Sretno tijelo što teče medu mojim rukama,
lice voljeno u kojem svijet promatram,
u kojem se drage ptice u bijegu ogledaju
leteći prema području gdje se ništa ne zaboravlja.
Tvoj vanjski oblik, dijamant ili tvrdi rubin,
sjaj sunca što blista medu mojim rukama,
krater koji me mami svojom prisnom glazbom,
onim zagonetnim dozivanjem tvojih zuba.
Umirem jer se predajem, jer hoću da umrem,
jer hoću da živim u ognju, jer ovaj zrak izvana
nije moj, već toplo disanje koje mi,
kad se približim, žeže i zlati usne iz dubine.
Pusti, pusti da gledam, obojen ljubavlju,
dok mi je lice rumeno od tvog grimizna života,
pusti da gledam posljednji kliktaj tvoje utrobe,
gdje umirem i gdje se odričem života zauvijek.
Hoću ljubav ili smrt, hoću potpuno umiranje,
hoću da budem ti, tvoja krv, ta lava što riče,
što, zatvorena, natapajući krajnje lijepe udove,
osjeća tako divne granice života.
Taj poljubac na tvojim usnama kao spori ubod,
kao more koje je poletjelo, pretvoreno u ogledalo,
kao svjetlucanje krila,
i još ruke, prelaženje tvojih šuštavih kosa,
praskanje osvetljive svjetlosti,
svjetlosti ili mača smrtonosna
koji vreba nad mojim vratom,
ali nikada neće razbiti jedinstvo ovog svijeta.
0 comments:
Objavi komentar