Ulica koja će se zvati mojim imenom
Neka bude strma
Neosvjetljena —
Gospoda da u njoj slobodno prnu
Pijanci da puste glasa, mačke
Da se prče u veljači
Kiša da je dere
Studen u studenom
Kozomor i tlapnja besanih daju joj boju
I ti, još dijete
Da se prvi put u njoj poljubiš
S jednim, sklapajući oči
Upućujući svoje čiste misli
Onom drugom.

Pogled na Milišićevu književnu ostavštinu

 

Vršnjaci moji, neponovljivi, vršnjaci mrtvi.

(Milan Milišić, 1967)

Ne poznajem sličan fenomen čovjeka koji je živio od književnosti i za književnost, a da mu je neobjavljena dionica napisanoga opusa opsežnija od one za života tiskane.

Pritom nije riječ o autsajderu, neuvažavanom piscu, pa niti o radikalno zabranjivanom autoru — premda je s nekoliko tekstova imao teških okapanja sa sudstvom (ti su mu tekstovi uklanjani iz javne komunikacije, oduziman mu je pasoš i otežan život, a pogotovo putovanja i povezivanje sa svijetom).

Jednostavno, Milan Milišić je bio vrhunski skrupulozan i napisano je puštao da odleži, a u međuvremenu je na raznim rukopisima uporno radio, ispravljao ih i dopunjavao. Tako se zbilo da se u nizu fascikala nakupila velika količina raznih pjesama, započetih i dovršenih cjelina, naznačenih ciklusa, isječaka iz objavljenih edicija, pa i gotova prva verzija jednog romana. Sve je to Milišić namjeravao — prema vlastitom svjedočanstvu — »završiti do pedesetipete godine«. Ali život, odnosno smrt, nisu vodili računa o pjesnikovim planovima, jer je on poginuo u svom dubrovačkom stanu, u svojoj pedesetoj godini, 5. X. 1991. kao prva žrtva srpsko-crnogorskog napada na Grad. Preostale rukopise skrupulozno je sačuvala udovica Jelena Trpković, te prema autorovim indicijama povezala ih u odgovarajuće žanrovsko-tematske grupe i postupno puštala u javnost. Tako su tijekom posmrtnoga desetljeća izašle brojne Milišićeve knjige: pjesničke zbirke Treperenje (Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994. i Stubovi kulture, Beograd, 1997), Stvaranje Dubrovnika (Bosanska knjiga, Sarajevo, 1996), Mrtvo zvono (Feral Tribune, Split, 1997) i Fleka, e (Meandar, Zagreb, 2001). Tomu treba pridodati i knjigu stihova za djecu Nastrana vrana (Radionica SIC, Beograd, 1995), zbirku prepjeva na engleski Stains (PEN-club, Zagreb, 1993) i knjigu putopisa Otoci (objelodanjenu prvo u nakladi Durieuxa, Zagreb, 1997; a zatim iste godine — ali pod naslovom Putopisi, — u izdanju Bosanske knjige, Sarajevo).

Dakle, saldo posmrtnih Milišićevih novih knjiga upravo je količinski impresivan, a tome bi se svakako mogla dodati još barem jedna zbirka ispisanih feljtona i eseja, zatim jedan zapravo dovršeni, ali neredigirani roman i tko zna koliko još pjesama rasutih po raznolikoj periodici. Kad znademo kako je prvu objavljenu pjesničku knjigu Volele su me dve sestre, skupa (istina, okupljenu od prijatelja, bez njegove suradnje, za višegodišnjega boravka u Engleskoj) sam nakon dvadesetak godina temeljito preradio — ne samo leksički približio dominantnoj liniji svojega opusa — možemo pomisliti što bi sve još bio u stanju uraditi s rukopisima u svojim ladicama, da je samo imao prilike ponovo ih pregledati i navraćati im se. Impresivan je, međutim, i kreativni učinak te za života netiskane dionice opusa. Ako sve i nije izbrušeno i pročišćeno kako je autor često zahtijevao (tako da neke pjesme poznajemo u pet — šest različitih verzija), ipak je iznimno izrazito i vrlo često upravo antologijski po dometima. Dapače (a nadam se da ne proturječim Milanovim kriterijima i intencijama), s onim što je objavljeno nakon smrti Milišić nadmašuje sve prethodeće svoje rezultate i nameće se kao — bolno je to reći — jedna od najvitalnijih orijentacija i najbujnijih tendencija u poeziji devedesetih godina. Ne znači da nije već prije bio prepoznat i priznat i u srpskom i u hrvatskom književnom kontekstu. Beogradski počeci osigurali su mu status iznimno svježeg i mediteranski nadahnutog pisca, s knjigom Živjela naša udovica (1977) unio je u naše pjesništvo dotad rijetko korištenu kombinaciju hiperrealizma i ironije, variranja toposa i grčevite ekspresivnosti. Od popartističkog poigravanja banalnošću pa do oporog i trpkog diskursa bremenitog etičkim dvojbama (uperenoga podjednako na ideološku represiju i na malograđansku sladunjavost) Milišić je stvorio specifičan sustav velike jezične elastičnosti i sintaktičke mišićavosti.

Milana sam upoznao 1971. godine u Dubrovniku. Znao sam, dakako, za njega i prije, kako po lijepom svjedočenju nekih njegovih sugrađana tako i po uvjerljivom čitanju ponekih pjesama u časopisima i novinama — no dotad nije bilo prilike da se susretnemo a nisam imao u ruci ni njegovu početničku zbirku (tiskanu kod »malog«, neetabliranog izdavača). Uskoro mi je poslao svoju (drugu) zbirku Koga nema, a zatim su učestala viđenja u Beogradu, u Zagrebu i u Dubrovniku, gotovo uvijek razgovarajući o pjesništvu i o pjesnicima. Dugujem mu mnoga druženja i mnoge spoznaje, zadivio me svojom zahtjevnošću i preciznošću, a opet bi bilo pretjerano kazati da sam otprve razumio njegovu poetiku ili, još pretjeranije, da mi je ona bila bliska.

Kao da je naša komunikacija, i postupno ojačano prijateljstvo, bilo više vezano uz generacijsku solidarnost i neko građansko osjećanje dostojanstva rada i slobode. A mogli smo se složiti i oko afiniteta za Dragojevića i Slaminga, Mrkonjića i Skrulu, mogli smo s ljubavlju razglabati o Paveseu i Montaleu, mogli smo s obostranim zanimanjem komentirati ostvarenja Kiša i Ristovića, Petrovića i Čudića. Ipak, mene je u sedamdesetim godinama još u priličnoj mjeri držala »francuska« sklonost prema metapoetskom, ezoteričnom ili metafizičkom mudrovanju, a Milanovu izrazitu empiričnost i konkretnost izraza dovodio sam u vezu s njegovim (manje mi znanim, recentnijim) engleskim iskustvima, tako da sam u prvim kritičkim, recenzentskim tekstovima o njegovim zbirkama, gotovo uvijek tražio neke moguće britanske uzore (znajući, uostalom, da je prevodio Dunna, Hughesa, Pintera i — last but not least — Tolkiena).

Kad sam pročitao Zgrad bio sam fasciniran Milišićevom sposobnošću da izbjegne opasnosti odveć fotogeničnih motiva i sentimentalne pozlate, sposobnošću da se uhvati odlučno u koštac sa slojevitom i deziluzionirajućom zbiljom aktualnoga Dubrovnika. Već od samog naslova vidjelo se da ne povlašćuje slikovitost nego strukturu, a opet da monumentalnu cjelinu prevlači nekim intimnim timbrom, osjećanjem da je povijesni Grad zapravo prisan kao neki obični dom. (Doista, za Milana je zavičajnost imala dimenziju jedine domovine). Iste godine kad i Zgrad, 1977, objavljuje i zbirku Živjela naša udovica, pokazujući sasvim drugačiji registar izražajnih mogućnosti. Zajedno sa zbirkom Having a good time (1981), one predstavljaju otpor naspram erozije svakidašnjega govora, crnohumorni i blagocinični odgovor na masmedijsko i političko zlorabljenje jezika.

Možda bi se smjelo kazati da je na taj način postavio tračnice opusa kojima će se i dalje kretati: jednu je liniju predstavljala kristalizirana nakupina komornih iskustava (od amblematične škrinje, preko simboličnoga vrta do kumulativnoga Zgrada), a drugu je tvorila sublimacija kolektivnih i često univerzalnih tekovina (od društvene kritike do putopisnih ogleda). Kad je objavio knjigu Mačka na smeću (1984) činilo se da je sintetizirao ili amalgamirao evokativne i sardonične potencijale. Pisao sam o toj knjizi u istom tekstu s prikazom Osamnice Tonča Petrasova Marovića, naslućujući neke međusobne afinitete, poput crnoga mediteranizma i nepatetične vezanosti uz iskonske ambijente. Uzgred kazano: Tonči mi je isprva žestoko zamjerio što sam ga u društvu prikazao, ne težeći nikakvom grupnom profiliranju, no kasnije kad je Milišića konačno upoznao morao je priznati da osjeća sklonost prema njegovu tipu pisanja.

Plaketa — grafička mapa Vrt bez dobi (s likovnim ulogom Lukše Peka) izišla je 1986. s mojim kratkim predgovorom. Štoviše, bilo je predviđeno i dogovoreno da na isti način (to jest u istom sastavu) organiziramo i likovno — kritičku pratnju prilikom objavljivanja Milišićeva spjeva Kad je Bog stvarao Dubrovnik, ali do toga nije došlo iz znanih tragičnih razloga. Sve to govorim samo stoga da posvjedočim stupanj narasloga povjerenja između Milana i mene, odnosno da potvrdim kako me je Milanova poezija sve više zaokupljala i definitivno uvjerila u svoju posebnost, vrijednost i značenje. Ne mislim da sam pritom morao sasvim odustati od svojih razlogaških premisa (s kojima on, naravno, nije imao nikakva dodira), već da je snagom svojih slika i plastičnošću svojih formulacija — a ponajprije koherencijom svojega mikrouniverzuma — prijatelj pjesnik uklonio sve moje moguće rezerve i ograde.

Ne mogu preskočiti ni činjenicu nekih biografskih paralelizama, prave vršnjačke kontrastne usporednosti, koja me silila da u Milanovu nemirenju i otvorenosti za neoficijelno vidim dobrodošli komplement vlastitoj statičnosti ili pomalo neoklasicističkoj orijentaciji. On je vidio ono što sam ja previđao, on je pisao ono što ja nisam umio, on se borio ondje gdje sam ja posustajao — shvatit ćete koliko mi je bio potreban. Poznavajući neke njegove tekstove još u rukopisu osjećao sam kako tek treba doći njegovih pravih pet minuta, pa ipak nisam ni slutio da će nam posmrtna berba pružiti još većih iznenađenja i jakih poetskih uzbuđenja.

Četiri opsežne zbirke prepune su tekstova koji ne bi smjeli biti preskočeni i zaboravljani. Iz vršnjačke perspektive došao bih u napast da ih ponešto drugačije organiziram, iz tematoloških obzira sačinio bih neke nove, zaokruženije cjeline, s aksiološkim orijentirom najradije bih složio cjeloviti izbor najsnažnijih stihova unutar jedinstvenih korica. No u svakom slučaju nekoliko stotina posmrtno objavljenih Milišićevih pjesama tvore korpus iznimne težine i poticajnosti. Baš u obliku u kakvom su došli do nas, bez definitivne redakture i stroge autorske provjere slijeda i rasporeda, nameću se kao gusta rudača, kao plodna crnica, kao bogata građa kojom se (iz koje se, na koju se) dade nadograđivati, granati ili ekstrahirati.

Bez pretenzija nekog konačnog pravorijeka preletio bih kumulativno Milanove zbirke iz posmrtne faze ne bih li uspio ekstrahirati ono što je u njima najvažnije, najuzbudljivije, najuvjerljivije. Pritom sam svjestan da i ono što otpadne kao troskot od rudače, ono što je usputno i periferno, improvizatorsko i parafrazirajuće u njegovu opusu također ima važnost i značenje, jer je i to — gotovo kapilarno — hranilo glavni tok i omogućavalo fermentaciju određene gustoće. Naime, stihovi iz knjiga namijenjenih djeci (Tumaralo i Nastrana vrana) odgovarali su jednom važnom dijelu Milišićeve naravi, onom histrionskom, kabaretskom, dnevnoreagirajućem, te se kao light verse dadu ulančati u inače zanimljivu grupaciju govornih vježbi ili monologa potencijalnih dramskih likova. Ne zaboravljamo, dakako, da je on bio i dramaturg i radijski medijski čovjek i pisac kazališnih komada, te da je i u stihu često slijedio ritam puke kolokvijalnosti.

Rano remek-djelo takvog sardonično-grotesknog izraza je pjesma Kakav biste sanduk izvoljeli željeti za svoju gospođicu rođaku?, a svojevrsni apogej je pjesma Popivina, bez koje je nezamisliva literarna dijakronija dubrovačkoga kruga. Možda bi trebalo na ovom mjestu spomenuti i uspješan slučaj intertekstualne povezanosti Milišića sa suvremenim hrvatskim pjesništvom. Pjesma Ti koja imaš ruke aktivnije evidentno je obraćanje prototipu Parunove, pa premda još nije ušla ni u jedne korice ne bi smjela biti zaboravljena (uostalom, kao ni sličan parafeministički tekst Nepremostive unutrašnje teškoće u povratku imenicama ženskog roda, tiskan također u Republici osamdesetih godina). Mini-ep Koradžija Silva, s druge strane, izrazit je primjer plemenite patetike, evokacije prekinute mladosti iz perspektive onih što su preživjeli (a intonacijom, govorenjem u drugom licu, kao da pripada krugu kazališnih inspiracija).

Zbirka Treperenje već svojim naslovom pripada Milišićevu mainstreamu, odnosno autentičnoj lirskoj sklonosti za hvatanje međuprizora, za kontaminiranje slika, za igranje na amplitudi svjetlucanja i zatamnjenja. Kao prva posmrtna Milišićeva knjiga bila mi je jedina na raspolaganju (za uvid u ostavštinu) kad sam radio antologiju hrvatskoga pjesništva do 1955. godine, pa nije čudno da sam iz nje odabrao čak pet egzemplarnih tekstova: Prva noć u nevidljivoj kući, Slobodno mjesto za Pessoinim stolom, Pretres, Slijedeći put kad budu pucali na Radića i Riječi molitve i riječi pjesme. Ne kajem se danas ni zbog kojega od tih uvrštenih tekstova — svi mi oni i dalje izgledaju jednako amblematičnima. Dapače, žao mi je jedino što sam morao preći čak preko tako izrazitih ostvarenja kao što su: Načinit ću ti kolajnicu od predvečerja, Dodirujući tjemena djece u prolazu, Nacrtane golštange na pročeljima crkava te Dobre i loše slučajnosti.

Kad je izišla knjiga Stvaranje Dubrovnika ona je još jednom prebacila most između sasvim ranoga (još ekavskoga) Milišića i zreloga autora opsjednutoga rodnim ambijentom. Kao kuriozum stoji naslov jednog ciklusa Iz neke druge knjige, jer je akumuliranje, gotovo aglomeriranje, stihova slijedilo logiku dodirivanja krajnosti. Imažistički pjesnik iz grupacije Putnik kroz snijeg i boju rukuje se s kasnijim ironičarem i meditativnim skeptikom kakav se iskazuje u ciklusu Vama se Gospod našalio. Naravno, a ne bez samopodsmješljivosti, centralno mjesto zbirke tvore pjesme Povratak domaćim uzorima, među kojima se tematski i ekspresivno ističu Svetac, Molitva sv. Vlaha i Dulićevi portreti. Pjesma Indijanci dala bi se priključiti apolinerovsko-sandrarovskim inventarima senzacija i montažama atrakcija, kakve su Milišićeve ranije antologijske pjesme Sveta Nedjelja i drugi ili Noćni vlak, a prilikom čitanja još sam bio posebno apostrofirao tekstove Tvoj sin, Stihovi za pomirenje, Toliko o pticama i Zaliha čađe.

Objavljivanjem Mrtvoga zvona ušla je još jednom u opticaj dubrovačka dominanta. Prvo objavljivanje davno napisanoga epilija Kad je Bog stvarao Dubrovnik može poslužiti kao točka kristalizacije velikog motivskog kruga, mogućnost stvaranja jedne nove i nipošto manje koherentne cjeline kao što je bio Zgrad. Ne treba navoditi pojedinačne naslove, čak većina ih ima veze s jezgrom i gradskom regijom, a izvan tih koordinata upadali su u oči tekstovi kao što je Otok, Iz postelje i iz sna, Iz poremećene košnice, te na poseban način Svojoj smrti. Zasad posljednja tiskana knjiga Fleka, e opet je već naslovom indikativna za Milišićevu antipurističku jezičnu orijentaciju i za enformelističko-neoimpresionističku tipologiju dominantnih slika. Njezine raspone također najbolje iskazuje polarizacija između ludičko-konkretističke dugačke fakture Straha u vrtu i kermetičarsko-simultanističke minijature Izazov. Izazovu igara riječi u ovoj je knjizi pjesnik ponajmanje odoljevao, no ne znači da nije njegovao i dubinsku žicu metafizičkog pronicanja, što je rezultirala stihovima poput Odkako živimo pod morem, Zimsko plivanje, Pričam svojoj majci priču ili pak Izmislio sam ženu, potom.

Umjesto čistoga salda vidim da sam preferirao naznačiti stilske i ikonografske raspone Milišićeve impresivne baštine. Prelistavanje zbirki otvorilo je još jednom želju za strožim selektiranjem prema različitim direktrisama, a u svakom slučaju rodilo potrebu zaokruživanja opusa i kroz sabrane i kroz izabrane pjesme. To je ponajprije obaveza sugrađana i vršnjaka, no to je neophodno (i iz perspektive srpske, a pogotovo) iz hrvatske poezije.

Tonko Maroević

Kolo, broj 3., jesen 2001.

Piše: Milan Milišić

Petoga listopada godine 2001. navršilo se točno deset godina od tragične smrti Milana Milišća. Poginuo je u pedesetoj godini života, na terasi svog dubrovačkog stana na Pločama, kao prva civilna žrtva srpsko-crnogorskog napada. Pomisao na simboličku težinu te smrti neizbježna je. Milišić je, međutim, ostao živim piscem, ne samo kroz svoje za života objavljene radove i zbirke poezije — neke od njih iznova iščitane, kontekstualizirane i vrednovane — nego i kroz niz prvi put objelodanjenih djela, pjesničkih i esejističkih, ekstrahiranih iz njegove bogate zaostavštine. Pisac izuzetne akribije, perfekcionist sklon beskrajnom brušenju misli, jezika, forme, Milišić je brojne svoje uratke ostavio u stanju mirovanja i čekanja: na pravo vrijeme, na pravi povod, na završni akcent. Smrt je, na neki način, sve te razloge čekanju izbrisala, a »novi« Milišićevi radovi, po općem sudu stručne javnosti, kvalitetom i bogatstvom konotacija nisu ispod razine onih čiju je završnu redakturu osobno obavio. Dapače, slika o Milišiću pjesniku i esejistu, fenomenologu i britkom kritičaru društva u kojem je živio, upotpunjena je i obogaćena novim dimenzijama. Matičino je Kolo svoj prinos tom ponovnom »otkrivanju« Milišića dalo prvotiskom triju njegovih eseja na dubrovačke teme (br. 3, 1998), a sada mu se ponovno vraća, kroz tekstove prisjećanja i svjedočenja što su ih o Milišiću ispisali njegovi prijatelji i suradnici Vedran Benić, Tonko Maroević i Davor Mojaš, te kroz izbor eseja što ih je na dubrovačko-mediteranske teme Milišić objavljivao u Lausu, listu omladine Dubrovnika. Kontekstualizacija po časopisima raspršenih Milišićevih eseja pokazala se, naime, na primjeru zbirke eseja Otoci (Durieux, Zagreb, 1997) dragocjenom za poznavanje i valoriziranje njegova opusa, a LAUSarije su nam se učinile još jednim važnim djelićem tog Milišić-mozaika. Vezan uz Laus kao suradnik i urednik (1973/74), Milišić je, svojim pisanjem, bio zaštitnim znakom tog lista, nekom vrstom njegove (i u tom trenutku, dubrovačke) samosvijesti. Dade se otuda shvatiti žestina kojom su se strukture vlasti i pripadajućih joj glasnogovornika i poslušnika obrušile na Milišića kada se u broju 63, izašlom uz Dan oslobođenja Dubrovnika, godine 1982, usudio dodirnuti u tabuizirani kompleks Dakse i strijeljanja što su ih na tom otočiću, u jesen 1945, izvršili partizanski oslobodioci. Uz taj tekst — Život za slobodu — donosimo u ovom broju Kola i Pometovo pismo Lausu, neobjavljenu Milišićevu (i tipično milišićevsku) repliku na progone koji su ga slijedili.

U povodu 30. godišnjice smrti austrijske pjesnikinje i književnice Ingeborg Bachmann

"Postoji točan trenutak kojim je uništeno moje djetinjstvo. To je onaj dan kada su Hitlerove trupe umarširale u Klagenfurt. Bilo je toliko strašno, da moja sjećanja počinju od toga dana... ta grozna, opipljiva brutalnost, tutnjava tih trupa, pjesma i marširanje gore–dolje — prvi put u životu bila sam uplašena na smrt."

Ovako je austrijska spisateljica Ingeborg Bachmann opisala svoja najranija sjećanja novinarki Gerdi Bödefeld u intervjuu 1971, dvije godine prije svoje smrti. Sjećanja su vezana uz Neuer Platz, trg u samome središtu njezina rodnog Klagenfurta.

Ove godine, kada se navršava 30. godišnjica smrti velike austrijske književnice, mnogi se ljubitelji poezije prisjećaju njezinih pjesama koje krasi simbioza oprečnih motiva trajnog i prolaznog, njezine poezije pisane preciznim i elegantnim stilom koji odiše mirnoćom, ali i tamnim, snažnim slikama koje upućuju na osobna iskustva, bezlične ljudske odnose, pa čak i suvremene društvene događaje.

U potrazi za izvorima ove osebujne autorice koja se osim poezijom okušala i u gotovo svim književnim vrstama, krenuli smo u austrijski glavni grad Koruške, Klagenfurt. Tragove životnog puta Ingeborg Bachmann pronašli smo u muzeju posvećenom jednom drugom austrijskom i svjetskom književnom velikanu — Robertu Musilu. Njegov voditelj, dr. Heimo Strempfl, jedan je od najvećih stručnjaka za život i djelo Ingeborg Bachmann te pravi čovjek s kojim ćemo pokušati rasvijetliti lik umjetnice.

Krećemo od muzeja o kojem dr. Strempfl kaže: "U ovoj je zgradi, inače rodnoj kući Roberta Musila, danas zaštićenom spomeniku kulture, postojao muzej od 80–ih godina, ali je u ovome obliku otvoren 1997. godine. Sredinom 90–ih sačinjen je novi koncept za zgradu, odnosno plan da u njoj grad Klagenfurt otvori muzej posvećen književnosti, prije svega Musilu. No, muzej također sadrži i izloške posvećene Ingeborg Bachmann, kao i rekonstrukciju radne sobe pjesnikinje Christine Lavant, koja je u Klagenfurtu, doduše, živjela u 60–ima samo dvije godine, no držali smo da se u muzeju trebamo držati svega važnog u vezi s književnošću."

Paul Celan i Ingeborg Bachmann

Da malo skrenemo s teme, ove se godine inače, kao i u slučaju Ingeborg Bachmann, obilježava i 30. godišnjica smrti Christine Lavant. Njezin legendarni mansardski stan, originalno u St. Stefanu u Lavantallu, rekonstruiran je u muzeju te ljubitelji njezine poezije mogu vidjeti sobicu gdje su noćima, uz čaj i kekse, nastajali njezini neponovljivi stihovi.

"U muzeju postoji i prostor za književna čitanja, knjižnica, a posebna je pozornost posvećena koruškoj književnosti. U zgradi djeluje i Znanstveni institut za književnost, kao odjel Klagenfurtskog sveučilišta, tako da se cijela kuća naziva "zgradom književnosti". Odavde polaze sva događanja vezana za književnost — čitanja, simpoziji, kao primjerice "Translatio" posvećen prevođenju, jer se ovdje u Klagenfurtu dodjeljuje i austrijska godišnja nagrada za književni prijevod. Kako se nalazimo na tromeđi triju kultura — njemačke, slovenske i talijanske, vrlo smo zainteresirani i za kontakte s drugim kulturama. Jednostavno, pokušavamo biti što otvoreniji prema drugima", objašnjava rad muzeja dr. Strempfel.

Ingeborg Bachmann, kćer učitelja, rođena je u Klagenfurtu 1926. gdje je živjela do 1945, dakle u godinama svojeg odrastanja i formiranja. Istodobno to je i vrijeme uspona nacionalsocijalizma 30–ih godina. "To razdoblje, a osobito okupacija Austrije, iznimno su važni za njezino djelo. Zanimljivo je promatrati njezine promjene u osjećajima za Korušku i Klagenfurt, svojevrsnu otuđenost u njezinim emocijama i razmišljanjima o mjestu iz kojeg potječe", pojašnjava dr. Stempfl.

Nakon završene osnovne škole i dvije godine srednje, pohađala je Višu školu za djevojke, koja je za nacističke vladavine zamijenila žensku gimnaziju koju su vodile sestre uršulinke. Iz toga doba Bachmann ima i lijepih uspomena na Klagenfurt. "U prekrasne ljetne dane mogu se vidjeti skupine stabala na suncu, odmah do gradskoga kazališta. Prvo stablo, koje stoji ispred tamnocrvenih stabala trešnje koje ne rađaju plodove, u jesen je potpuno u plamenu, takva blješteća zlatna mrlja da izgleda poput baklje koju je ispustio neki anđeo."

O kući koja i danas pripada obitelji Bachmann, ona piše: "Jednoga dana djeca su preselila u Henselstrasse, u kuću bez vlasnika, u susjedstvu koje je ispuzalo, pokorno i stisnuta srca, pod bremenom hipoteka... Sada posjeduju dvorište, u čijem su prednjem dijelu posađene ruže."

No, stigao je dan rastanka s djetinjstvom i Klagenfurtom: "Jednoga dana djeca jednostavno nisu dobila zadaće i mogla su otići. Gurnuti su da naprave prve korake u životu... Na kraju rata otišla sam u Beč, užasno nestrpljiva i puna očekivanja", piše Bachmann.

"Morala je napustiti Klagenfurt da bi postala slavna književnica. Nakon boravka na studijima u Innsbrucku i Grazu, otišla je u Beč gdje je studirala filozofiju i pravo te došla u doticaj s različitim književnicima, sa "Skupinom 47" ("Gruppe 47") — vrlo utjecajnim udruženjem književnika iz Njemačke, ljudima poput Heinricha Bölla i Güntera Grassa, koje je postojalo do 60–ih godina. Ingeborg Bachmann, kao članica spomenutog udruženja, osvojila je i čuvenu nagradu "Skupine 47" za svoju zbirku poezije. Njihovo načelo rada bilo je da jedan od članova pročita svoj tekst, dok bi ostali onda o njemu raspravljali, ali sam autor ne bi smio sudjelovati u raspravi. Taj način je potaknuo, nakon njezine smrti, ideju o "Nagradi Ingeborg Bachmann", dakle, možemo reći, obnovu neke vrste rituala. "Nagrada Bachmann" ustanovljena je 1977., četiri godine nakon njezine smrti. Tako već četvrt stoljeća pisci dolaze u Klagenfurt u tjednu obljetnice njezina rođenja — 25. lipnja i pred stručnim žirijem čitaju svoje radove koji, dotad, ne smiju biti objavljeni. Time se podražava metoda kojom se koristila "Skupina 47", govori nam dr. Strempfl.

Ingeborg Bachmann postala je međunarodno poznata pomoću veze sa "Skupinom 47" te je tijekom 50–ih izdala dvije knjige poezije koje su je učinile slavnom — Oročeno vrijeme (Die gestundete Zeit) 1953. i Zazivanje Velikog medvjeda (Anrufung des großen Bären), tri godine kasnije.

 "Potom je otišla živjeti u Italiju, na otok Ischiu, s jednim njemačkim skladateljem. Italija ju je impresionirala i potpuno očarala. Neko vrijeme boravila je kao gost i na Harvardskom sveučilištu u Sjedinjenim Državama. Od 1951. do 1958. Ingeborg Bachmann napisala je i objavila cijelu seriju radijskih drama. Čuveni švicarski književnik Max Frisch čuo je jednu od tih drama i napisao je pismo Ingeborg Bachmann. Upoznali su se 1958. u Parizu i započeli ljubavnu vezu, iako je Frisch tada bio oženjen. Veza je potrajala četiri godine i nije bila najsretnija. Živjeli su u Zürichu i Rimu, ali kraj veze bio je težak za obje strane. Razlog raspada veze nije nam poznat, jer se osobne stvari i pisma Ingeborg Bachmann nalaze u Nacionalnoj knjižnici u Beču i nisu dostupni javnosti. Ista stvar je i s Frischom. Njegove osobne stvari, spisi i pisma nalaze se u Švicarskoj i također nisu dostupni javnosti", nastavlja dr. Strempfl.

Ingeborg Bachmann potom je, 1963, otišla u München te zatim u Berlin, gdje je ostala dvije godine. Tamo je osvojila više važnih književnih nagrada, između ostalih i prestižnu "Nagradu Georg Büchner". U to doba predavala je poeziju i na Franfurtskom sveučilištu te proputovala Sudan i Egipat. Nakon toga vratila se u Rim, no, kako je već ranih 60–ih prestala pisati poeziju, posvetila se isključivo prozi. Pisala je kratke priče i romane, uglavnom feminističke tematike. Jedan od njezinih projekata bio je i nedovršena trilogija "Načini umiranja". Dva predviđena dijela: Slučaj Franza i Rekvijem za Fanny Goldmann, objavljeni su posmrtno, od kojih je prvi, pod naslovom "Franza", ekraniziran 1986. Austrijska drama u kojoj se glavni lik, Franza, nakon završetka veze s britanskim časnikom nakon II. svj. rata koji ju ostavlja u potpunoj depresiji i beznađu, udaje za nasilnog i bezosjećajnog liječnika, nije dobro prošla kod kritike. Nasuprot tome, njezin najpoznatiji roman Malina doživio je uspješno prenošenje na film u austrijsko–njemačkoj koprodukciji 1991, s poznatom francuskom glumicom Isabelle Huppert, koja igra izbezumljenu ženu rastrganu između dosadnoga supruga i indiferentnoga ljubavnika. Dvojba koja uzrokuje sve veći bijes, poremećenost i ludilo završava spaljivanjem već demoliranoga stana, odnosno požarom kojim sama sebe spali. Iako su kritičari roman Malina čitali iz autobiografskoga kuta, Bachmann je negirala sličnosti s njezinom vezom s Maxom Frischom. Šokantan kraj priče, ipak, zloguko je predviđanje događaja koji će uslijediti.

Ingeborg Bachmann umrla je u Rimu, u vrlo tragičnim okolnostima. Zaspala je s upaljenom cigaretom i zadobila teške opekline u tako prouzročenome požaru. Umrla je tri tjedna kasnije, 17. listopada 1973. Uzroci požara, iako pripisani nepažnji, ostali su, ipak, djelomično nejasni. U nekim se krugovima, naime, nagađalo i o pokušaju samoubojstva. Danas je pokopana na klagenfurtskom groblju Annabichl.

Osim pisanja, redovitih predavanja o poeziji i književnih tribina na kojima je čitala vlastita djela, Ingeborg Bachmann bila je strastveni borac protiv nuklearnog naoružanja i potpisnik deklaracije protiv rata u Vijetnamu.

"I bez toga ona je vrlo zanimljiva ličnost austrijske i koruške književnosti — uz Krolowa, Celana i Eicha, najvažniji predstavnik lirske poezije poraća. Bila je osoba vrlo širokih pogleda i vrlo otvorena prema drugim kulturama. U jednom od svojih radova ona kaže: »Dolazim iz doline s dva imena, njemačkim i slovenskim", zaključuje dr. Strempfl.

U tom kontekstu zanimljivo je da Ingeborg Bachmann slovi za kultnu autoricu i u susjednoj nam Sloveniji. Germanistica s Ljubljanskog sveučilišta, prof. Neva Šlibar, dobra poznavateljica autorice, opisala je kontakte Ingeborg Bachmann sa Slovencima, a nedugo nakon njezine smrti organizirala je i veliki simpozij posvećen književnici na kojem su sudjelovali i hrvatski germanisti.

Na kraju, kao primjer njezinih čestih oprečnosti razmišljanja i života, ostaje jedna od posljednjih izjava Ingeborg Bachmann: "Ja sam čovjek koji nikada nije rezignirao, koji uopće nije rezigniran i koji si to ne može ni predočiti. Samo, primjećujem, a primijetila sam kod toliko mnogo ljudi, i to često već vrlo rano, rezignaciju koja me zastrašuje."

 Velimir Cindrić
Kolo, Broj 3, jesen 2003.