Prikazani su postovi s oznakom Vicente Aleixandre. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Vicente Aleixandre. Prikaži sve postove

Vicente Aleixandre y Merlos (Sevilla, 26. travnja 1898. - Madrid, 14. prosinca 1984.), španjolski je književnik. 1977. godine dobio je Nobelovu nagrada za književnost.

Studirao je pravo na Sveučilištu u Madridu. Od 1925. godine potpuno se posvetio književnosti. Njegova prva zbirka poezije "Polje", objavljena je 1928. godine, nakon koje je napisao i objavio mnoštvo knjiga. Godine 1933. dobio je Nacionalnu književnu nagradu za djelo "Razaranje ili ljubav". Tijekom Španjolskog građanskog rata (1936-1939) živio je u republikanskoj zoni. Razbolio se i ostao u Madridu po okončanju rata, ušutkan od novih vlasti četiri godine. 1944. godine objavljuje knjigu "Sjenka raja", držeći se podalje od političkog establišmenta. Godine 1950. postao je član Španjolske akademije. Njegove knjige i antologije se i dan-danas objavljuju. Švedska kraljevska akademija nagradila ga je Nobelovom nagradom za književnost za cjelokupno stvaralaštvo 1977. godine. Umro je u Madridu 14. prosinca 1984. godine.

Aleixandrejeva rana poezija, pisana slobodnim stihom, snažno je nadrealistička. U noj se slavi ljepota prirode korištenjem simbola koji predstavljaju zemlju i more. Većina Aleixandrejevih ranih pjesama ispunjena je tugom. One oslikavaju njegovo osjećaj da su ljudi izgubili strast i slobodan duh kojeg je on pronalazio u prirodi. 

Vicente Aleixandre, Luis Cernuda, Federico García Lorca

Prve zbirke su mu: "Polje" (1928.), "Razaranje ili ljubav" (1933.) i "Strast zemlje" (1935.). U zbirci "Sjenka raja" (1944.) njegova poezija se usredotočuje na teme kao što su prijateljstvo, bliskost i duhovno jedinstvo. Kasnije zbirke poezije su mu:  "Istorija srca" (1954.) i "U doba velike vlasti" (1962.).

(Sevilla, 26. travnja 1898.
- Madrid, 14. prosinca 1984.)
španjolski pjesnik





Pjesme:









Kada promatram tvoje tijelo ispruženo
kao rijeka koja ne prestaje protjecati,
kao čvrsto ogledalo gdje pjevaju ptice,
gdje je užitak osjetiti dan kako se rađa.

Kada se gledam u tvojim očima,
koje su kao duboka smrt ili život što me doziva,
kao pjesma iz dubine koju samo naslućujem;
kada vidim tvoj oblik, tvoje spokojno čelo,
kamen blistavi, na koji kapaju moji poljupci
kao ruže što odražavaju sunce koje nikad ne zalazi.

Kada primičem usne toj nesigurnoj muzici,
tom mrmoru neugasive mladosti,
izgaranju zemlje koja pjeva u zelenilu,
kao sretna ljubav što bježi i opet se vraća.

Osjećam kako se svijet valja pod mojim nogama,
kako se valja lagan, s vječnom odvažnošću zvijezda,
s onom radosnom dobrotom večernjače,
koja ne traži niti more u koje bi se spustila.

Sve je iznenađenje. Svijet u iskrama
osjeća da je more naglo postalo golo i drhtavo,
da je taj čelik užaren i pomaman
i da čezne samo za blistanjem svjetlosti.

Svemir svjetluca. Smirena sreća
prolazi kao naslada koja se ne može zadovoljiti,
kao nagli uzlet ljubavi,
gdje se vjetar opasuje oko slijepih čela.

Gledati tvoje tijelo i samo tvoju svjetlost,
tu blisku glazbu što se rađa među pticama,
u vodama, u šumi, u vezanom bilu
ovog svijeta apsolutnog što ga osjećam na usnama.





Kakav to blagi fluid, grob i čedo
mrazeva gordih, hladnoću razbija
nad mirnom ravni i bujicom šija
noseći svjetlost, topeć nebo vedro?

Kakav orkestar vode nijemo stenje
pod zrakom, koji kipi i razlijeva
obilje pjene šuštave što pjeva:
čisti dijalog, svjetlost i znamenje?

Noć uzvišena svoju krošnju širi
(dična li stabla!) u nebo visoko,
njen rast i grane u tišinu rone.

A mladi lahor neba strasno piri
i njenu slavu grli na široko,
a u visini zvijezde jekom zvone.




Sretno tijelo što teče medu mojim rukama,
lice voljeno u kojem svijet promatram,
u kojem se drage ptice u bijegu ogledaju
leteći prema području gdje se ništa ne zaboravlja.

Tvoj vanjski oblik, dijamant ili tvrdi rubin,
sjaj sunca što blista medu mojim rukama,
krater koji me mami svojom prisnom glazbom,
onim zagonetnim dozivanjem tvojih zuba.

Umirem jer se predajem, jer hoću da umrem,
jer hoću da živim u ognju, jer ovaj zrak izvana
nije moj, već toplo disanje koje mi,
kad se približim, žeže i zlati usne iz dubine.

Pusti, pusti da gledam, obojen ljubavlju,
dok mi je lice rumeno od tvog grimizna života,
pusti da gledam posljednji kliktaj tvoje utrobe,
gdje umirem i gdje se odričem života zauvijek.

Hoću ljubav ili smrt, hoću potpuno umiranje,
hoću da budem ti, tvoja krv, ta lava što riče,
što, zatvorena, natapajući krajnje lijepe udove,
osjeća tako divne granice života.

Taj poljubac na tvojim usnama kao spori ubod,
kao more koje je poletjelo, pretvoreno u ogledalo,
kao svjetlucanje krila,
i još ruke, prelaženje tvojih šuštavih kosa,
praskanje osvetljive svjetlosti,
svjetlosti ili mača smrtonosna
koji vreba nad mojim vratom,
ali nikada neće razbiti jedinstvo ovog svijeta.




More, zemlja, nebo, oganj, vjetar,
neprestani svijet u kojem živimo,
predaleke zvijezde koje nas gotovo mole,
koje su katkada gotovo ruka koja miluje oči.

Taj dolazak svjetlosti koja se odmara na čelu.
Odakle stižeš, odakle dolaziš, ljubavni obliče
kojemu disanje osjećam,
koji osjećam kao grudi u kojima je glazba zatočena,
koji osjećam kao zvuk anđeoskih harfi,
koje su gotovo kristalne, kao zvuk svjetova?

Odakle dolaziš, nebeska tuniko,
koja u obliku sjajne zrake
miluješ čelo koje živi i pati, koje ljubi kao živo?
Odakle ti što se tako brzo prikažeš kao sjećanje na
gorući oganj poput usijana željeza koje žigoše,
dok se smiruješ nad umornim postojanjem
jedne glave koja te shvaća?

Tvoj bezglasni dodir, tvoj nasmijani dolazak
poput usana odozgo,
šapat tvoje tajne u napetom sluhu
zadaje bol ili budi snove kao izgovor nekog imena
koje mogu izreći samo usne pune sjaja.

Motreći upravo sada one nježne životinjice
koje kruže okolo po zemlji,
okupane tvojom prisutnošću ili tihim ljestvama,
otkrivene svom postojanju, čuvane nijemošću
u kojoj se čuje samo kucanje krvi.




Kad me gledaš,
kad uza me,
bez pokreta, sjedeći,
blago se nagibaš -
kada pružaš svoje dvije ruke,
tako umilna,
jer želiš, jer bi eto
htjela dotaći,
da, moje lice.

Tvoje dvije ruke, kao iz sna,
koje me kao neka sjena dosežu.

Gledam ti lice.
Dah nježnosti izbija iz tebe
poput svjetlosti
u crtama tvog lica.
Kako lijepo izgledaš!
Izgledaš više djetinjasta.
I gledaš me.
I smiješiš mi se.

Što li tražiš kada me,
pružajući ruke,
nijema, dotičeš?

Osjećam žar sjene, dima
što živahan stiže.
Kakva ljepota, dušo moja!

Nastamba, u zanosu,
mirna počiva.

Ti šutiš
a ja osjećam svoje lice,
zbunjeno, blago,
među tvojim prstima.

Nešto moliš. Pretvaraš se
u djevojčicu koja moli.

Nešto tražiš.
Prelama se neki glas
koji ne postoji
i koji nešto ište.
Zakašnjela ljubav.
Ljubav u prstima
koja kuca bez
buke i bez glasa.

A ja te gledam u oči,
gledam i čujem te.
Čujem dušu posve tihu,
djetinjastu, koja pjeva
slušana.

Ljubav kao cjelov.
Ljubav u prstima
koju slušam
zatvoren
u tvoje ruke.




Postoje trenuci samoće
kad srce u čudu spoznaje
ne ljubi.

Prestajemo se družiti,
umorni,
siti svega.

Netko još spava,
bezazlen,
u onom krevetu.

Možda to mi spavamo?

Ah, ne!
Mičemo se.
I tužni smo.
Šutljivi.

Kiša je uporna.
Jutro s tromom,
nemilosnom maglom.
Kako smosami!

Gledamo kroz stakla.
Rublje popadalo,
zrak težak, voda šumi.

A soba, hladna
u toj tvrdoj zimi
koja je vani drugačija.

Tako ostaješ šutljiv,
s licem među dlanovima.

Laktovi ti na stolu.
Stolac posve tih.

Samo odzvanja
nečije sporo disanje.
Disanje one što tamo,
smirena, prelijepa,
spava
i sanja da je ne voliš
a ti si njen san.