Vlado Gotovac je svoj dijalog sa smrću odavno započeo. Posebice nakon njegova posljednjega stoički mudroga intervjua, tješimo se parafrazom prvoga stiha njegove testamentarne pjesme "Groblje u Imotskom", uvjereni kako njegovo iznimno biće "smrt nikad nije posve osvojila"

Mladi će Vladu Gotovca pamtiti kao iznimno časnog političara, kao dostojanstvenog oponenta prethodnome režimu i kao autoritativnog suputnika aktualne vlasti. Nešto stariji, kao i golema većina naroda, sjećat će ga se kao žrtve komunističkih progona i kao istaknutoga sudionika "hrvatskog proljeća". Govornička karizma i društvena nazočnost, agilnost i svakidašnji angažman učinili su da tek rijetki imaju svijest o književnom, filozofskom i bitno poetskom utemeljenju Gotovčeva rada i djelovanja. A on je ne samo započeo kao pjesnik, i čitavoga života pisao zahtjevne i izazovne stihove, nego je upravo na temelju vlastite pjesničke vokacije izabrao ili prihvatio sudbinu da bude svjedokom i tvorcem povijesti.

Premda ga se s razlogom smatra dijelom "krugovaškoga" naraštaja, odnosno književnika koji su sredinom pedesetih godina obnovili hrvatsku literarnu scenu i osvježili naš kulturni prostor (otvarajući se prema modernim zapadnoeuropskim utjecajima), Vlado Gotovac je zapravo duhovno bio bliži "filozofičnosti" značajnoga dijela sljedeće, tzv. razlogovske generacije. Njegova prva knjiga "Pjesme oduvijek" (1956.) ostala je gotovo iznimkom po svojoj pojmovnoj izbirljivosti i etičkoj zapitanosti, te u kontekstu prevladavajuće dnevničko-doživljajne ekspresivnosti nije bila naročito prihvaćena. S čitavim nizom zbirki u šezdesetim godinama ("Opasni prostor" i "Jeka", 1961., "I biti opravdan", 1963., "Osjećanje mjesta", 1965., "Zastire se zemlja", 1967., "Približavanje" i "Prepjevi po sjećanju", 1968., "Čarobna špilja", 1969.), uspostavio je svojevrsni koordinantni sustav apstrahiranja i meditativnosti, s jedne strane, a ukorjenjivanja u konkretnom, regionalnom, nacionalnom — i napose: individualnom, s druge.

Naglašavajući misaonu dimenziju pjesništva, svoj je stav najekstremnije formulirao (nekoć slavnom i često navođenom) tvrdnjom kako su stihovi najpogodniji, najprimjereniji za pisanje eseja.

Knjiga eseja "Princip djela" iz te faze označila je Gotovčevu ambiciju da se zauzme, da djeluje, da riskira. Konkretno, s takvim razmišljanjima odlučio se na neposredniju društvenu akciju, u okviru mogućnosti i stanovitih pravila igre jednopartijskog sustava. Uostalom, smatrao je da ga pjesništvo obvezuje, da riječ mora nastojati podijeliti s drugima, da ga iskustvo neponovljivosti egzistencije sili i na korak izvan pukoga teksta. U duhu stanovitog radikalnog modernizma bila je tendencija da se stvaralaštvo pomiješa sa životom, da se pjesništvo uplete u svakidašnjicu, da pjesnik — ako već nije prorok — bude buditelj svijesti i savjesti, svojevrsni vođa.

Nećemo kazati da se namjerno žrtvovao za širi kolektiv, za nacionalnu zajednicu, ne smijemo zaključiti kako je s iznimnim dostojanstvom branio prava i dužnosti pojedinca i cjeline te kako je s velikim moralnim integritetom podnio kaznu i čak dugu osudu na javnu šutnju. U sedamdesetim i osamdesetim godinama uspijevao je pisati gotovo isključivo za ladicu, no u međuvremenu je produbio svoje metafizičko nadahnuće i otpor prema trivijalnom, banalnom, opsjenarskom, jeftinom, konjunkturnom. Iako nije nikada sredio niti svu zatvorsku poetsku produkciju, s tri posljednje zbirke ("Zabranjena vječnost", 1989., "Crna kazaljka", 1991. i "Čekati sjevernije", 1995.) znatno je zaokružio specifičan poetski prostor, definirao ekskluzivno mjesto po kojemu će trajno ostati u povijesti hrvatskog pjesništva.

Kada sa spoznajom o završetku njegova životnog puta sad pogledamo samo antologijske primjere njegova pisanja, uvidjet ćemo kako je Vlado Gotovac svoj dijalog sa smrću odavno započeo, kako je već u pjesmi "Usamljeni Orfej" bio zaključio: "mogao bih sići među mrtve" ili, kako je u pjesmi "Pitanje o trenutku" ustanovio: "Možda je vrijeme za umiranje". Posebice nakon njegova posljednjega stoički mudrog intervjua, tješimo se parafrazom prvoga stiha njegove testamentarne pjesme "Groblje u Imotskom", uvjereni kako ni njegovo iznimno biće "smrt nikad nije posve osvojila".

Tonko Maroević

u povodu Gotovčeva odlaska

Slobodna Dalmacija, 8. prosinca 2000.

Posljednji pozdrav Dragutinu Tadijanoviću - Tadijanovićevo je pjesništvo jedinstveni fenomen, jer se gotovo podjednako snažno potvrdilo u sasvim različitim uvjetima i prilikama recepcije. Ako je u dvadesetim i tridesetim godinama protekloga vijeka ono, možda najodređenije, označilo prodor svakidašnjega govora i slobodnoga stiha u hrvatsku poeziju, u sedamdesetim i osamdesetim godinama, pri kraju milenija, predstavljalo je pak primjere pjesništva pjesništva, eruditske i samoispitujuće kombinatorike o šansama i dosezima govorenja

Završivši svoje zemaljske posle, zaputio se naš Tadija u Nezabilježeno, Neizrecivo Nepoznato. Stigao je učiniti mnogo, bilo mu je dano da zaokruži svoj život i svoje djelo, da se gotovo do posljednjeg dana brine za svoje riječi, za svoje knjige, za uspomene i nadanja. Iznimno dug život bio je praćen još iznimnijom memorijom i rijetkim skrupulama, nesvakidašnjim marom i neusporedivom sabranošću. Družiti se s njime bila je prava povlastica, jer mnogo je znao i na prikladan način to prenosio, izražavao se na način istodobno odlučan i samopodrugljiv, govorio u jasnim, lijepo ritmiziranim rečenicama, a opet ostavljao mjesta dvosmislicama i slutnjama, da ne kažemo sumnjama…

Oni vještiji memoarskoj evokaciji ispričat će anegdote iz mnogih susreta, drugi spremniji za povijesne prosudbe lakše će odrediti Tadijanovićevo mjesto u sustavu hrvatske književnosti. Bio sam razmjerno često uz njega i s njim, pročitao valjda sve što je on napisao i pratio djelovanje suputnika mu i suvremenika, pa ipak se ne osjećam najpozvanijim kazati nešto definitivnije i prikladno za rastanak s dragom osobom i neosporno velikim pjesnikom. Pisao sam o njemu u mnogo navrata, govorio još češće, ali pred činjenicom završetka i kraja života što je čini se protegnut s onu stranu ljudskih mjerila ostajem bez čvršćih uporišta. Dobro nam je Tadija govorio: »Lako vama dok imate mene«, misleći kako smo u sjeni njegove velike dobi svi još mladi i pomalo zaštićeni. Sada, kad njega nema – kako je to izgovorio ili podrazumijevao u mnogim stihovima – svijet se, dakako, nije naočigled izmijenio, ali nama koji smo ga poznavali nestao je utješni primjer ustrajanja u trajanju, predanosti u poslu, pouzdanja u vokaciji, upornosti u bavljenju vlastitim i tuđim tekstovima.

Pjesnik Dragutin Tadijanović međutim nije tjelesnim nestankom ozbiljno ugrožen. Ono što je investirao u svoje pjesme i prozu, ono što je uložio u papire i knjige ima sve razloge da nastavi živjeti u drugima, u čitateljskim reakcijama, u kritičkim interpretacijama, u mnogonaraštajnim reinkarnacijama. Kao da je Tadijina poezija već prošla i kušnje oscilacija ukusa, kao da je odoljela mnogim stilskim i epohalnim mijenama, kao da je projektivno već u izvanvremenskim protegama, s onu stranu bilo kakve aktualnosti i efemernosti. Koliko god njegov opus bio neosporno cjelovit, od komada, od prepoznatljiva osobnoga glasa, tako je isto, na svoj način, i morfološki bogat, širokih amplituda, čak neočekivanih problemskih raspona.

Neobičnost je Tadijanovićeva pjeva u prirodnosti, elementarnosti, jednostavnosti, u tome što su mu motivi tradicionalni i konvencionalni (ljubav, smrt, doživljaj prirode, društveni odnosi), u intonaciji koja uvijek ima autobiografsko pokriće i prepoznatljive vremenske i prostorne koordinate. Neobičnost je, dakle, u posvemašnjoj običnosti, u tome što se bez straha od banalnosti kreće utrtim stazama, klasičnim stoljetnim putanjama iskrena individualnog svjedočenja i zadivljenosti pred prvim i zadnjim pojavama. Dok se poezija većine njegovih pjevidruga trudila udaljiti od općih mjesta i potrošenih simbola, on je i dalje ustrajavao na arhetipskim situacijama i na običnim, bezazlenim riječima kao uvjetu komunikativnosti.

Jasno, njegova naravnost nipošto nije bila puka površna maska ili, nedajbože, varka za naivne. Tadijanovićevo služenje svima znanim poetičnim rekvizitima bilo je samosvjesno, jer je putem općenite denotativne razine uspijevao plasirati i nekoliko slojeva dubljih i raznovrsnih konotacija. On pritom nije iznevjeravao čitatelja koji bi zastao na primljenoj informaciji ili primarnoj senzaciji, no u znalačkom ritmu i u suzdržanoj gesti ili u biranu leksiku gotovo uvijek je bilo upućivanja na otajna značenja, ako ne i humornoga namigivanja ili pak skeptična zaključivanja o mogućnostima govora uopće.

Dakle, u Tadijanovićevim uspjelim stihovima zbivalo se čudo preobrazbe običnoga u onostrano. Svatko je čitajući ih mogao participirati u ideji da ono što i sam proživljava može imati i ima neki dodatni smisao i značenje, jer je Tadijanović na svojem primjeru, baš alkemijski, pretvarao u zlato stvari načinjene od blata, davao kompenzativnu projekciju nedaćama, patnjama, strahovima. Premda je svoje pjesme precizno signirao, datirao i locirao (verificirajući im na taj način dnevničku funkciju i životnu autentičnost), kao malokomu bilo mu je stalo do dijakronije i anakroničnosti (kao uvjetu i obećanju svevremenosti). U brojnim njegovim kompozicijama (a usudio bih se reći: i poetskim konstrukcijama) preklapaju se i prožimaju različita razdoblja; ne samo što su uspomene redovito integrirane u tok zbivanja, u narativni kontinuum, nego je odmah uračunata i budućnosna optika (pomalo u duhu Vergilijeve natuknice forsan et haec olim meminisse iuvabit).

Dovoljno se u tu svrhu prisjetiti pjesme Kad mene više ne bude, koja nam prigodno mora ovih dana posebno pasti na pamet, pa osjetiti znalačko poigravanje različitim temporalnim registrima: prejudicirajući taj ionako neizbježni trenutak vlastita nestanka lirski subjekt iskazuje buduća zbivanja za koje ima potvrdu jedino u prethodno doživljenom iskustvu, pa su ona već takoreći historizirana. S druge strane podrugljivo govori o mladim ljubavnicima koji će se i tada voljeti »kao što se prije njih / nikada nije volio nitko«; dakle ljubav tobože nadmašuje sva ograničenja vremenitosti. Konačno, pjesma se metatekstualno okreće sebi samoj, jer se samosvjesno proglašava parametrom erotskog senzibiliteta i doživljajnosti.

Sklona kritika odavno je prepoznala bogatstvo i raspone Tadijanovićeva izraza, a osobito njegovu paradoksalnu spregu običnosti i posvećenosti, pozlaćenosti, odnosno kompleksnu strategiju vremenskih planova. Nikad nisam propuštao podsjetiti na nezaboravne oksimoronske formulacije kao što je Frangešova neprolaznost prolaznosti (u kojoj je kongenijalno naznačen dinamizam aktualiteta na djelu i sublimacije in spe) ili kao što je Šoljanova stilizirana spontanost (gdje se logično pridaje vrijednost naporu s kojim se postiže dojam lakoće i neliterarnosti).

S obzirom da sam se kritički počeo baviti Tadijanovićem nakon što je on već odavno apsolvirao dane djetinjstva i liriku nadahnutu ruralnim motivima (pa i socijalnim urbanim temama), veću sam pozornost posvećivao njegovim pjesmama i knjigama nastalima posljednjih desetljeća njegova života. Ne niječući čistoću i klasičnost njegovih ostvarenja nastalih prije Drugoga svjetskog rata, osobito me privlačila faza kasnih plodova, potpune zrelosti i naginjanja nad (vlastitu i tuđu) poeziju kao supstrat stvaralačke refleksije. Poput nekolicine vršnjaka, od Ante Stamaća, koji je skovao sintagmu »Zbogom, Rastušje!« i Zvonimira Mrkonjića, koji je ukazao na recentnu poticajnost Tadijina modela, ili od Željke Čorak, koja je metonimijom Amarcorda pokrila vremensku protežnost i melankoličnu razvedenost opusa, i Luka Paljetka, koji je metaforom-personifikacijom hrasta počastio snagu i integritet autora – meni je također palo u zadatak čitati Tadijanovićevo pjesništvo u kontekstu suvremenih nam poetika i opredjeljenja, određivati njegovo mjesto na podlozi izmijenjenih premisa, ne samo čitave druge polovice nego i konca dvadesetoga stoljeća.

Smatram da je Tadijanovićevo pjesništvo jedinstveni fenomen, jer se gotovo podjednako snažno potvrdilo u sasvim različitim uvjetima i prilikama recepcije. Ako je u dvadesetim i tridesetim godinama protekloga vijeka ono, možda najodređenije, označilo prodor svakidašnjega govora i slobodnoga stiha u hrvatsku poeziju, u sedamdesetim i osamdesetim godinama, pri kraju milenija, predstavljalo je pak primjere pjesništva pjesništva, eruditske i samoispitujuće kombinatorike o šansama i dosezima govorenja. A pritom Tadijanović nije prešao u falset niti je porekao svoju jasnoću, logičnost i puninu oblikovanja.

U vrednovanju Tadijanovićeva bogate amplitude nemali sam orijentir nalazio i u njegovu doživljaju krize, šutnje, nemoći pisanja. Uvjeren sam da njegov domet u zrelijoj dobi ne bi bio tako uvjerljiv da nije proživio kušnju gubitka motivacije i nadahnuća između kasnih tridesetih i ranih pedesetih godina. Tu cezuru nije uvjetovao jedino rat, nego i vlastiti rast u dubinu. »Elegija o pjesniku koji nije dugo godina pjevao« znači raskid s bogomdanom prvotnošću, razlaz s odveć uskom vezanošću za zemlju, građenje ili sađenje na ugaru što ga ostavi pepeo srca. Uz podrazumijevanu metafiziku javila se metalirika, ostajući i dalje svoj preokrenuo je neke pretpostavke pisanja. Spominjao sam klepsidru, uspoređujući pjesnikov obrat nakon pedesete kao izmijenjeno usmjerenje, ali načinjeno od istog pijeska, iste vlastite tvari, iste sintakse i ritmike.

Tadijanoviću, koji se duhovno već družio s Leopardijem i Hölderlinom, Novalisom i Rilkeom, Traklom i Lorcom, a dakako i sa Šopom, Ivaniševićem, Kaštelanom, Šoljanom, Ivančanom, nije teško palo što ga vidimo ponešto izmijenjena. Dapače, kao da je stimulirao čitanja u novom ključu, svjestan kako će nastaviti živjeti u svojim knjigama razmjerno s novim iskustvima tumačenja. Razgovori s njime uvijek su otkrivali neobične aspekte i fasete njegova lika, iza prividne autoritarnosti i dosegnute olimpijske klasičnosti ukazivale su se ne samo pukotine obične ljudske osjetljivosti nego i prodori autentične poetske otvorenosti, prava i slobode da se okuša Neznano.

Gubitak neposredna živog kontakta preostaje nam pokušati nadoknaditi čitanjem, ulaženjem u stranice i cjeline što nam ih je pjesnik ostavio (ali i one što nam ih je tekstolog priredio, jer se i u njima otkriva demijurg). Iz nedavno ponovljena, makar prigodom izazvanoga, obraćanja Tadijanovićevim knjigama nazirem brojne potencijalne smjerove interpretacije kojima nisam umio ili se nisam usudio krenuti. Zahvalnost za prijateljstvo riječi, pa i za prijateljsku naklonost u empiriji, moći ćemo iskazati nezaboravom, a uzvratiti jedino čitateljskom vjernošću.

Tonko Maroević

Vijenac, br. 348., 5. srpnja 2007.

Govorim s Bogom jer sam sam
od početka do kraja vremena,
sam, prepušten samome sebi.

A obilazih svijetom, poput psa lutalice.
Susretah ljude koje tobože shvaćah
te govorah: »rujanske večeri«, »šuma«, »mjesec«
ali riječi nisu svila po kojoj lahor urezuje
svoje nevidljive tragove,
nisu krilo žene koja čeka oplodnju.

A srca bijahu kovinski strojevi
u kojima se svaki odjek glasio.

Sad se slažem da budem sam,
nepopravljivo, beznadno, izgubljen u svijetu.
Za razgovor s Bogom ne trebaju upaljene svijeće,
ni vesele zabave kojima mnoštva prilaze.
Treba zaboraviti ljudski govor
pa ćeš se zagubiti na nekoj tužnoj i sjajnoj stazi
gdje Božja sjeta miriše
kao uvelo cvijeće u kristalnoj čaši.
Bog me razumije, ljulja me u svojoj nježnosti,
kao majka svog sina
u slatkom dahu majčinstva,
kad mu govorim:
»Gospode, sam sam kao zaboravljena flauta,
kao slomljeni stup na livadi,
kao napušteni vrt« —
Bog je voda u kojoj se večer utapa.

A jednoga dana vidjeh kao u blistavom zrcalu
kako se nebo bistri od njegove prozirnosti
dok su na dalekom otoku pjevali cvrčci.

Sad hodam zasanjan među ljudima i stvarima,
nedohvatljiv poput predmeta što nije
od ovozemaljske tvari.

Samo neki glas iz tko zna kojih daljina
povremeno me podsjeća da postojim
u svijetu koji možda ne postoji.

Rim, 12. VII. 1947.

Viktor Vida,
postojani knez u izgnanstvu

S talijanskoga preveo Tonko Maroević

Pogled na Milišićevu književnu ostavštinu

 

Vršnjaci moji, neponovljivi, vršnjaci mrtvi.

(Milan Milišić, 1967)

Ne poznajem sličan fenomen čovjeka koji je živio od književnosti i za književnost, a da mu je neobjavljena dionica napisanoga opusa opsežnija od one za života tiskane.

Pritom nije riječ o autsajderu, neuvažavanom piscu, pa niti o radikalno zabranjivanom autoru — premda je s nekoliko tekstova imao teških okapanja sa sudstvom (ti su mu tekstovi uklanjani iz javne komunikacije, oduziman mu je pasoš i otežan život, a pogotovo putovanja i povezivanje sa svijetom).

Jednostavno, Milan Milišić je bio vrhunski skrupulozan i napisano je puštao da odleži, a u međuvremenu je na raznim rukopisima uporno radio, ispravljao ih i dopunjavao. Tako se zbilo da se u nizu fascikala nakupila velika količina raznih pjesama, započetih i dovršenih cjelina, naznačenih ciklusa, isječaka iz objavljenih edicija, pa i gotova prva verzija jednog romana. Sve je to Milišić namjeravao — prema vlastitom svjedočanstvu — »završiti do pedesetipete godine«. Ali život, odnosno smrt, nisu vodili računa o pjesnikovim planovima, jer je on poginuo u svom dubrovačkom stanu, u svojoj pedesetoj godini, 5. X. 1991. kao prva žrtva srpsko-crnogorskog napada na Grad. Preostale rukopise skrupulozno je sačuvala udovica Jelena Trpković, te prema autorovim indicijama povezala ih u odgovarajuće žanrovsko-tematske grupe i postupno puštala u javnost. Tako su tijekom posmrtnoga desetljeća izašle brojne Milišićeve knjige: pjesničke zbirke Treperenje (Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994. i Stubovi kulture, Beograd, 1997), Stvaranje Dubrovnika (Bosanska knjiga, Sarajevo, 1996), Mrtvo zvono (Feral Tribune, Split, 1997) i Fleka, e (Meandar, Zagreb, 2001). Tomu treba pridodati i knjigu stihova za djecu Nastrana vrana (Radionica SIC, Beograd, 1995), zbirku prepjeva na engleski Stains (PEN-club, Zagreb, 1993) i knjigu putopisa Otoci (objelodanjenu prvo u nakladi Durieuxa, Zagreb, 1997; a zatim iste godine — ali pod naslovom Putopisi, — u izdanju Bosanske knjige, Sarajevo).

Dakle, saldo posmrtnih Milišićevih novih knjiga upravo je količinski impresivan, a tome bi se svakako mogla dodati još barem jedna zbirka ispisanih feljtona i eseja, zatim jedan zapravo dovršeni, ali neredigirani roman i tko zna koliko još pjesama rasutih po raznolikoj periodici. Kad znademo kako je prvu objavljenu pjesničku knjigu Volele su me dve sestre, skupa (istina, okupljenu od prijatelja, bez njegove suradnje, za višegodišnjega boravka u Engleskoj) sam nakon dvadesetak godina temeljito preradio — ne samo leksički približio dominantnoj liniji svojega opusa — možemo pomisliti što bi sve još bio u stanju uraditi s rukopisima u svojim ladicama, da je samo imao prilike ponovo ih pregledati i navraćati im se. Impresivan je, međutim, i kreativni učinak te za života netiskane dionice opusa. Ako sve i nije izbrušeno i pročišćeno kako je autor često zahtijevao (tako da neke pjesme poznajemo u pet — šest različitih verzija), ipak je iznimno izrazito i vrlo često upravo antologijski po dometima. Dapače (a nadam se da ne proturječim Milanovim kriterijima i intencijama), s onim što je objavljeno nakon smrti Milišić nadmašuje sve prethodeće svoje rezultate i nameće se kao — bolno je to reći — jedna od najvitalnijih orijentacija i najbujnijih tendencija u poeziji devedesetih godina. Ne znači da nije već prije bio prepoznat i priznat i u srpskom i u hrvatskom književnom kontekstu. Beogradski počeci osigurali su mu status iznimno svježeg i mediteranski nadahnutog pisca, s knjigom Živjela naša udovica (1977) unio je u naše pjesništvo dotad rijetko korištenu kombinaciju hiperrealizma i ironije, variranja toposa i grčevite ekspresivnosti. Od popartističkog poigravanja banalnošću pa do oporog i trpkog diskursa bremenitog etičkim dvojbama (uperenoga podjednako na ideološku represiju i na malograđansku sladunjavost) Milišić je stvorio specifičan sustav velike jezične elastičnosti i sintaktičke mišićavosti.

Milana sam upoznao 1971. godine u Dubrovniku. Znao sam, dakako, za njega i prije, kako po lijepom svjedočenju nekih njegovih sugrađana tako i po uvjerljivom čitanju ponekih pjesama u časopisima i novinama — no dotad nije bilo prilike da se susretnemo a nisam imao u ruci ni njegovu početničku zbirku (tiskanu kod »malog«, neetabliranog izdavača). Uskoro mi je poslao svoju (drugu) zbirku Koga nema, a zatim su učestala viđenja u Beogradu, u Zagrebu i u Dubrovniku, gotovo uvijek razgovarajući o pjesništvu i o pjesnicima. Dugujem mu mnoga druženja i mnoge spoznaje, zadivio me svojom zahtjevnošću i preciznošću, a opet bi bilo pretjerano kazati da sam otprve razumio njegovu poetiku ili, još pretjeranije, da mi je ona bila bliska.

Kao da je naša komunikacija, i postupno ojačano prijateljstvo, bilo više vezano uz generacijsku solidarnost i neko građansko osjećanje dostojanstva rada i slobode. A mogli smo se složiti i oko afiniteta za Dragojevića i Slaminga, Mrkonjića i Skrulu, mogli smo s ljubavlju razglabati o Paveseu i Montaleu, mogli smo s obostranim zanimanjem komentirati ostvarenja Kiša i Ristovića, Petrovića i Čudića. Ipak, mene je u sedamdesetim godinama još u priličnoj mjeri držala »francuska« sklonost prema metapoetskom, ezoteričnom ili metafizičkom mudrovanju, a Milanovu izrazitu empiričnost i konkretnost izraza dovodio sam u vezu s njegovim (manje mi znanim, recentnijim) engleskim iskustvima, tako da sam u prvim kritičkim, recenzentskim tekstovima o njegovim zbirkama, gotovo uvijek tražio neke moguće britanske uzore (znajući, uostalom, da je prevodio Dunna, Hughesa, Pintera i — last but not least — Tolkiena).

Kad sam pročitao Zgrad bio sam fasciniran Milišićevom sposobnošću da izbjegne opasnosti odveć fotogeničnih motiva i sentimentalne pozlate, sposobnošću da se uhvati odlučno u koštac sa slojevitom i deziluzionirajućom zbiljom aktualnoga Dubrovnika. Već od samog naslova vidjelo se da ne povlašćuje slikovitost nego strukturu, a opet da monumentalnu cjelinu prevlači nekim intimnim timbrom, osjećanjem da je povijesni Grad zapravo prisan kao neki obični dom. (Doista, za Milana je zavičajnost imala dimenziju jedine domovine). Iste godine kad i Zgrad, 1977, objavljuje i zbirku Živjela naša udovica, pokazujući sasvim drugačiji registar izražajnih mogućnosti. Zajedno sa zbirkom Having a good time (1981), one predstavljaju otpor naspram erozije svakidašnjega govora, crnohumorni i blagocinični odgovor na masmedijsko i političko zlorabljenje jezika.

Možda bi se smjelo kazati da je na taj način postavio tračnice opusa kojima će se i dalje kretati: jednu je liniju predstavljala kristalizirana nakupina komornih iskustava (od amblematične škrinje, preko simboličnoga vrta do kumulativnoga Zgrada), a drugu je tvorila sublimacija kolektivnih i često univerzalnih tekovina (od društvene kritike do putopisnih ogleda). Kad je objavio knjigu Mačka na smeću (1984) činilo se da je sintetizirao ili amalgamirao evokativne i sardonične potencijale. Pisao sam o toj knjizi u istom tekstu s prikazom Osamnice Tonča Petrasova Marovića, naslućujući neke međusobne afinitete, poput crnoga mediteranizma i nepatetične vezanosti uz iskonske ambijente. Uzgred kazano: Tonči mi je isprva žestoko zamjerio što sam ga u društvu prikazao, ne težeći nikakvom grupnom profiliranju, no kasnije kad je Milišića konačno upoznao morao je priznati da osjeća sklonost prema njegovu tipu pisanja.

Plaketa — grafička mapa Vrt bez dobi (s likovnim ulogom Lukše Peka) izišla je 1986. s mojim kratkim predgovorom. Štoviše, bilo je predviđeno i dogovoreno da na isti način (to jest u istom sastavu) organiziramo i likovno — kritičku pratnju prilikom objavljivanja Milišićeva spjeva Kad je Bog stvarao Dubrovnik, ali do toga nije došlo iz znanih tragičnih razloga. Sve to govorim samo stoga da posvjedočim stupanj narasloga povjerenja između Milana i mene, odnosno da potvrdim kako me je Milanova poezija sve više zaokupljala i definitivno uvjerila u svoju posebnost, vrijednost i značenje. Ne mislim da sam pritom morao sasvim odustati od svojih razlogaških premisa (s kojima on, naravno, nije imao nikakva dodira), već da je snagom svojih slika i plastičnošću svojih formulacija — a ponajprije koherencijom svojega mikrouniverzuma — prijatelj pjesnik uklonio sve moje moguće rezerve i ograde.

Ne mogu preskočiti ni činjenicu nekih biografskih paralelizama, prave vršnjačke kontrastne usporednosti, koja me silila da u Milanovu nemirenju i otvorenosti za neoficijelno vidim dobrodošli komplement vlastitoj statičnosti ili pomalo neoklasicističkoj orijentaciji. On je vidio ono što sam ja previđao, on je pisao ono što ja nisam umio, on se borio ondje gdje sam ja posustajao — shvatit ćete koliko mi je bio potreban. Poznavajući neke njegove tekstove još u rukopisu osjećao sam kako tek treba doći njegovih pravih pet minuta, pa ipak nisam ni slutio da će nam posmrtna berba pružiti još većih iznenađenja i jakih poetskih uzbuđenja.

Četiri opsežne zbirke prepune su tekstova koji ne bi smjeli biti preskočeni i zaboravljani. Iz vršnjačke perspektive došao bih u napast da ih ponešto drugačije organiziram, iz tematoloških obzira sačinio bih neke nove, zaokruženije cjeline, s aksiološkim orijentirom najradije bih složio cjeloviti izbor najsnažnijih stihova unutar jedinstvenih korica. No u svakom slučaju nekoliko stotina posmrtno objavljenih Milišićevih pjesama tvore korpus iznimne težine i poticajnosti. Baš u obliku u kakvom su došli do nas, bez definitivne redakture i stroge autorske provjere slijeda i rasporeda, nameću se kao gusta rudača, kao plodna crnica, kao bogata građa kojom se (iz koje se, na koju se) dade nadograđivati, granati ili ekstrahirati.

Bez pretenzija nekog konačnog pravorijeka preletio bih kumulativno Milanove zbirke iz posmrtne faze ne bih li uspio ekstrahirati ono što je u njima najvažnije, najuzbudljivije, najuvjerljivije. Pritom sam svjestan da i ono što otpadne kao troskot od rudače, ono što je usputno i periferno, improvizatorsko i parafrazirajuće u njegovu opusu također ima važnost i značenje, jer je i to — gotovo kapilarno — hranilo glavni tok i omogućavalo fermentaciju određene gustoće. Naime, stihovi iz knjiga namijenjenih djeci (Tumaralo i Nastrana vrana) odgovarali su jednom važnom dijelu Milišićeve naravi, onom histrionskom, kabaretskom, dnevnoreagirajućem, te se kao light verse dadu ulančati u inače zanimljivu grupaciju govornih vježbi ili monologa potencijalnih dramskih likova. Ne zaboravljamo, dakako, da je on bio i dramaturg i radijski medijski čovjek i pisac kazališnih komada, te da je i u stihu često slijedio ritam puke kolokvijalnosti.

Rano remek-djelo takvog sardonično-grotesknog izraza je pjesma Kakav biste sanduk izvoljeli željeti za svoju gospođicu rođaku?, a svojevrsni apogej je pjesma Popivina, bez koje je nezamisliva literarna dijakronija dubrovačkoga kruga. Možda bi trebalo na ovom mjestu spomenuti i uspješan slučaj intertekstualne povezanosti Milišića sa suvremenim hrvatskim pjesništvom. Pjesma Ti koja imaš ruke aktivnije evidentno je obraćanje prototipu Parunove, pa premda još nije ušla ni u jedne korice ne bi smjela biti zaboravljena (uostalom, kao ni sličan parafeministički tekst Nepremostive unutrašnje teškoće u povratku imenicama ženskog roda, tiskan također u Republici osamdesetih godina). Mini-ep Koradžija Silva, s druge strane, izrazit je primjer plemenite patetike, evokacije prekinute mladosti iz perspektive onih što su preživjeli (a intonacijom, govorenjem u drugom licu, kao da pripada krugu kazališnih inspiracija).

Zbirka Treperenje već svojim naslovom pripada Milišićevu mainstreamu, odnosno autentičnoj lirskoj sklonosti za hvatanje međuprizora, za kontaminiranje slika, za igranje na amplitudi svjetlucanja i zatamnjenja. Kao prva posmrtna Milišićeva knjiga bila mi je jedina na raspolaganju (za uvid u ostavštinu) kad sam radio antologiju hrvatskoga pjesništva do 1955. godine, pa nije čudno da sam iz nje odabrao čak pet egzemplarnih tekstova: Prva noć u nevidljivoj kući, Slobodno mjesto za Pessoinim stolom, Pretres, Slijedeći put kad budu pucali na Radića i Riječi molitve i riječi pjesme. Ne kajem se danas ni zbog kojega od tih uvrštenih tekstova — svi mi oni i dalje izgledaju jednako amblematičnima. Dapače, žao mi je jedino što sam morao preći čak preko tako izrazitih ostvarenja kao što su: Načinit ću ti kolajnicu od predvečerja, Dodirujući tjemena djece u prolazu, Nacrtane golštange na pročeljima crkava te Dobre i loše slučajnosti.

Kad je izišla knjiga Stvaranje Dubrovnika ona je još jednom prebacila most između sasvim ranoga (još ekavskoga) Milišića i zreloga autora opsjednutoga rodnim ambijentom. Kao kuriozum stoji naslov jednog ciklusa Iz neke druge knjige, jer je akumuliranje, gotovo aglomeriranje, stihova slijedilo logiku dodirivanja krajnosti. Imažistički pjesnik iz grupacije Putnik kroz snijeg i boju rukuje se s kasnijim ironičarem i meditativnim skeptikom kakav se iskazuje u ciklusu Vama se Gospod našalio. Naravno, a ne bez samopodsmješljivosti, centralno mjesto zbirke tvore pjesme Povratak domaćim uzorima, među kojima se tematski i ekspresivno ističu Svetac, Molitva sv. Vlaha i Dulićevi portreti. Pjesma Indijanci dala bi se priključiti apolinerovsko-sandrarovskim inventarima senzacija i montažama atrakcija, kakve su Milišićeve ranije antologijske pjesme Sveta Nedjelja i drugi ili Noćni vlak, a prilikom čitanja još sam bio posebno apostrofirao tekstove Tvoj sin, Stihovi za pomirenje, Toliko o pticama i Zaliha čađe.

Objavljivanjem Mrtvoga zvona ušla je još jednom u opticaj dubrovačka dominanta. Prvo objavljivanje davno napisanoga epilija Kad je Bog stvarao Dubrovnik može poslužiti kao točka kristalizacije velikog motivskog kruga, mogućnost stvaranja jedne nove i nipošto manje koherentne cjeline kao što je bio Zgrad. Ne treba navoditi pojedinačne naslove, čak većina ih ima veze s jezgrom i gradskom regijom, a izvan tih koordinata upadali su u oči tekstovi kao što je Otok, Iz postelje i iz sna, Iz poremećene košnice, te na poseban način Svojoj smrti. Zasad posljednja tiskana knjiga Fleka, e opet je već naslovom indikativna za Milišićevu antipurističku jezičnu orijentaciju i za enformelističko-neoimpresionističku tipologiju dominantnih slika. Njezine raspone također najbolje iskazuje polarizacija između ludičko-konkretističke dugačke fakture Straha u vrtu i kermetičarsko-simultanističke minijature Izazov. Izazovu igara riječi u ovoj je knjizi pjesnik ponajmanje odoljevao, no ne znači da nije njegovao i dubinsku žicu metafizičkog pronicanja, što je rezultirala stihovima poput Odkako živimo pod morem, Zimsko plivanje, Pričam svojoj majci priču ili pak Izmislio sam ženu, potom.

Umjesto čistoga salda vidim da sam preferirao naznačiti stilske i ikonografske raspone Milišićeve impresivne baštine. Prelistavanje zbirki otvorilo je još jednom želju za strožim selektiranjem prema različitim direktrisama, a u svakom slučaju rodilo potrebu zaokruživanja opusa i kroz sabrane i kroz izabrane pjesme. To je ponajprije obaveza sugrađana i vršnjaka, no to je neophodno (i iz perspektive srpske, a pogotovo) iz hrvatske poezije.

Tonko Maroević

Kolo, broj 3., jesen 2001.