Prikazani su postovi s oznakom Heinrich Heine. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Heinrich Heine. Prikaži sve postove

Čemu ta jedina suza?
Samo mi pogledu smeta.
U mom je ostala oku
Od starijeh, prošlijeh ljeta.

Mnoge joj sestrice sjajne
Tako zginuše redom.
Zginuše u noć i vjetar
S radosti mojom i bijedom.

Zginuše kao i magla
I plave zvijezdice tako,
Uz koje sam radosno pjevo,
Uz koje sam jadovno plako.

I ljubav, ah, tako moju
Vjetar je sobom uz'o!
Daj se i ti rasplini,
Stara, samotna suzo!


(Preveo S. S. Kranjčević)



Was will die einsame Träne?

Was will die einsame Träne?
Sie trübt mir ja den Blick.
Sie blieb aus alten Zeiten
In meinem Auge zurück.

Sie hatte viel leuchtende Schwestern,
Die alle zerflossen sind,
Mit meinen Qualen und Freuden,
Zerflossen in Nacht und Wind.

Wie Nebel sind auch zerflossen
Die blauen Sternelein,
Die mir jene Freuden und Qualen
Gelächelt ins Herz hinein.

Ach, meine Liebe selber
Zerfloß wie eitel Hauch!
Du alte, einsame Träne,
Zerfließe jetzunder auch!


What means this lonely tear-drop?

What means this lonely tear-drop
That blurs my troubled sight, 
From olden times returning
Back to mine eyes to-night? 

Its many glimmering sisters
Are vanished long ago,
In the night and the wind thy vanished
With all my joy and my woe. 

And like the mists of evening
Did those blue stars depart,  
That smiled all joys and sorrows
Into my trusting heart. 

Alas! my love, too, melted
Like idle breath one day; 
Oh lingering, lonely tear-drop,
Thou also fade away!



Que veut la larme solitaire?

La larme solitaire, que veut-elle bien?
Elle me trouble la vue.
C'est une larme des temps anciens
Que mon śil a retenue.

Elle avait maintes sśurs brillantes,
Qui se sont toutes évanouies
Avec mes joies et mes tourmentes,
Dissoutes dans le vent et la nuit.

C'est comme de la brume aussi
Que les starlettes bleues se sont dissoutes,
Celles qui dans mon cśur avaient souri
Ces męmes joies et ces tourmentes.

Hélas, Mon amour lui-męme
S'est dissous comme un souffle, vainement!
Ô vielle et solitaire larme,
Dissous-toi aussi, a l'instant!




Sjajne zvijezde na visini
kažite dragoj u daljini,
da sam ja još uvijek njen
bolan, blijed i zaljubljen.





Schöne, helle, goldne Sterne

Schöne, helle, goldne Sterne,
Grüßt die Liebste in der Ferne,
Sagt, daß ich noch immer sei
Herzekrank und bleich und treu.




To je lug stari, lug pričâ pun!
Mirišu lipe u cvatu,
Omamio me mjesečev sjaj
U kasnom noćnom satu.

Pod stablima idem, a prati moj hod
Pjev zvučan što pada s visoka.
Slavujak pjeva svoj ljubavni bol
I sjetu svog srca duboka.

O ljubavi priča, o svemu što krije
— Smijeh i plač — na dnu svojih grudi;
Sad veselo plače, sad tužno se smije:
Roj sanja minulih budi.

Pod stablima idem u bijelu noć,
I lutajuć onuda stigoh
Na čistinu neku, gdje zamak je krov
Visoko k nebesima digo.

Okna na njemu su zaprta; svuda
Tišina u sjenama gustim,
Reko bih, da se prošetala smrt
Po onim dvorima pustim.

Pred vratima Sfinga, taj dvogubi stvor.
Strah i slast su biljege njene.
Ko u lava šape i snažni joj trup,
Glava i grud ko u žene;

Ko u lijepe žene. — Gled govori njen
O čeznjama divljim; a usta
Su nijema — al' posmijeh zna ipak ti reći
Da zud neće ostati pusta.

Slavujak pjevo sve milije. Meni
Sâm ne znam, kako je bilo.
Lijepo sam lice cjelnuo ženi,
I sa mnom čudo se zbilo.

Oživio taj mramorni lik.
Kâm poče disati, sve dublje.
Cjelova mojih je srkala žar
Rastućom žudnjom, sve grublje.

Iz grudi je mojih sav srkala dah
I onda na me je pala.
I svega me stisnu. Jadnu mi put
Pandžama sjeći je stala.

O trpljenja slatkog! I vaja u lasti!
O jade sred radosti mnoge!
Dok poljupca ženskog sve osjećah slasti,
Mrcvarile lavlje me noge.

A slavuj je pjevo kroz bijelu noć:
"O Sfingo! O ljubavi! Recite,
U nasladu čemu vi lijete mlaz
Boli smrtonosne, vječite?

O lijepa Sfingo! Rasvijetli mi jednom
Tajne jaz čudesan, taman.
O tome sam dugo razmišljao ja
Već vjekova mnogih — al' zaman."




Die Sphinx

Das ist der alte Märchenwald!                  
Es duftet die Lindenblüte!           
Der wunderbare Morgenglanz     
Bezaubert mein Gemüte.

Ich ging fürbaß, und wie ich ging,
Erklang es in der Höhe.
Das ist die Nachtigall, sie singt
Von Lieb' und Liebeswehe.

Sie singt von Lieb' und Liebesweh,
Von Tränen und von Lachen, 
Sie jubelt so traurig, sie schluchzet so froh,
Vergessene Träume erwachen.

Ich ging fürbaß, und wie ich ging,
Da sah ich vor mir liegen
Auf freiem Platz ein großes Schloß,
Die Giebel hoch aufstiegen.

Verschlossene Fenster, überall
Ein Schweigen und ein Trauern; 
Es schien, als wohne der stille Tod
In diesen öden Mauern.

Dort vor dem Tor lag eine Sphinx,                          
Ein Zwitter von Schrecken und Lüsten,                  
Der Leib und die Tatzen wie ein Löw',            
Ein Weib an Haupt und Brüsten.     

Ein schönes Weib! Der weiße Blick,
Er sprach von wildem Begehren; 
Die stummen Lippen wölbten sich
Und lächelten stilles Gewähren.

Die Nachtigall, sie sang so süß —
Ich konnt nicht widerstehen —
Und als ich küßte das holde Gesicht,
Da war's um mich geschehen.

Lebendig ward das Marmorbild,
Der Stein begann zu ächzen — 
Sie trank meiner Küsse lodernde
Glut Mit Dürsten und mit Lechzen.

Sie trank mir fast den Odem aus —
Und endlich, wollustheischend, 
Umschlang sie mich, meinen armen Leib
Mit den Löwentatzen zerfleischend. 

Entzückende Marter und wonniges Weh!
Der Schmerz wie die Lust unermeßlich!
Derweilen des Mundes Kuß mich beglückt,
Verwunden die Tatzen mich gräßlich.

Die Nachtigall sang: "O schöne Sphinx!
O Liebe! was soll es bedeuten, 
Daß du vermischest mit Todesqual
All deine Seligkeiten? 

O schöne Sphinx! O löse mir
Das Rätsel, das wunderbare!
Ich hab darüber nachgedacht
Schon manche tausend Jahre."




The Sphinx

This is the old enchanted wood,
Sweet lime trees scent the wind
The glamor of the moon has cast
A spell upon my mind.

Onward I walk, and, as I walk —
Hark to that high, soft strain!
That is the nightingale, she sings,
Of love and of love's pain.

She sings of love and of love's pain,
Of laughter and of tears.
So plaintive his carol, so joyous her sobs,
I dream of forgotten years.

Onward I walk, and as I walk,
There stands before mine eyes
A castle proud on an open lawn,
Whose gables high uprise.

With casements closed, and everywhere
Sad silence in court and halls,
It seemed as though mute death abode
Within those barren walls.

Before the doorway crouched a Sphinx,
Half horror and half grace;
With a lion's body,a lion's claws,
And a woman's breast and face.

A woman fair! The marble glance
Spake wild desire and guile.
The silent lips were proudly curled
In a a confident, glad smile.

The nightingale, she sang so sweet,
I yielded to her tone.
I touched, I kissed the lovely face,
And lo, I was undone!

The marble image stirred with life,
The stone began to move;
She drank my fiery kisses' glow
With panting thirsty love.

She well nigh drank my breath away;
And, lustful still for more,
Embraced me, and my shrinking flesh
With lion claws she tore.

Oh, rapturous martyrdom! ravishing pain!
Oh, infinite anguish and bliss!
With her horrible talons she wounded me,
While she thrilled my soul with a kiss.

The nightingale sang: "Oh beautiful Sphinx,
Oh love! what meaneth this?
That thou minglest still the pangs of death
With thy most peculiar bliss?

Thou beautiful Sphinx, oh solve for me
This riddle of joy and tears!
I have pondered it over again and again,
How many thousand years!"




Ja ne znam otkud sjeta moja,
Zašto sam tužan ja,
Davnašnja priča to je,
Koja mir neće da mi da.

Sumrak je, Rajna teče bistra,
Kroz mirisni lijepi kraj,
A vrhom brijega još se blista
Večernji sunca sjaj.

Tamo prekrasna sjedi djeva,
Čudnovatost njen je kras,
Zlatno je ruho zaodijeva,
Zlatna je njena vlas.

Zlatnim češljem česlja kose,
I slatki peva poj,
Čarima dušu svu zanese,
Glasi u pjesmi toj.

Obuzet čarima pjesme njene,
Ribar u čamcu svom,
Ne gleda vrtlog niti stijene,
Sav je opčinjen njom.

U ponoć val će oboriti,
Njega i brodić taj,
A za to s pjesmom kriva
će biti - zanosna Lorelaj.

Heinrich Heine



Jedara crnih plovi moj brod
Morem što divlja i buči.
Zna obijest tvoja moj jad i moju bol,
Al' ipak me vrijeđa i muči.

A nevjernost tvoja ko' vjetar je taj:
Baš svud sad onuda huči.
Jedara crnih plovi moj brod
Morem, što divlja i buči.

Heinrich Heine



Zastor je pao. Konac drame.
Već idu kući gospoda i dame.
A da li im se komad dopo?
Po pljesku sudeć nije propo.

Priznanje zahvalnoga svijeta
Ubro je poznati poeta.
No sad je kuća posve nijema
I žamora i svjetla više nema.

Al kakav je to čudan zvuk
Odjeknuo po praznoj bini?
To možda jedna žica puče
Na nekoj staroj violini.

Trčeći ovim, onim smjerom
Štakori šuškaju parterom.
I vonja sve na staro ulje.

Posljednja lampa već se gasi,
Ne može jadna sjati dulje,
Iako plamsati još kuša.
To svjetlo bješe moja duša.




Sie erlischt  
     
Der Vorhang fällt, das Stück ist aus,
Und Herrn und Damen gehn nach Haus.
Ob ihnen auch das Stück gefallen?
Ich glaub, ich hörte Beifall schallen.

Ein hochverehrtes Publikum
Beklatschte dankbar seinen Dichter.
Jetzt aber ist das Haus so stumm,
Und sind verschwunden Lust und Lichter.

Doch horch! ein schollernd schnöder Klang
Ertönt unfern der öden Bühne; -
Vielleicht, dass eine Seite sprang
An einer alten Violine.

Verdriesslich rascheln im Parterr
Etwelche Ratten hin und her,
Und alles riecht nach ranzgem Öle.

Die letzte Lampe ächzt und zischt
Verzweiflungsvoll und sie erlischt.
Das arme Licht war meine Seele.




Svakog dana o večeri
Sultanova kćerka lijepa
Sišla bi gdje su izvori,
Gdje srebrna voda pljušti.

Svaku večer rob je mladi
Stajo pokraj izvora,
Gdje srebrna voda pljušti
I bivao bljed, sve bljeđi.

Jedne večeri kneginjica
Pristupi mu zborit ode:
"Hoću da znam tvoje ime,
Tvoj zavičaj i porijeklo!"

A rob reče: "Muhamed se
Zovem, rođen u Jemenu;
A moje je pleme Azra,
to umire kada ljubi."



Der Asra

Täglich ging die wunderschöne
Sultantochter auf und nieder
um die Abendzeit am Springbrunn,
wo die weißen Wasser plätschern.
Täglich stand der junge Sklave
um die Abendzeit am Springbrunn,
wo die weißen Wasser plätschern,
täglich ward er bleich und bleicher.

Eines Abends trat die Fürstin
auf ihn zu mit raschen Worten:
»Deinen Namen will ich wissen,
deine Heimath, deine Sippschaft.«

Und der Sklave sprach: »Ich heiße Mahomet
und bin aus Yemen,
und mein Stamm sind jene Asra,
welche sterben, wenn sie lieben.«




U ljiljan ću bijeli
Uronit srce svoje,
Da ljiljani dahom svojim
O dragoj mojoj poje.

Nek pjesma dršće mala
Ko cjelov živi njen.
Što negda mi ga dala
U sladak, blažen tren.

Heinrich Heine



U obliku nejednakom
Blizu tebe uvijek stojim
Uvijek tužim i ti uvijek
Bol zadaješ grudima mojim.

Kad kroz vrtove mirisne
Leti, hodiš hodom milim,
pa leptira zgaziš malog,
zar ne čuješ kako cvilim?

Kad ubereš ružu koju
Pa s veseljem djetinjijem
rascipaš je, zar ne čuješ
Kako jecam bolom svijem?

I kad ruže raščupane
Usudi se trnje koje,
Da mi meki prst ubode,
Zar ne čuješ boli moje?

Zar ne čuješ u mom glasu
Moje muke što me guše?
Noću jecam i uzdišem
Iz dubine tvoje duše.

Heinrich Heine



U tamni kad siđeš grob,
I ja ću - budno i sv'jesno -
U nj leći - al' tako da svaki moj ud
Uz tebe prione t'jesno.

I tebe svu blijedu i njemu i hladnu
Grliti, stiskati ja ću,
Uz tebe dok ondje smrt ne nađem jadnu
U drhtanju, grču i plaču.

Ustaju mrci. Ponoć je. - Roj
Mrtvaca, plešući, bludi.
Mi dalje ležimo u mračnome dnu.
Na tvojoj počivam grudi.

Ustaju mrtvi. Sudnji je dan.
Prima se kazna i plaća.
Manite! - dalje ležimo mi tu
S rukama oko vrata.

Heinrich Heine



Otrovane su mi pjesme.
Da l' drukčije može biti?
U moj život, kad je cvao,
Počela si otrov liti.

Otrovane su mi pjesme.
Da l' drukčije može biti?
Srce mi je puno zmija.
A uz to si u njem i ti.

Heinrich Heine




Vergiftet sind meine Lieder

Vergiftet sind meine Lieder; —
Wie könnte es anders sein?
Du hast mir ja Gift gegossen
Ins blühende Leben hinein.

Vergiftet sind meine Lieder; —
Wie könnte es anders sein?
Ich trage im Herzen viel Schlangen,
Und dich, Geliebte mein.




Poisened are my songs

Poisened are my songs.
How else could it be?
You have poisened my youth,
And poured your venin in me.

Poisened are my songs.
It could'nt be otherwise.
My heart is full of snakes,
Including my love, in disguise.



 

Mes chansons sont empoisonnées

Mes chansons sont empoisonnées
Il ne pourait ętre autrement
Tu as empoisonné ma jeunesse
Avec ton venin ardent

Mes chansons sont empoisonnées
Il ne pourait ętre autrement
Mon coeur est plein de viperes
Et de toi, charmant serpent!




Отравой полны мои песни

Отравой полны мои песни,
и может ли иначе быть?            
Ты, милая, гибельным ядом   
сумела мне жизнь отравить.                  

Отравой полны мои песни,            
и может ли иначе быть?                          
Немало змей в сердце ношу я     
и должен тебя в нём носить.




Plavo je more blistalo
U zadnjem sjaju dana;
Mi šuteći smo sjedili
Kod sama ribarskog stana.

I magla bi, i huknu bič,
I galeb svud kružit' stade;
Iz tvog oka premilog
Za suzom, suza ti pade.

Ja vidjeh na ruku ti bijelu
Drobne su suze pale,
Ja kleknuh i s ruke bijele
Sve ispih suze male.

Od onog trena pust je život moj,
Duh mre u čežnjam' kobnim;
Ta nesreća i žena jadna
Otrova me suzama drobnim.

Heinrich Heine



Das Meer erglänzte weit hinaus
Das Meer erglänzte weit hinaus,
im letzten Abendscheine;
Wir saßen am einsamen Fischerhaus,
Wir saßen stumm und alleine.

Der Nebel stieg, das Wasser schwoll,
Die Möwe flog hin und wider; [auch "wieder" ist zu finden]
Aus deinen Augen, liebevoll,
Fielen die Tränen nieder.

Ich sah sie fallen auf deine Hand,
Und bin aufs Knie gesunken;
Ich hab von deiner weißen Hand
Die Tränen fortgetrunken.

Seit jener Stunde verzehrt sich mein Leib,
Die Seele stirbt vor Sehnen; –
Mich hat das unglückselge Weib
Vergiftet mit ihren Tränen.
 
Heinrich Heine



Kad žena te izda, ti na drugu tad
Uparavi pogled svoj smjeli.
Al' bolje će biti da ostaviš grad.
Na rame torbu, i - seli!

I jezero modro ćeš naći. Ko krug
Vrbici tu turobni stoje.
Pa isplači ondje sav sitni svoj vaj
I sićušne bolove svoje.

I dok ćeš na strme se bregove pet,
Daščući gazit ćeš sporo.
Al kada se popneš na kameni vrh,
Nad tobom kreštat će oro.

Sam bit ćeš oro, preporođen sav
Na onoj planinskoj klisi;
I doznat ćeš kako na tom našem dnu
Izgubio mnogo baš nisi.



Heinrich Heine

(Preveo Vladimir Nazor)



Imaš biser, dijamante
I sve za čim svijet uzdiše;
Ti najljepše oči imaš -
Moja mila, što želiš više?
Tvoje mile, divne oči
Iz srca mi izmamiše
Bezbrojne i vječne pjesme -
Moja mila, što želiš više?
Tvoje mile, divne oči
Mnogim bolom mene biše;
Ti me njima upropasti -
Moja mila, što želiš više?

Heinrich Heine



Na brijegu, na visini,
Dvore krije noćni mrak;
A pod njima u dolini
Zveči mača udar jak.

To su braća što u jadu
Ljuto dijele megdan ljut.
Kaži tko to braću mladu
na krvavi nagna put?

Laurino oko jasno
među braćom zače boj;
Oba brata ljube strasno,
Oba daju srce njoj.

Al s kog ginu njene grudi?
S kog je zgara plamen lud?
Ne, to niko ne presudi -
Maču ti izreci sud!

I boj poče, sve zvek življi,
Mač udara o mač jak;
Čuvajte se borci divlji,
Zlu kob hrani noćni mrak.

O, krvava braco, jao!
Jao dolo krvava!
Gle, do borca borac pao,
Kroz njih ljuta mača dva. -

Stoljeća su prošla mnoga,
Minu mnogi naraštaj;
Pusti dvori s visa svoga
Tužno motre kobni kraj.

Al još noću sjenke dvije
Po dolini blude toj;
I ponoćni čas kad bije,
Braća počnu krvav boj.


Heinrich Heine
Heinrich Heine (Düsseldorf, 13. prosinca 1797. - Pariz, 17. veljače 1856.), njemački književnik.

Najveći je liričar njemačkog romantizma. Pisao je pjesme, pripovijesti i eseje. Bio je pjesnik široke popularnosti s mnoštvom učenika i imitatora posvuda u Europi. Njegova najpoznatija ostvarenja su: poetska zbirka "Knjiga pjesama", "Florentinske noći", "Njemačka - jedna zimska priča".