Prikazani su postovi s oznakom Slavko Mihalić. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Slavko Mihalić. Prikaži sve postove



Očekujem dan smaknuća.

Dolaze mi u šarenim haljinama
toliko tudđi da ih ne mogu osjetiti
i nude nešto između zraka i nepostojanja.

Poželim da sam odjeven u haljine kakvoga junaka,
zavjerenik možda kojeg će spasiti
vratolomijom.

Ali uglavnom ne želim.

Još kada me zidovi salete tjeskobom
i ne mogu krenuti velike betonske jezike.
Hito bih da ih nestane.

Ne da se valjam po zelenoj livadi,
ne da se napijem bistre vode, jer toga je bilo
i suviše
već da sam razrijelen, bez tragova,
da samog sebe ne pritištem.

Što bih još želio?
Kakav položaj sjedenja i gledanja?
Kako još da izvrnem svoje dlanove?
Koko još da uvteredim svoju kosu?

Očekujem, kažu, smrt,
ali ja znam da mene više nema i sve je izlišno.



Generally speaking, I do not want


I await the day of execution.

They come in colorful robes,
they are so strange that I cannot stand them
and they offer something between air and nonexistence.

I wish to be dressed in a hero's robe,
a conspirator who will perhaps be saved
by some hazardous adventure.

But generally speaking, I do not want.

Moreover, when the walls assail me with anxiety
and I cannot set in motion the cement's great tongues.
I would like them to disappear.

Not because I would like to roll on the green meadow,
not because I would like to drink clear water, for
there was too much of all that,
but to be released without a trace, so that I don't
press on myself.

What more could I want?
A new kind of sitting and watching posture? a way
to reverse the Palms of my hands?
Or a way to disentangle my hair?

I await, they say, death,
but I know that I don't exist anymore, and that all
is useless.


Slavko Mihalić, portret

Antunu Šoljanu

I.

Uz nas struji oštra brzica mrtvaca
A netko glavni sve to mirno promatra
Nas nekoliko od zlata s osmijehom pred puškama
Tko zna možemo li umrijeti

Vjetar bi da uresi našu kosu suhim lišćem
Sunce naprotiv kuša da nas razjari

Ništa ne razumijemo i sve krivo činimo
Što ćete vi kad-tad blagoslivljati


II.

Kušali su nas kupiti ljubavima, ali se nismo mogli prodati
Premda su očito naše ruke bile pružene
samo u sjajne ratove po blistave ordene
No kad su se dijelili mi smo usnuli

Da, htjeli bismo da nam netko kaže kome pripadamo
(Kad već svoji nismo)

Onaj koji znade — šuti, kao da još razmišlja
Premda je odluka po svoj prilici donijeta



Antun Šoljan


A few of us


To Antun Šoljan


I

Nearby there flows the rapid stream of the dead ones
And somebody important quietly observes
a few of us golden ones facing the guns with a smile
Who knows if we can die

The wind would adorn our hair with dry leaves
The sun, on the contrary, tries to provoke us

We don't understand anything, and we do everything wrong
That someday you will bless


II

They tried to buy us with love, but we wouldn't sell ourselves
Though, obviously, our palms were extended
We have gone into splendid wars for glittering medals
But when they bestowed them we fell asleep

Yes, we would like to be told to whom we belong
(Since in fact we don't belong to ourselves)

The one who knows—keeps silence as if he is still deliberating
Though the decision has probably already been made.


 




U snijegu vidiš kuće kojih nema,
nepostojeće gradove.
Odjeneš kaput od snježnih pahuljica
(iznutra je zima vrlo ugrijana)
i voliš svijet.

U stvari ti ljubiš prošlost svojeg djetinjstva
u mokrim cipelama,
čudesno šarenilo boja oko Božića i Nove godine.

Bezumno čezneš za nečim što se moglo dogoditi.
Bilo je tako blizu.
Virio si kroz okno, na vršcima prstiju.

Moglo se dogoditi, ali si odlutao.
Odnijela te snježna vijavica.
U neku tugu protiv volje.

I dovoljna je studen, igra pahuljica,
odjednom se rasaniš na istom mjestu,
tamo gdje si se otkinuo.
Neke divne kuće, čarobni gradovi.
I sam si nešto manje stvaran.

Tvoj san lebdi
tamo gdje si ga napustio
i sve je još jednom prekrasno.


Iz knjige Klopka za uspomene, Znanje, Zagreb, 1977.

(Karlovac, 16. ožujka 1928.
- Zagreb, 5. veljače 2007.),
hrvatski pjesnik



Majstore, ugasi svijeću, došla su ozbiljna vremena.
Radije noću broji zvijezde, uzdiši za mladošću.
Tvoje neposlušne riječi mogle bi pregristi uzice.
Sadi u vrtu luk, cijepaj drva, pospremaj tavan.
Bolje da nitko ne vidi tvoje oči pune čuđenja.
Takav je tvoj zanat: ništa ne smiješ prešutjeti.
Ne uzmogneš li izdržati i jedne noći opet uzmeš pero,
majstore, budi razuman, ne bavi se proročanstvima,
pokušaj zapisati imena zvijezda.
Ozbiljna su vremena, nikome se ništa ne oprašta.
Samo klauni znadu kako se možeš izvući:
plaču kad im se smije i smiju se kad im plač
razara lice.
















Izgubljen, za stolom, sred oceana
mislim o sebi kao o pustoj hridi
koja s ruba svijeta tone u dubinu,
u to more koje bijaše u početku
i nitko nije mogao ni htio iz njega,
stalno je u svemu tiho šumjelo
čineći neprekidno isti tajanstveni krug
kojim jure Zemlja, Sunce, Zvijezdje,
jedan svemir u srazu sa stotinu
drugih, još se ne zna oko čega
ukoliko nije ova pisaljka koja
razgrče vremena,
smije se, ruga,
otkrivajući bolju sliku
koja leti
istim putem, samo unatrag.



(A na dnu oceana je moj brat, 
tj. Petar Jebivjetar, i ispao mu je džep!)



Ti bi da prkosiš goničima? O, ja znam mnogo
bolju osvetu: dočekaj ih, predaj im se; neka te
bace u tamnicu.
Oni ne žele tebe, nego tvoje bježanje.




Dobro je kada more šumi posve u blizini.
Dobro je kada se brodovi dotiču okrupnjalih bokova.
Kada daždi i vjetar leti s kosom raspletenom –
tad i saman čovjek nasmije se nečem.
Uopće, treba više misliti na osamljene ljude.
Ne zvati ih po imenu – oni su toga lišeni –
nego im pružati utjehu svojom bezobzirnom
radošću –
ostavljati ih na cesti, ali rasvjetljavati
prozore.




Uzalud se trudite
Jedan sam od onih koji stoje izvan
kruga
Ni za kakvu pobunu
Dobre volje da prepustim mjesto
drugome
Tek pustite mi moje snove
Raskidanu paučinu koju nastojim da
obnovim
Samo su mi prsti odveć odebljali
Vidjeh kroz pukotine i neću biti
onaj stari
Ostala je, dakle, samo volja da se
vjeruje
Lomna građa za tvoju sliku, svijete
Idem put svoju unatrag
Samo ljubav bit će znak da bijah ja
Težak teret stvoru kukavnom
Al ponijet ću ga – nije daleko




Ne više strah; osjećam kako mi izviruju vučji
zubi
Ne više staza, zaboga, nasred polja zazivlje me
grmlje
Da mi bljesnu oči, vrane razmahuju prijezirom
Ne više sjećanje, obzirno ljudsko podrijetlo
Ne kuće, ne pločnici, ne mitnice
Nezasitne grudi segnule za snijegom
I neću zalutati: vjetrovi kažu cilj
Moj je na drugoj strani
Osjećam kako se krasno kesi fenjer mojeg
vučjeg oka
Ne više vrijeme; moji dvostruki koraci brže
napreduju
Lovci, još noćas ću stići
Na livadu što je izjela izdajničke tragove
Dozivajući silnog sebe na nebesima
Sâm, jer takva je pobjeda




Pogledaj one oblake, Vera, zašto šutiš
Nisam, zaboga, životinja, ali evo kiše
Kako je naglo zahladnjelo
Daleko smo od grada
U redu, Vera, nikad neću zaboraviti što si mi
darovala
Mi smo sada jedno i čemu govoriti
Žuti oblaci obično donesu tuču
Sve je već nijemo, zrikavci i žito
Ako ti želiš, možemo i ostati
Bojim se za tebe, za mene je svejedno
Gromovi su opasni u poljima
A mi smo sada najviši (i tako prokleto sami)
Mnogi će ratar večeras kukati nad zrnjem rasutim
iz klasja
Ne bih mogao pristati da toliko ovisim o
mijenama
Ne plači, Vera, to su samo živci
I oni slute oluju
Kažem ti, život je u svemu mnogo jednostavniji
Evo i prvih kapi, sad će početi urnebes
Zakopčaj haljinu, gle se i cvijeće zatvara
Ne bih si oprostio da ti se nešto dogodi
Dakako, ovo će mjesto u mojem sjećanju ostati
sveto
Molim te brže koračaj i nemoj se osvrtati




U osvit dana ma koje svitanje
stali ste na svijetloj granici
presječeni, na bijelom oštrom rubu
dva prevarena putnika
a njene ruke o tvojem polomljenom pasu
a tvoje ruke o njenim ramenima
dvoje išibanih dvoje prognanih
nijedne riječi u njenim uskim ustima
u tvojoj krvi oluja tamnih zvukova
tada i ma kada vas dvoje ničijih
u vrtlogu opsjednuta bilja
ona i ti na obali neke pjane rijeke
ti i ona i bijesan urlik vjetrova
meci ptica i mali omamljeni oblaci
da je čaša vina mogla bi vam biti svadba
mogao bi biti sprovod da je jedna svijeća