Za stolom, sred oceana

Izgubljen, za stolom, sred oceana

mislim o sebi kao o pustoj hridi

koja s ruba svijeta tone u dubinu,

u to more koje bijaše u početku

i nitko nije mogao ni htio iz njega,

stalno je u svemu tiho šumjelo

čineći neprekidno isti tajanstveni krug

kojim jure Zemlja, Sunce, Zvijezdje,

jedan svemir u srazu sa stotinu

drugih, još se ne zna oko čega

ukoliko nije ova pisaljka koja

razgrče vremena,

smije se, ruga,

otkrivajući bolju sliku

koja leti

istim putem, samo unatrag.

Slavko Mihalić

(A na dnu oceana je moj brat,

tj. Petar Jebivjetar, i ispao mu je džep!)

Vinko Kalinić