Pogled na Milišićevu književnu ostavštinu
Vršnjaci moji, neponovljivi, vršnjaci mrtvi.
(Milan Milišić, 1967)
Ne poznajem sličan fenomen čovjeka koji je živio od književnosti i za književnost, a da mu je neobjavljena dionica napisanoga opusa opsežnija od one za života tiskane.
Pritom nije riječ o autsajderu, neuvažavanom piscu, pa niti o radikalno zabranjivanom autoru — premda je s nekoliko tekstova imao teških okapanja sa sudstvom (ti su mu tekstovi uklanjani iz javne komunikacije, oduziman mu je pasoš i otežan život, a pogotovo putovanja i povezivanje sa svijetom).
Jednostavno, Milan Milišić je bio vrhunski skrupulozan i napisano je puštao da odleži, a u međuvremenu je na raznim rukopisima uporno radio, ispravljao ih i dopunjavao. Tako se zbilo da se u nizu fascikala nakupila velika količina raznih pjesama, započetih i dovršenih cjelina, naznačenih ciklusa, isječaka iz objavljenih edicija, pa i gotova prva verzija jednog romana. Sve je to Milišić namjeravao — prema vlastitom svjedočanstvu — »završiti do pedesetipete godine«. Ali život, odnosno smrt, nisu vodili računa o pjesnikovim planovima, jer je on poginuo u svom dubrovačkom stanu, u svojoj pedesetoj godini, 5. X. 1991. kao prva žrtva srpsko-crnogorskog napada na Grad. Preostale rukopise skrupulozno je sačuvala udovica Jelena Trpković, te prema autorovim indicijama povezala ih u odgovarajuće žanrovsko-tematske grupe i postupno puštala u javnost. Tako su tijekom posmrtnoga desetljeća izašle brojne Milišićeve knjige: pjesničke zbirke Treperenje (Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994. i Stubovi kulture, Beograd, 1997), Stvaranje Dubrovnika (Bosanska knjiga, Sarajevo, 1996), Mrtvo zvono (Feral Tribune, Split, 1997) i Fleka, e (Meandar, Zagreb, 2001). Tomu treba pridodati i knjigu stihova za djecu Nastrana vrana (Radionica SIC, Beograd, 1995), zbirku prepjeva na engleski Stains (PEN-club, Zagreb, 1993) i knjigu putopisa Otoci (objelodanjenu prvo u nakladi Durieuxa, Zagreb, 1997; a zatim iste godine — ali pod naslovom Putopisi, — u izdanju Bosanske knjige, Sarajevo).
Dakle, saldo posmrtnih Milišićevih novih knjiga upravo je količinski impresivan, a tome bi se svakako mogla dodati još barem jedna zbirka ispisanih feljtona i eseja, zatim jedan zapravo dovršeni, ali neredigirani roman i tko zna koliko još pjesama rasutih po raznolikoj periodici. Kad znademo kako je prvu objavljenu pjesničku knjigu Volele su me dve sestre, skupa (istina, okupljenu od prijatelja, bez njegove suradnje, za višegodišnjega boravka u Engleskoj) sam nakon dvadesetak godina temeljito preradio — ne samo leksički približio dominantnoj liniji svojega opusa — možemo pomisliti što bi sve još bio u stanju uraditi s rukopisima u svojim ladicama, da je samo imao prilike ponovo ih pregledati i navraćati im se. Impresivan je, međutim, i kreativni učinak te za života netiskane dionice opusa. Ako sve i nije izbrušeno i pročišćeno kako je autor često zahtijevao (tako da neke pjesme poznajemo u pet — šest različitih verzija), ipak je iznimno izrazito i vrlo često upravo antologijski po dometima. Dapače (a nadam se da ne proturječim Milanovim kriterijima i intencijama), s onim što je objavljeno nakon smrti Milišić nadmašuje sve prethodeće svoje rezultate i nameće se kao — bolno je to reći — jedna od najvitalnijih orijentacija i najbujnijih tendencija u poeziji devedesetih godina. Ne znači da nije već prije bio prepoznat i priznat i u srpskom i u hrvatskom književnom kontekstu. Beogradski počeci osigurali su mu status iznimno svježeg i mediteranski nadahnutog pisca, s knjigom Živjela naša udovica (1977) unio je u naše pjesništvo dotad rijetko korištenu kombinaciju hiperrealizma i ironije, variranja toposa i grčevite ekspresivnosti. Od popartističkog poigravanja banalnošću pa do oporog i trpkog diskursa bremenitog etičkim dvojbama (uperenoga podjednako na ideološku represiju i na malograđansku sladunjavost) Milišić je stvorio specifičan sustav velike jezične elastičnosti i sintaktičke mišićavosti.
Milana sam upoznao 1971. godine u Dubrovniku. Znao sam, dakako, za njega i prije, kako po lijepom svjedočenju nekih njegovih sugrađana tako i po uvjerljivom čitanju ponekih pjesama u časopisima i novinama — no dotad nije bilo prilike da se susretnemo a nisam imao u ruci ni njegovu početničku zbirku (tiskanu kod »malog«, neetabliranog izdavača). Uskoro mi je poslao svoju (drugu) zbirku Koga nema, a zatim su učestala viđenja u Beogradu, u Zagrebu i u Dubrovniku, gotovo uvijek razgovarajući o pjesništvu i o pjesnicima. Dugujem mu mnoga druženja i mnoge spoznaje, zadivio me svojom zahtjevnošću i preciznošću, a opet bi bilo pretjerano kazati da sam otprve razumio njegovu poetiku ili, još pretjeranije, da mi je ona bila bliska.
Kao da je naša komunikacija, i postupno ojačano prijateljstvo, bilo više vezano uz generacijsku solidarnost i neko građansko osjećanje dostojanstva rada i slobode. A mogli smo se složiti i oko afiniteta za Dragojevića i Slaminga, Mrkonjića i Skrulu, mogli smo s ljubavlju razglabati o Paveseu i Montaleu, mogli smo s obostranim zanimanjem komentirati ostvarenja Kiša i Ristovića, Petrovića i Čudića. Ipak, mene je u sedamdesetim godinama još u priličnoj mjeri držala »francuska« sklonost prema metapoetskom, ezoteričnom ili metafizičkom mudrovanju, a Milanovu izrazitu empiričnost i konkretnost izraza dovodio sam u vezu s njegovim (manje mi znanim, recentnijim) engleskim iskustvima, tako da sam u prvim kritičkim, recenzentskim tekstovima o njegovim zbirkama, gotovo uvijek tražio neke moguće britanske uzore (znajući, uostalom, da je prevodio Dunna, Hughesa, Pintera i — last but not least — Tolkiena).
Kad sam pročitao Zgrad bio sam fasciniran Milišićevom sposobnošću da izbjegne opasnosti odveć fotogeničnih motiva i sentimentalne pozlate, sposobnošću da se uhvati odlučno u koštac sa slojevitom i deziluzionirajućom zbiljom aktualnoga Dubrovnika. Već od samog naslova vidjelo se da ne povlašćuje slikovitost nego strukturu, a opet da monumentalnu cjelinu prevlači nekim intimnim timbrom, osjećanjem da je povijesni Grad zapravo prisan kao neki obični dom. (Doista, za Milana je zavičajnost imala dimenziju jedine domovine). Iste godine kad i Zgrad, 1977, objavljuje i zbirku Živjela naša udovica, pokazujući sasvim drugačiji registar izražajnih mogućnosti. Zajedno sa zbirkom Having a good time (1981), one predstavljaju otpor naspram erozije svakidašnjega govora, crnohumorni i blagocinični odgovor na masmedijsko i političko zlorabljenje jezika.
Možda bi se smjelo kazati da je na taj način postavio tračnice opusa kojima će se i dalje kretati: jednu je liniju predstavljala kristalizirana nakupina komornih iskustava (od amblematične škrinje, preko simboličnoga vrta do kumulativnoga Zgrada), a drugu je tvorila sublimacija kolektivnih i često univerzalnih tekovina (od društvene kritike do putopisnih ogleda). Kad je objavio knjigu Mačka na smeću (1984) činilo se da je sintetizirao ili amalgamirao evokativne i sardonične potencijale. Pisao sam o toj knjizi u istom tekstu s prikazom Osamnice Tonča Petrasova Marovića, naslućujući neke međusobne afinitete, poput crnoga mediteranizma i nepatetične vezanosti uz iskonske ambijente. Uzgred kazano: Tonči mi je isprva žestoko zamjerio što sam ga u društvu prikazao, ne težeći nikakvom grupnom profiliranju, no kasnije kad je Milišića konačno upoznao morao je priznati da osjeća sklonost prema njegovu tipu pisanja.
Plaketa — grafička mapa Vrt bez dobi (s likovnim ulogom Lukše Peka) izišla je 1986. s mojim kratkim predgovorom. Štoviše, bilo je predviđeno i dogovoreno da na isti način (to jest u istom sastavu) organiziramo i likovno — kritičku pratnju prilikom objavljivanja Milišićeva spjeva Kad je Bog stvarao Dubrovnik, ali do toga nije došlo iz znanih tragičnih razloga. Sve to govorim samo stoga da posvjedočim stupanj narasloga povjerenja između Milana i mene, odnosno da potvrdim kako me je Milanova poezija sve više zaokupljala i definitivno uvjerila u svoju posebnost, vrijednost i značenje. Ne mislim da sam pritom morao sasvim odustati od svojih razlogaških premisa (s kojima on, naravno, nije imao nikakva dodira), već da je snagom svojih slika i plastičnošću svojih formulacija — a ponajprije koherencijom svojega mikrouniverzuma — prijatelj pjesnik uklonio sve moje moguće rezerve i ograde.
Ne mogu preskočiti ni činjenicu nekih biografskih paralelizama, prave vršnjačke kontrastne usporednosti, koja me silila da u Milanovu nemirenju i otvorenosti za neoficijelno vidim dobrodošli komplement vlastitoj statičnosti ili pomalo neoklasicističkoj orijentaciji. On je vidio ono što sam ja previđao, on je pisao ono što ja nisam umio, on se borio ondje gdje sam ja posustajao — shvatit ćete koliko mi je bio potreban. Poznavajući neke njegove tekstove još u rukopisu osjećao sam kako tek treba doći njegovih pravih pet minuta, pa ipak nisam ni slutio da će nam posmrtna berba pružiti još većih iznenađenja i jakih poetskih uzbuđenja.
Četiri opsežne zbirke prepune su tekstova koji ne bi smjeli biti preskočeni i zaboravljani. Iz vršnjačke perspektive došao bih u napast da ih ponešto drugačije organiziram, iz tematoloških obzira sačinio bih neke nove, zaokruženije cjeline, s aksiološkim orijentirom najradije bih složio cjeloviti izbor najsnažnijih stihova unutar jedinstvenih korica. No u svakom slučaju nekoliko stotina posmrtno objavljenih Milišićevih pjesama tvore korpus iznimne težine i poticajnosti. Baš u obliku u kakvom su došli do nas, bez definitivne redakture i stroge autorske provjere slijeda i rasporeda, nameću se kao gusta rudača, kao plodna crnica, kao bogata građa kojom se (iz koje se, na koju se) dade nadograđivati, granati ili ekstrahirati.
Bez pretenzija nekog konačnog pravorijeka preletio bih kumulativno Milanove zbirke iz posmrtne faze ne bih li uspio ekstrahirati ono što je u njima najvažnije, najuzbudljivije, najuvjerljivije. Pritom sam svjestan da i ono što otpadne kao troskot od rudače, ono što je usputno i periferno, improvizatorsko i parafrazirajuće u njegovu opusu također ima važnost i značenje, jer je i to — gotovo kapilarno — hranilo glavni tok i omogućavalo fermentaciju određene gustoće. Naime, stihovi iz knjiga namijenjenih djeci (Tumaralo i Nastrana vrana) odgovarali su jednom važnom dijelu Milišićeve naravi, onom histrionskom, kabaretskom, dnevnoreagirajućem, te se kao light verse dadu ulančati u inače zanimljivu grupaciju govornih vježbi ili monologa potencijalnih dramskih likova. Ne zaboravljamo, dakako, da je on bio i dramaturg i radijski medijski čovjek i pisac kazališnih komada, te da je i u stihu često slijedio ritam puke kolokvijalnosti.
Rano remek-djelo takvog sardonično-grotesknog izraza je pjesma Kakav biste sanduk izvoljeli željeti za svoju gospođicu rođaku?, a svojevrsni apogej je pjesma Popivina, bez koje je nezamisliva literarna dijakronija dubrovačkoga kruga. Možda bi trebalo na ovom mjestu spomenuti i uspješan slučaj intertekstualne povezanosti Milišića sa suvremenim hrvatskim pjesništvom. Pjesma Ti koja imaš ruke aktivnije evidentno je obraćanje prototipu Parunove, pa premda još nije ušla ni u jedne korice ne bi smjela biti zaboravljena (uostalom, kao ni sličan parafeministički tekst Nepremostive unutrašnje teškoće u povratku imenicama ženskog roda, tiskan također u Republici osamdesetih godina). Mini-ep Koradžija Silva, s druge strane, izrazit je primjer plemenite patetike, evokacije prekinute mladosti iz perspektive onih što su preživjeli (a intonacijom, govorenjem u drugom licu, kao da pripada krugu kazališnih inspiracija).
Zbirka Treperenje već svojim naslovom pripada Milišićevu mainstreamu, odnosno autentičnoj lirskoj sklonosti za hvatanje međuprizora, za kontaminiranje slika, za igranje na amplitudi svjetlucanja i zatamnjenja. Kao prva posmrtna Milišićeva knjiga bila mi je jedina na raspolaganju (za uvid u ostavštinu) kad sam radio antologiju hrvatskoga pjesništva do 1955. godine, pa nije čudno da sam iz nje odabrao čak pet egzemplarnih tekstova: Prva noć u nevidljivoj kući, Slobodno mjesto za Pessoinim stolom, Pretres, Slijedeći put kad budu pucali na Radića i Riječi molitve i riječi pjesme. Ne kajem se danas ni zbog kojega od tih uvrštenih tekstova — svi mi oni i dalje izgledaju jednako amblematičnima. Dapače, žao mi je jedino što sam morao preći čak preko tako izrazitih ostvarenja kao što su: Načinit ću ti kolajnicu od predvečerja, Dodirujući tjemena djece u prolazu, Nacrtane golštange na pročeljima crkava te Dobre i loše slučajnosti.
Kad je izišla knjiga Stvaranje Dubrovnika ona je još jednom prebacila most između sasvim ranoga (još ekavskoga) Milišića i zreloga autora opsjednutoga rodnim ambijentom. Kao kuriozum stoji naslov jednog ciklusa Iz neke druge knjige, jer je akumuliranje, gotovo aglomeriranje, stihova slijedilo logiku dodirivanja krajnosti. Imažistički pjesnik iz grupacije Putnik kroz snijeg i boju rukuje se s kasnijim ironičarem i meditativnim skeptikom kakav se iskazuje u ciklusu Vama se Gospod našalio. Naravno, a ne bez samopodsmješljivosti, centralno mjesto zbirke tvore pjesme Povratak domaćim uzorima, među kojima se tematski i ekspresivno ističu Svetac, Molitva sv. Vlaha i Dulićevi portreti. Pjesma Indijanci dala bi se priključiti apolinerovsko-sandrarovskim inventarima senzacija i montažama atrakcija, kakve su Milišićeve ranije antologijske pjesme Sveta Nedjelja i drugi ili Noćni vlak, a prilikom čitanja još sam bio posebno apostrofirao tekstove Tvoj sin, Stihovi za pomirenje, Toliko o pticama i Zaliha čađe.
Objavljivanjem Mrtvoga zvona ušla je još jednom u opticaj dubrovačka dominanta. Prvo objavljivanje davno napisanoga epilija Kad je Bog stvarao Dubrovnik može poslužiti kao točka kristalizacije velikog motivskog kruga, mogućnost stvaranja jedne nove i nipošto manje koherentne cjeline kao što je bio Zgrad. Ne treba navoditi pojedinačne naslove, čak većina ih ima veze s jezgrom i gradskom regijom, a izvan tih koordinata upadali su u oči tekstovi kao što je Otok, Iz postelje i iz sna, Iz poremećene košnice, te na poseban način Svojoj smrti. Zasad posljednja tiskana knjiga Fleka, e opet je već naslovom indikativna za Milišićevu antipurističku jezičnu orijentaciju i za enformelističko-neoimpresionističku tipologiju dominantnih slika. Njezine raspone također najbolje iskazuje polarizacija između ludičko-konkretističke dugačke fakture Straha u vrtu i kermetičarsko-simultanističke minijature Izazov. Izazovu igara riječi u ovoj je knjizi pjesnik ponajmanje odoljevao, no ne znači da nije njegovao i dubinsku žicu metafizičkog pronicanja, što je rezultirala stihovima poput Odkako živimo pod morem, Zimsko plivanje, Pričam svojoj majci priču ili pak Izmislio sam ženu, potom.
Umjesto čistoga salda vidim da sam preferirao naznačiti stilske i ikonografske raspone Milišićeve impresivne baštine. Prelistavanje zbirki otvorilo je još jednom želju za strožim selektiranjem prema različitim direktrisama, a u svakom slučaju rodilo potrebu zaokruživanja opusa i kroz sabrane i kroz izabrane pjesme. To je ponajprije obaveza sugrađana i vršnjaka, no to je neophodno (i iz perspektive srpske, a pogotovo) iz hrvatske poezije.
Tonko Maroević
Kolo, broj 3., jesen 2001.
0 comments:
Objavi komentar