U snijegu vidiš kuće kojih nema,
nepostojeće gradove.
Odjeneš kaput od snježnih pahuljica
(iznutra je zima vrlo ugrijana)
i voliš svijet.
U stvari ti ljubiš prošlost svojeg djetinjstva
u mokrim cipelama,
čudesno šarenilo boja oko Božića i Nove godine.
Bezumno čezneš za nečim što se moglo dogoditi.
Bilo je tako blizu.
Virio si kroz okno, na vršcima prstiju.
Moglo se dogoditi, ali si odlutao.
Odnijela te snježna vijavica.
U neku tugu protiv volje.
I dovoljna je studen, igra pahuljica,
odjednom se rasaniš na istom mjestu,
tamo gdje si se otkinuo.
Neke divne kuće, čarobni gradovi.
I sam si nešto manje stvaran.
Tvoj san lebdi
tamo gdje si ga napustio
i sve je još jednom prekrasno.
Iz knjige Klopka za uspomene, Znanje, Zagreb, 1977.
0 comments:
Objavi komentar