge strane, odgovorni Lausovi urednici, koji su, po funkciji, uvijek bili iz ondašnjih omladinskih komiteta, njegove su priloge uvijek pozorno iščitavali, jer su naslućivali opasnost po svoje političke karijere u Milanovim vijugavim esejima. Na nama, glavnim urednicima Lausa, bilo je da se uporno borimo za svako slovo našega redakcijskoga gurua. Kako je i njima Milan ipak bio autoritet, uspijevali smo. Prolazili su i takvi Milanovi eseji u kojima se, primjerice, za ono doba opasno i heretički konstatira da je nacionalizacija u ime »socijalne jednakosti«, koja »dojučerašnjeg gospodina ostavlja na prosjačkom štapu« — čista krađa (Laus, br. 33, kolovoz 1978).

Kada su, međutim, sijedi čuvari »tekovina revolucije« uspjeli iščitati jedan Milanov tekst do kraja, dobio je šest mjeseci.



Prema svemu pisanom Milišić je postavljao visoke zahtjeve. Kada je bio urednik Biblioteke Laus namijenjene prvim radovima mladih dubrovačkih pjesnika, bavio se time jednako ozbiljno kao da priprema neku antologiju. Podjednake kriterije imao je čak i u karnevalskim listovima, koje smo, nas nekolicina bivših lausovaca, izdavali u Dubrovniku početkom osamdesetih. Tako je tri pune kartice priznatoga dubrovačkog pisca skratio tek na pet, »ali pravih rečenica«. Da je Milan bio u pravu, svjedoči činjenica da mi je taj pisac, poprilično sklon zaboravljanju onoga što želi zaboraviti, iduće godine u brijeme od poklada, na pitanje hoće li nešto napisati za karnevalski list, rekao: »Hoću, stari! Nešto onako kratko, ali atraktivno, kao lani!«

Usput, u jednom karnevalskom listu prvi put kao urednik nisam uspio objaviti jedan Milanov tekst. Odgovorni urednik, tajnik izdavača Turističkog društva Dubrovnik, u Milanovoj je dječjoj pjesmi o jednonogom kapetanu i brodu u rasapu prepoznao Tita i Jugoslaviju i izbacio je iz lista. U prvi trenutak htjeli smo prosvjedno odustati od čitavog lista, ali smo ipak zajednički odlučili izići kada smo saznali da su »neki« ljudi, iz »neke« službe, izravno u tiskari uzimali s olova otiske ostatka našega karnevalskog lista, kako bi ga pročitali prije izlaska iz tiska.

I u tisku je Milišić tražio savršenstvo. U dubrovačkoj tiskari, u kojoj je marenda redovito značila i kraj koliko-toliko ozbiljnog rada, to nije mogao postići. Kao primjer, često mi je nasuprot svjetlu pokazivao stranice neke engleske knjige u kojoj se paginacija i svaka stranica poklapala u djeliću nonparela.

Nosio je u sebi i tragove obiteljske trgovačke krvi. Jednom mi je tako za Laus ponudio pjesmu, uz uvjet da mu se plati 2000 tadašnjih dinara po stihu. Naivac, pristao sam na neviđeno. Donio je pjesmu Kada je Bog stvarao Dubrovnik sa čak 228 stihova. Kako nisam želio pogaziti dano obećanje o honoraru, zamolio sam Tomislava Šuljka, jednoga od onih dubrovačkih gospara par excellence kojega je Milan iznimno cijenio, da porazgovara o cijeni stiha. Svoje misiju gospar Tomo obavio je u najboljoj maniri dubrovačke diplomacije: na kraju je Milan pristao na 1000 dinara po stihu. U biti, bit će ipak da je Milan znao kako 2000 Laus ne može platiti.

Milan slučaj

Milan je bio nepredvidiv. Jednom smo se nešto bili porječkali, više ne znam zašto. Sjećam se samo da sam bio duboko uvrijeđen i u svom sam mu mladenačkom bijesu napisao u Beograd jedno od najodvratnijih pisama koje sam ikad u životu napisao. Nekoliko mjeseci poslije naletjeli smo jedan na drugoga u Dubrovniku, na ulazu u Grad s Pila. Nesigurno sam zastao, očekujući sada njegovu provalu bijesa. Umjesto toga, nasmiješio se. »Svaka čast« — rekao je. »Odavno nisam primio tako gadno pismo. Idemo na piće!«

Nekoj glazbenoj urednici Radio Dubrovnika, koja mu se zamjerila, poslao je poštom, uz čestitku, svoje stare cipele. Jednom je zagrebačkom književniku u časopisu Dubrovnik (u vremenima kada je bio »operativni urednik«, jer je glavni morao biti »provjereni« kadar), objavio poslanicu šefu katedre, pisanu očito za internu upotrebu u stilu Palmotićeve »Vas si govnen, kneže usrani.« Izdavač je povukao broj iz prodaje. Kada su tražili da za katalog svoje predstave Lov na bljedolikog u dubrovačkom kazalištu 1975. priloži životopis, napisao je da je rođen 1941. godine, kao »dijete palog s grane«.


 Već sam spomenuo Milanovih šest mjeseci uvjetno. »Slučaj« je nastao u listopadu 1982. kada je Laus u 63. broju, koji je izišao uz Dan oslobođenja Dubrovnika, objavio i Milanov esej Život za slobodu. U početku je bio — muk, a zatim je pokrenuta uobičajena tehnologija stvaranja slučaja. Je li u pozadini toga bio i poduži popis lokalnih moćnika koji već godinama nisu plaćali stanarinu i druge naknade objavljen u istom broju Lausa, pa je netko, negdje, u tišini kabineta s tapeciranim vratima odlučio da konačno dokrajči taj dosadni omladinski list koji je svako nekoliko izlazio u javnost s nečim neugodnim, za Milana i njegov »slučaj« nije bilo ni malo važno. Dvadesetak dana nakon izlaska Lausa, Općinski odbor SUBNOR-a održao je izvanrednu sjednicu i u Milanovu tekstu prepoznao »pamflet« kojim se »pokušava rehabilitirati gestapovski agent« kojega je Vojni sud »u redovnom postupku osudio na smrt strijeljanjem«. Sve je dalje išlo uobičajenim tijekom. Pod naslovima o »drskom pamfletu pod firmom literarnog zapisa« o reagiranju boračke organizacije raspisali su se svi dnevni listovi, od zagrebačkoga Vjesnika do beogradske Politike. Predsjedništvo Općinske konferencije Saveza socijalističke omladine Dubrovnika smijenilo je glavnu i odgovornu urednicu Lausa, Općinski je komitet Saveza komunista organizirao proširenu sjednicu o stanju u informiranju sa zaključkom da je Milišićev tekst »napad na tekovine revolucije«. Milanu, naravno, nije dana mogućnosti za bilo kakav temeljitiji istup. Tek jedna izjava u Nedjeljnoj Dalmaciji i kratko pisamce u zagrebačkom Poletu u kojem piše i ovo: »U euforiji koja je zavladala nemam priliku reći niti jednu riječ u odbranu 'Lausa' i samog sebe.«

Krajem veljače 1983. na red je došao i općinski javni tužilac, koji je pokrenuo »optužni prijedlog protiv Milana Milišića zbog krivičnog djela širenja lažnih vijesti iz člana 197. Krivičnog zakona SR Hrvatske«. Bila su to općenito tužna vremena za Dubrovnik. Negdje u isto vrijeme (a spominjem taj slučaj zbog toga što će se pet godina poslije i on uplesti u Milanov život) dubrovački je općinski sudac za prekršaje osudio na 40 dana zatvora glumce Sretena Mokrovića i Radoslava Milenkovića, jer su na gostovanju u Dubrovniku s predstavom Izlaz — »govorom i pantomimom zlonamjerno i podrugljivo prikazivali tekovine naše revolucije, njene sindikate, kao i tekovine našeg socijalističkog društva«.

Nakon suđenja Milan je ostao bez putovnice i došao na »crnu listu«, popis onih čije se ime ne smije čuti u javnosti. Istodobno, slučaj je iskorišten da bi se redakcija lista Laus rasturila, što je u konačnici rezultiralo gašenjem te neprilagođene tiskovine. Koliko je u to doba za dubrovačke političke krugove bilo odiozno Milanovo ime, svjedoči slučaj kada sam kao novinar Radio Dubrovnika (a već prije obilježen karakteristikom Lausovca) bio pozvan na razgovor kod sekretara dubrovačkoga partijskoga Komiteta indikativnoga prezimena Buha da bih mu odgovorio kako sam se to usudio uzeti Milana Milišića za suradnika. Naime, u odjavi jedne moje radijske emisije drug Marko Buha je ime spikerice Nile Miličić preko uha čuo kao mrsko ime Milan Milišić.

Politika se u Dubrovniku ponovno ozbiljnije poigrala s Milanom i godine 1988. kada je ponovno bio u središtu još jednoga dubrovačkog »slučaja«. Milan je tada bio dramaturg Kazališta Marina Držića i za predstavu Klaustrofobična komedija Dušana Kovačevića u režiji Zlatka Svibena osmislio katalog, koji je ponovno iščitan kao napad na tekovine Revolucije. Novine su se raspisale da je Milan katalog iskoristio kao »poligon za svoje podrivačke pothvate«, da je taj »otrovni katapult« pokazao »pravo lice umetača klipova u naše društvene tokove«, da je to »pucanj u biće naših društvenih stremljenja«.

»Kada mu je povjereno da uredi katalog za 'Klaustrofobičnu komediju' — upotpunio je isljedničkim tonom svoj ulizički tekst protiv Milana jedan dubrovački novinar — »nije odolio iskušenju. Prilika je bila pogodna (...) Da li je na ideju došao sam ili je imao savjetodavca, ostaje da se vidi (...) Društvo takve pojave ne smije omalovažavati i preko njih prelaziti, jer oni koji čekaju iza busije, mogu biti opasni«.


 Ovoga puta, u novom Milanovu »slučaju«, nije reagirao SUBNOR. Međutim, tehnologija je bila slična. Direktor RO Festival Dubrovnik suspendirao je Milana i pokrenuo disciplinski postupak jer je »samovoljno objavio tekstove neprihvatljivog sadržaja za radnike ove radne organizacije«. Osnovna partijska organizacija Festivala Dubrovnik ocijenila je katalog »neprihvatljivim sa stajališta programa SKJ i politike koju ta provodi«, a forumski dio posla odradila je ovog puta Općinska konferencija SSRN zaključkom da je »Milan Milišić zloupotrijebio svoj položaj i sredstva radne organizacije unoseći određene tekstove antikomunističkog i antisocijalističkog sadržaja, u pokušaju da od kataloga napravi politički pamflet (...) Takav postupak trebalo bi promatrati kao jedan od načina sve agresivnijeg nastupa tzv. građanske desnice« — uzdigao je u zaključcima svoju čvrsto stisnutu ljevicu dubrovački Socijalistički savez.

U tom novom Milanovu »slučaju« nitko se nije ni malo obazirao na činjenicu da su u inkriminiranom katalogu bili tiskani sve redom već objavljivani tekstovi: tri pjesme Helmuta Heissenbüttela i tekst Koste Čavoškog Predstojeće ustavne promjene iz Književnih novina, kao i ona pet godina stara presuda i obrazloženje dubrovačkoga općinskoga suca za prekršaje, čime su glumci Radoslav Milenković i Sreten Mokrović kažnjeni »kaznom zatvora u trajanju od po 40 (četrdeset) dana svaki«.

No, bila je to već godina 1988. pa je Milan u zagrebačkom Poletu (10. 2. 1988) dobio priliku da u opširnijem interviewu razjasni svoja stajališta. Polet tom prigodom nije propustio podsjetiti i na pet godina star Milanov Lausov slučaj.

»Što je zajedničko ovom slučaju sa slučajem oko 'Lausa' 82-e? Tad vas je sud osudio po članu 133. KZ na šest mjeseci zatvora za priču objavljenu u tom glasilu, a sad novinari vole inzistirati na recidivizmu« — pitao je Poletov novinar Saša Drach, a Milan odgovorio:

»Što je zajedničko? Pa ovaj okus u ustima, kao da sam olovom oprao zube. Možda i to što bi ovakve povode drugdje u Jugoslaviji teško bilo promovirati u SLUČAJEVE. A upravo to svjedoči o bolnoj provincijalnosti Dubrovnika; ovdje vlada 'ideološka svijest' dvojkaša iz Učiteljske škole.

Proizvodnjom SLUČAJEVA u kulturi i umjetnosti u vrijeme naše duboke društvene i ekonomske recesije bavit će se sociolozi: analizirat će sam fenomen, načiniti kategorizaciju, tipizaciju... Meni se sad, ako izuzmemo duhovni milieu, ne čini da ova dva slučaja imaju veze. »Laus« je srušen zbog društvenog radikalizma (zbog istog onoga zbog čega je nagrađen nagradom 7 sekretara SKOJ-a), zbog lijevog opredjeljenja uredništva koje je tzv. gradskim strukturama neprestano bilo kost u grlu. Ja sam bio vanjski suradnik, urednik literarnih priloga, i nisam sa tim imao ništa. Osim generalne simpatije za mlade ljude koji predano rade svoje posao. Međutim, uspostavilo se da moja priča može poslužiti kao bomba koja će razoriti takvo uredništvo 'Lausa'; valjalo je samo u nju ugraditi detonator. Mjesecima je trajalo to natezanje, a kad je konačno upaljen fitilj u treperavom svjetlu pokazalo se da se mnogi ljudi uvučeni u to srame svog udjela. Čak je u završnoj raspravi javni tužilac izašao iz sudnice, valjda zato što nije mogao podnijeti da sasluša presudu koja je već odavno unaprijed bila utvrđena i 'društveno verificirana'.

Milan Milišić i Danilo Kiš

Bitna promjena zbila se u meni. U vrijeme kad je proizvedena afera oko 'Lausa' pokušao sam se braniti, reagirati u okvirima koje zakon nudi. Mučio sam se noću sastavljajući odgovore na imbecilne objede, telefonirao uredništvu i pozivao se na Zakon o štampi. A Drugovi, iz 'Kupusnog lista' naprosto bi proslijedili kopiju mog teksta u SDB. I tako sam shvatio da je to svijet, ne samo bez profesionalne etike, nego svijet kojega zakon ni na što ne obavezuje. I logično je da njima zakon ne treba; oni su odgovorni samo onima koji su ih postavili.

Sad sam konačno izliječen od svake potrebe da se pravdam, da u 'najširim društvenim opredjeljenjima' i zvaničnim dokumentima tražim potvrdu, opravdanje za ono što pišem, ispričnicu što sam se usudio misliti. Zauzvrat, čini mi se da je uveliko porasla čitateljska svijest, čitateljski UVID U JEZIK. Moju stvarnu odbranu napisali su oni koji me napadaju.« — zaključio je Milan razgovor za Polet. Taj sam Milanov interview sačuvao jer mi je primjerak Poleta dao sâm Milišić, tipično za njega pedantno ispravivši tiskarske pogreške očito pomno autoriziranoga teksta. Rukom je ispravio jedan pogrešno tiskan »daje« u »dajte«, a na papiriću zalijepljenom na novinsku stranicu onim njegovim starim pisaćim strojem ispisao je propuštena dva retka novinarova pitanja.

Milišić i Dubrovnik

U Dubrovniku mu je najbliži intimus bio i ostao slikar Lukša Peko. Zasječeni zajedničkom sudbinom onih Dubrovčana čiji su članovi obitelji strijeljani od partizana u listopadu 1944. na otočiću Daksa, čudesno su u mladosti bili obilježeni i jednom tiskarskom pogreškom. U školskom listu Milišićeva pjesma pogreškom je potpisana Pekovim imenom, a Lukšina — Milanovim. Kada je jednom Milan dobio književnu nagradu koja mu je omogućavala izdavanje jedne knjige, odlučio se za grafičko-pjesničku mapu s — Pekom. Od svih uvrštenih Pekovih grafika u njihovu mapu Vrt bez dobi (1986), posebno ga je oduševljavala jedna kojoj se uvijek iznova slatko smijao. Na ribarnici jedan ribar za bankom prodaje svježu ribu, a pored tezge s ribom udbaši sprovode jednoga čovjeka u lisičinama.


Milan je Dubrovnik volio i osjećao do srži. Njegove ljude, oriđinale. »Zamukao je kreštavi glas što se tolikima činio neprolaznim kao mladost. Nestalo je tijelo što ga je nosio kao luda i kao svetac (...) Živio je koliko je mogao, ali ne koliko je htio: nemojmo trgovati tim omjerom (...) Na svojoj smrti je radio predano, temeljito. Kao da ga je jedino ona zanimala sve vrijeme. Bio je utoliko veseliji, ali to je već pitanje dubrovačke dijalektike« — napisao je u Lausu 1980. kada je umro »zadnji dubrovački oriđino« Ivo Labaš, u tekstu Adio Ivo koji je, zbog nekoliko rečenica, supotpisao i mojim imenom.

Živio je puni život. Kako inače doći do spoznaje da je betula jedinica društvenog života u onim krajevima gdje žene i barke brzo stare, jedni odlaze preko. a drugi u materinu, kako je to u Lausu u tekstu Poetika betule napisao o tom specifičnom primorskom lokalu-pribježištu, kakvih je danas sve manje. O Dubrovniku je znao sve. Stoga i jest onu, po stihu plaćenu pjesmu u Lausu (br. 35, 1. siječnja 1979) pod naslovom Kada je Bog stvarao Dubrovnik zaključio: »I tako je, nakon stoljetnog rada / Ostala nezavršena / I ova velika zamisao s tragovima božanskog.«

Milana sam zadnji put vidio na Stradunu jednoga jutra prvih dana listopada 1991. Rat je već bio počeo, ali su ljudi slobodno šetuckali jer su još vjerovali da Grad unutar zidina neće, niti može biti meta. Struje i tekuće vode već nije bilo, ali su zalihe još bile pune. Ni Manon nije još bio izgorio, pa smo za stolom postavljenim ispred te kavane na Stradunu popili kavu. O čemu smo pričali, ne sjećam se. Jedino se sjećam da je usred kave pukla jedna mina na padinama iznad hotela Belvedere. Vjerovali smo tada da je riječ o slučajnom prebačaju. Navečer 5. listopada već je ozbiljno padalo po Gradu. Sjećam se da smo se u kući supruga, devetogodišnji sin i ja šćućurili na podu iza prividne sigurnosti termoakumulacijske peći. Upravo sam sâm sebe u sebi proklinjao što sam u ovim nemirnim balkanskim prostorima idiotski gradio kuću bez podruma i s toliko staklenih površina, kad je zazvonio telefon.

»Poginuo Milan« — rekao je Davor Mojaš.

»Koji Milan, kako poginuo« — uspio sam izustiti.

»Profesor« — bio je neumoljiv Davor.

Ujutro 6. listopada poslao sam TV ekipu da snimi Milanovu kuću. Da pođem s njima, snage nisam imao. Upravo su stigli snimiti trenutak kada su u plastičnoj vreći iznosili Milanovo tijelo.

Počeo sam pisati popratni off za te kadrove: »Iskrivljena logika ovog rušilačkog rata, htjela je da u prvom danu napada na sâm Dubrovnik, u sinoćnjem bombardiranju Ploča, pogine u svojoj kući pjesnik Milan Milišić, član Društva hrvatskih književnika i hrvatskog Centra PEN-a, književnik, prevodilac i dramaturg dubrovačkog kazališta. I da ironija ovog besmisla bude još i veća, poginuo je pjesnik, Srbin po nacionalnosti, rođen 1941. u Dubrovniku, koji je mnoge svoje buntovne stihove posvetio svom gradu — Dubrovniku, na svoj način osjećajući ga dublje i intenzivnije od svojih sugrađana.«

Pišući te riječi, negdje u dubini osjetio sam nelagodu. Ne smještam li to Milana u neke ladice i pretince, u one gdje se on ni po svojoj umjetničkoj, a ni ljudskoj biti nikako nije želio razvrstavati. Ali, samo nakratko, dok me nije protresla snažna eksplozija rakete jednoga »miga« koji je gađao TV-repetitor na Srđu. Tekst sam proslijedio u Zagreb.

Oprosti, Milane!


Vedran Benić

Kolo, broj 3., jesen 2001.