Tko tvori hispanističku Croaticu
Latinskoamerički književnici hrvatskoga podrijetla dio su i hrvatske kulture i baštine te važan dio velikoga hrvatskog bogatstva riječi pisane izvan granica naše zemlje. Neki od njih vinuli su se i u sam vrh svjetske literature i zato su njihovi opusi važna tema za hispanističku Croaticu
Poznato je da su primjerice Vinko Nikolić, Ivo Lendić, Srećko Karaman, Viktor Vida, Boris Maruna, Dušan Žanko, Zdravko i Mirko Sančević hrvatski književnici koji su bili u egzilu u Argentini i Venezueli; znamo da su uglavnom pisali na hrvatskome jeziku i da ih se napokon priznalo dijelom hrvatske književnosti. Ali manje je znano da na području Latinske Amerike već nekoliko stoljeća djeluje i niz književnika hrvatskoga podrijetla koji pišu isključivo na španjolskome jeziku (makar su neki od njih rođeni u Hrvatskoj i hrvatski im je materinski jezik). Najviše ih je iz Čilea – govori se o brojci od dvjestotinjak autora s jednom ili više objavljenih knjiga. Većina njih potječe s naše obale, poglavito s otoka Brača, a rođeni su prije svega u Antofagasti, Santiagu i Punta Arenasu, gradovima u kojima živi najveći broj hrvatskih doseljenika. Među njima ima pripadnika drugoga, trećega ili čak četvrtoga naraštaja naših iseljenika, svjesni su svojih korijena i rado ih ističu. Budući da smatram da su latinsko američki književnici hrvatskoga podrijetla dio (i) hrvatske kulture i baštine te znatan dio velikoga hrvatskoga bogatstva riječi pisane izvan granica naše zemlje, obuhvaćam ih izričajem hispanistička Croatica. U ovome ću tekstu prema zemljama u kojima su djelovali ili djeluju izdvojiti prozne autore koje smatram važnima za hrvatsku i za kulturu zemlje čiji građani jesu ili su bili.
 |
| Ana Blazekovic, Argentina |
To je osobito razvidno u knjizi Hrvati iz Argentine u kojoj se osvrće na događaje poslije Drugoga svjetskog rata to jest na tragediju kod Bleiburga, Logor Fermo, El-Shatt u Egiptu i na sudbine pojedinih ljudi (Višnja Blažeković, Željka Šimunić, Mira Dugački Vrljičak, Krešimir Mikšić, Vera Korsky). U romanu María Josefa Ezcurra, zabranjena Belgranova ljubav, čija se radnja odvija u 19. stoljeću, uvodi i lik Branka Kadića. Branko Kadić rođen je 1919. u Poljicama, studirao je talijanski, španjolski i francuski jezik te jugoslavensku književnost. Bio je tajnik Hrvatskoga veleposlanstva u Španjolskoj. U Argentinu je došao poslije Drugoga svjetskoga rata i bavio se novinarstvom i književnošću – pisao je eseje, književne kritike i kritike vezane uz umjetnost. Surađivao je u časopisima Hrvatska revija i Studia Croatica, a bio je i prevoditelj.
Luksic i Neruda
Iako tema ovoga teksta nisu pjesnici, u Venezueli, uz već spomenute braću Mirka i Zdravka Sančevića te Dušana Žanka koji su došli poslije Drugoga svjetskoga rata i pripadaju našim egzilantskim piscima, treba istaknuti Mladena Bega (1941–2004), koji je objavio devetnaest zbiraka poezije. U toj zemlji djelovao je i slikar i književnik Luis Luksic (1911–2008). Rođen je u gradiću Potosí u Boliviji. Studirao je medicinu u Čileu. Nikada je nije završio, ali je zato aktivno djelovao u čileanskim intelektualnim i kulturnim krugovima. Prijateljevao je s Pablom Nerudom, Pablom de Rokhom, Juvenicom Vallesom i drugima. Napisao je nekoliko djela o lutkarstvu, od kojih je širom svijeta poznato El maravilloso mundo de los títeres (Čudesan svijet lutaka). Venezuelska vlada imenovala ga je profesorom Državne kazališne škole u kojoj je podučavao glumce i dramaturge.U toj je zemlji živio i stvarao i Salvador Prasel (1971–1990), rodom iz Mostara, među čijim se djelima ističu Adiós, hogar (Zbogom, dome, 1971) i Máxima culpa (Preveliki grijeh, 1990). Djelo Máxima culpa prevedeno je na hrvatski jezik. U Boliviji možemo izdvojiti Eriku Bruzonic (1970), spisateljicu, odvjetnicu i novinarku koja je objavila četiri knjige pripovijedaka. Godine 2007. bila je finalistica Međunarodnoga natječaja za kratku pripovijest Salon hispanoameričke knjige s pripovijetkom Žene bez kože.
 |
| Esteban Pavletich Trujillo |
U Peruu se ističe novinar i književnik Esteban Pavletich Trujillo (1906–1981), koji je neko vrijeme bio tajnik Augusta Sandina u Nikaragvi. Pisao je pjesme, romane, pripovijesti, književnu kritiku. Neki od njegovih romana su: Život u službi slobode (1930), Čudan slučaj ljubavi (1954), Mrtvi se ne ubijaju (1957). O njegovu opusu pisali su, između ostalih, Pablo Neruda i Ivo Andrić. José Pavletich (1942) također je novinar i književnik koji je stekao ugled u zemlji i inozemstvu, dok je Zinka Saric Pardo uspješna spisateljica.
 |
| Zinka Saric Pardo |
Rođena je u Limi 1949. Otac joj Hrvat, a majka Peruanka. Već u srednjoj školi ističu se njezina tri talenta – pisanje, gluma i slikanje. Kroz Zinkino književno djelo ipak se ponajprije isprepleću dvije umjetnosti – slikarstvo i književnost: ona piše o životu, moru, poljima, cvijeću i o svemu onome što dolazi iz prirode, bilo to stvarno ili plod njezine mašte, a čitateljima se čini da pred sobom imaju slikarsko platno. Prvu knjigu Bit života objavila je 1983. u Limi i 1985. u New Yorku. Doživjela je tri izdanja na španjolskome i jedno na engleskome jeziku. Knjiga Magični susret objavljena je 2002. u Barceloni, a dječja knjiga Ainhoa, zvijezda koja dolazi sa sjevera 2004. u Limi. Oborila je sve rekorde u prodaji na latinskoameričkome tržištu jednako kao i knjiga Ainhoa i Nael – Thesin san (2005) s više od 10.000 prodanih primjeraka. Zanimljiva knjiga Još dalje od tvojih tragova objavljena je u Barceloni 2006. Ona nam pomaže da otkrijemo beskrajnost našega bića i pronalazi put koji moramo prijeći skupa s glavnim junakom u potrazi za savršenstvom.
 |
| Antonio Lussich |
O Hrvatima u Urugvaju piše pravnik, publicist i hrvatski počasni konzul Eduardo R. Antonich u knjizi Hrvatska i Hrvati u Urugvaju, koja je objavljena u Montevideu 2005. Od književnika hrvatskih korijena ističe Antonija Lussicha (1848–1928), brodovlasnika, poduzetnika, književnika i revolucionara koji s dvadeset i pet godina kreće u smjeru Mela kako bi se priključio revolucionarnim snagama Timotea Aparicija, koji je 1870. predvodio ono što se u urugvajskoj povijesti naziva Revolución de las Lanzas (Revolucija koplja). Istaknuo se i kao stručnjak za sadnju stabala – 5. listopada 1896. u blizini suvremenoga mondenoga ljetovališta Punta del Este kupio je teren od 1800 hektara i na njemu posadio prva stabla današnjega Arboretuma Lussich, golemoga prirodnoga botaničkoga vrta.
Kontakt s čovjekom sa sela, ujedinjen s njegovim književnim talentom, potaknuo ga je da napiše jedno od najvažnijih djela o gaučima u Urugvaju: Tri gauča s Istoka objavljeno 1872. Od proznih djela, 1893. napisao je Slavni brodolomi na rtu Poloniju, engleskoj banci i Atlanskom oceanu u kojemu pripovijeda o podvizima tvrtke za spašavanje koju je osnovao njegov otac i s kojom je Antonio Lussich uspio ostvariti više od dvjesto spašavanja iz Río de la Plate i duž obale Atlantika.
Čile – druga Hrvatska
 |
| Andrés Morales Milohnic, najmlađi čileanski akademik |
Dok se u drugim zemljama Latinske Amerike može nabrojiti po nekoliko značajnijih imena književnika hrvatskoga podrijetla, Čile je zaista pravi fenomen. Iako jedan od prvih čileanskih književnika hrvatskoga podrijetla pripada književnosti 19. stoljeća (Arturo Givovovich), najveći broj njih, većinom rođenih u toj zemlji, javlja se sredinom 20. stoljeća. Čileanski književnici hrvatskoga podrijetla pripadnici su različitih naraštaja. Spomenut ću neke: Josef Turina (1909–1986), Francisco Berzovic (1913–1996), Roque Esteban Skarpa Straboni (1914–1995) Domingo Mihovilovic Rajcevic (1918, pseudonim Domingo Tessier), Zlatko Brncic (1920–1973), Sergio Vodanovic Pistelli (Split 1927–Santiago 2001), Yerko Moretic Castillo (1926–1972), Amalia Rendic (1928–1986), Agata Gligo (1936–1997), Nicoló Gligo Viel (1938), Dinko Pavlov Miranda (1943–2010), Eugenio Mimica Barrasi (Punta Arenas, 1949), Mario Banic Illane (1950), Patricia Stambuk Mayorga (1951), Hernán Andradte Martinic (1953), Andrés Morales Milohnic (1962)… Među njima posebno ističem petoricu – ne samo po osobnome ukusu nego i zbog njihove važnosti za čileansku, ali i južnoameričku književnost.
Nicolás Mihovilovic Rajcevic rođen je 1916. u Punta Arenasu, a umro je 1986. u Santiagu. Njegovi roditelji Nedjeljko Mihovilović Martić i Katarina Rajčević Eterović doselili su s otoka Brača. Kao mladić počinje raditi u očevoj trgovini, a nakon osamostaljenja postaje vlasnikom modne radnje i dućana u Punta Arenasu koji je prodavao poljoprivredne proizvode.
Bavio se i politikom. Najviša dužnost koju je obnašao bila je ona guvernera Ognjene Zemlje u Porveniru 1946–1950. Godine 1953. preseljava u Santiago – prvo radi u tvrtki Papelera del Pacífico, a zatim u Nacionalnoj knjižnici. Mihovilovich je u književnost uveo urbanu tematiku i uglavnom se posvećuje opisima unutarnjega života svojih likova primjenjujući neke nove tehnike. Proslavio se trilogijom koja obuhvaća romane Izdaleka zauvijek, Između neba i tišine i Po moru na kraju svijeta.
Izdaleka zauvijek (1966) prvi je roman trilogije i doživio je nekoliko izdanja. Postao je klasikom u svojemu žanru i tematici, a posjeduje autobiografska obilježja. U njemu autor opisuje svoju obitelj te život naših ljudi, iseljenika uglavnom s Brača, koji su se između 1920. i 1940. našli u hladnome i vjetrovitome Magallanesu na krajnjemu jugu Čilea. Pripovijeda se o opisu integracije bračke doseljeničke obitelji u čileansko društvo iz perspektive dječaka, mladića i poslije zreloga čovjeka. Djelo je uspješan spoj prisjećanja iz vlastitoga djetinjstva i umjetnički oblikovane priče o urbanoj sredini u prvoj trećini prošloga stoljeća. U vrijeme kad se odvija radnja romana (dvadesete godine prošloga stoljeća), naši iseljenici nakon prvih doživljenih razočaranja počinju sređivati svoje živote. Budući da nisu našli bogatstvo o kojem su sanjali, prihvaćaju se različitih poslova. Mihoviloviceva hrvatska iseljenička saga prikazuje kako dalmatinske težačke obitelji odricanjem školuju djecu koja se opet, marljivim radom i učenjem, uspinju do samih vrhova čileanskoga društva. Još su svježe uspomene iz staroga kraja i doživljaji iz prvih godina provedenih u novoj domovini. U ovome su romanu zabilježene i neke etičko-etničke pojedinosti svojstvene našem narodu koje su kod nas već pomalo zaboravljene. Ova je saga otvorila novo poglavlje u čileanskoj književnosti – regionalnu književnost i još je jedan od dokaza da je djelatnost Hrvata koji s ostalim stanovnicima čine skladnu cjelinu znatno pridonijela razvoju Magallanesa.
 |
| Nicolás Mihovilovic Rajcevic kao mladić |
Drugi roman ovoga pisca je Između neba i tišine, objavljen u Santiagu u izdanju nakladničke kuće Pineda Libros 1974. To je neka vrst epopeje o pastiru s čileanskoga juga, s arhipelaga Chiloé. Tišina iz naslova simbolizira tišinu beskrajnih magallaneskih pampasa, dok čisto i prozirno nebo vreba sudbinu legendarnih čuvara ovaca s čileanskoga juga gdje žive Čiloti i vlada gotovo vječni snijeg. Čiloti su poznati po tome da se ne miješaju s drugim narodima, ali s njima rade na raznim poslovima. Na 165 stranica Mihovilovic opisuje život Emeterija Muńoza, plemenitoga i napaćenog pripadnika toga naroda i njegovu nikada zaboravljenu ljubav prema Rosi. On odlazi sa svojega arhipelaga u Magallanes i obećava Rosi da će se vratiti i oženiti je. Prolaze godine pune naporna rada, Emeterio se ne pojavljuje u rodnome mjestu i proglašavaju ga mrtvim. Rosa napušta svoje selo i udaje se za drugoga čuvara ovaca – Juana Ullou. No nedugo nakon svadbe Juan umire plativši danak svojemu opasnom zanimanju, a Emeterio i dalje sanja kako će se oženiti njegovom udovicom, a svojom velikom ljubavi Rosom. U poetičnome romanu opisane su ljubavi, pijanke, mržnje i prepirke čuvara ovaca. Pisac nas upoznaje sa svijetom pastira na krajnjemu jugu koji usprkos grubosti djeluje idilično.
 |
| Nicolás Mihovilovic Rajcevic |
Treći Mihovilovicev roman, Po moru na kraju svijeta, objavljen je 1978. u Santiagu. To je djelo mnoge iznenadilo živahnošću, snagom, bogatstvom mašte i savršenim opisima krajolika i ljudi. Autor dobro poznaje taj dio svijeta, osobito kanal Beagle. Mihoviloviceva priča ponovno počinje u Punta Arenasu, u pansionu Estebana Fadica, i govori o skupini koju sačinjavaju pustolovi, među kojima se ističu Juan Zarovic, Julio Milovic i mladi Marcos Marcic, tek pristigao iz Europe. Svi su oni iz istoga sela s otoka Brača. S pripadnicima različitih naroda okupljenima pod vodstvom pomorskoga kapetana Portugalca kreću brodom u potragu za zlatom po otocima na krajnjem jugu Čilea.
Planetarno poznati Skármeta
Drugi čileanski autor hrvatskih korijena kojega je potrebno istaknuti svjetski je poznati Antonio Skármeta Vranicic (izvorno Škrmeta). Unuk hrvatskih doseljenika iz Bobovišća na Braču, rođen je u Antofagasti 1940. Polazio je srednju školu u Santiagu, a studirao na Filozofskome fakultetu na Universidad de Chile, gdje je redoviti profesor filozofije od 1964. Književnost je magistrirao na Sveučilištu Columbia u SAD-u. Za vrijeme vladavine generala Pinocheta u Čileu, Skármeta je zajedno sa svojom ženom slikaricom Cecilijom Boisier i njihovo dvoje maloljetne djece Beltránom i Gabrielom bio prisiljen napustiti rodnu zemlju. Prvo su živjeli u Buenos Airesu, a zatim u Zapadnome Berlinu, u kojem su proveli trinaest godina. Na berlinskoj Akademiji za film i televiziju predavao je režiju. Također je bio sveučilišni profesor i književni kritičar latinskoameričke književnosti.
 |
| Antonio Skármeta Vranicic |
Skármeta je jedan od najvažnijih pisaca u naraštaju koji se pojavio šezdesetih godina prošloga stoljeća (nazvanoga Oni posljednji), i jedan od najvažnijih hispanoameričkih pisaca nakon booma. Pripada i među one koji su najviše utjecali na mlađe čileanske pisce. Njegova djela prevedena su na dvadesetak jezika. O njemu je napisano nekoliko knjiga kritika kao i velik broj članaka u književnim časopisima. Kao glasoviti scenarist nagrađen je na brojnim filmskim festivalima s obiju strana Atlantika. U članku Vlastiti život je, na kraju krajeva, ono najbliže za čim svaki pisac mora posegnuti (1983) Skármeta kao obilježja svoga spisateljskoga naraštaja navodi uključivanje likova i životnoga stila stvarne radničke klase u prozu. Teme su im također gradski okoliš, fantazija i regionalni problemi te naglašavanje svakodnevnoga, a likove obilježavaju srčanost, životnost i spontanost. Na njega utječu djela pisaca latinskoameričkoga booma Gabriela Garcíje Márqueza, Julija Cortázara, Marija Vargasa Llose, Carlosa Fuentesa, Juana Rulfa te Alejo Carpentier i njegov magični realizam.
Skármetini likovi poznati su kao buntovnici koji ne poštuju pravila ni običaje licemjernoga društva, već nameću vlastita. Oni govore kolokvijalnim jezikom na koji utječe poezija, a autor im često nadijeva vlastita imena – Antonio ili Esteban. Radnja se obično vrti oko mladih ljudi, sličnih svojim vršnjacima bilo gdje u svijetu, koji zbog činjenice da su siromašni i izgubljeni gube volju za životom.
Autor oskarovca Il postina
 |
| Pjesnikova svadba |
U Skármetinim pripovijetkama prevladava pripovijedanje u prvome licu, a ima i autobiografskih elemenata – neki od likova žele postati pisci, drugi su dobri studenti sveučilišta u Santiagu, gdje im postaje dosadno pa odluče otići u San Francisco ili New York. Ali mnogo je više univerzalne tematike, krhkih i osamljenih junaka u vječnoj potrazi za ljubavlju. To je razvidno i u jednoj od Skármetinih najboljih pripovijesti Okret u zraku iz zbirke Gol na krovu (1969). U njoj on uspješno ujedinjuje stilske elemente, tematiku i napetost radnje dok se dva vremenska plana križaju kako bi nastala samo jedna narativna perspektiva. Među njegove ponajbolje pripovijesti pripadaju i Pepeljuga u New Yorku te Biciklist sa San Cristóbala. U Skármetinim romanima prevladava slična tematika kao i u pripovijestima. Njegov prvi Sanjao sam da snijeg gori (1975) završen je za vrijeme njegova azila u Buenos Airesu i govori o sazrijevanju mladoga junaka Artura, nesuđenoga profesionalnog igrača američkoga nogometa koji se, nakon isključivo osobnih interesa, politički osvijestio te počeo simpatizirati radničku klasu i ljevicu. Roman Ništa se nije dogodilo (1980) napisao je u Njemačkoj, a govori o čileanskome tinejdžeru koji se s roditeljima nalazi u izgnanstvu u Zapadnom Berlinu.
 |
| Dani duge |
Tema izgnanstva na taj se način stapa s tematikom o odrastanju i prelasku u mladenačku zrelost. Godine 1979. Skármeta odlazi u Nikaragvu snimiti film o pobuni sandinista, koji će dobiti naziv Pobuna i velike pohvale na natjecanju Prix Italia iduće godine. Godine 1982. piše istoimeni roman u koji uvodi kolektivni lik stanovnika četvrti u nikaragvanskome gradu Leónu. Oni zajedničkim snagama pobjeđuju brutalan i agresivan Somozin režim. Prvi je roman koji je Skármeta objavio nakon povratka u Čile 1989. Match Ball. Glavni lik, liječnik Papst, napušta uspješan posao u Berlinu i atraktivnu suprugu zbog zaluđenosti maloljetnom teniskom zvijezdom Sophie Mass. Taj je roman faustovska priča o ljubavi koja prvo dovodi do pomlađivanja, a zatim i do samorazaranja. Skármetin je najuspješniji roman „u čiju trajnost autor duboko vjeruje“ El Cartero de Neruda /Ardiente paciencia (Nerudin pismonoša / Žarka strpljivost) objavljen 1985. Radnja se odvija u Čileu u mjestu Isla Negra, u blizini Nerudine kuće, a podudara se s usponom i padom Allendeove vlade. Riječ je o tipičnome romanu razdoblja nakon procvata usredotočenome na čitatelja, prepunome humora i zanimljivih likova, ali u konačnici jako ozbiljnoj kritici represivnoga vojnoga režima. Djelo je nadahnuto mladenačkom epizodom književnika Skármete s velikim pjesnikom. Iako opisuje mračno i ozbiljno razdoblje čileanske povijesti, tekst je nudi svojevrsnu pozitivnu filozofiju koja prikriva umiranje autorove nade u slobodu izražavanja.
Česte hrvatske teme
 |
| Viktorijin ples |
Antonio Skármeta često ističe svoje hrvatske korijene. Vezano uz njih, zamislio je trilogiju u kojoj će se, prema njegovim riječima, „mnogo spominjati Hrvatska“. Prvi roman iz te zamišljene trilogije je Pjesnikova svadba, objavljen 1999. Radnja se odvija na Gemi, zamišljenome otoku u Jadranskom moru uoči Prvoga svjetskoga rata. Središte je priče svadba bogataša Jerónima Francka s prekrasnom otočankom Alijom Emar. Glavni su motivi ljubavna priča, satirični opisi Europe uoči Prvoga svjetskoga rata i opisi iseljenika koji početkom 19. stoljeća kreću u Čile. Neka je vrst ode hrvatskim (i ne samo hrvatskim) doseljenicima u Čile i razmišljanje o moći i nacionalizmu. U romanu je razvidno snažno protivljenje vojnoj dominaciji. Nastavak je Pjesnikove svadbe roman Djevojčica s trombonom, objavljen 2001. U njemu se radnja događa u Čileu, a govori o iseljenicima iz Malicije koji su stigli u tu zemlju. Među njima se nalazi i dvogodišnja djevojčica koja je navodno unuka Alije Emar, mladenke koju su na dan njezine svadbe na jadranskom otoku Gemi napastovali neprijateljski vojnici. Djevojčica poslije, u čast svojoj baki čija je svadba prekinuta 1914. zbog napada austro-ugarskih trupa, mijenja ime u Alia Emar. I u ovome romanu nailazimo na Skármetine korijene – radnja se događa u Antofagasti, piščevu rodnome mjestu u koje dolaze brojni emigranti, mnogi od njih iz Dalmacije. Na temelju Skármetina romana Nerudin pismonoša Michael Radford snimio je vrlo uspješan film. Isto se dogodilo i s romanom Viktorijin ples (2003), prema kojemu je Talijan Ricky Tognazzi snimio film, a Skármeta je bio jedan od scenarista. Najnoviji Skármetin roman je Dani duge (2011), u kojemu slavi ponovno stečenu demokraciju i slobodu u Čileu nakon dugogodišnje vladavine generala Augusta Pinocheta.
 |
| Juan Mihovilovich Hernández |
Juan Mihovilovich Hernández (1951) je pravnik, pjesnik, romanopisac, esejist i pripovjedač. Dobitnik je brojnih nagrada. Mihovilovich je rođen u tzv. hrvatskoj četvrti u najjužnijem gradu na svijetu – Punta Arenasu. U toj siromašnoj četvrti boravi do odlaska na studij. Ona je jako utjecala na njega pa poslije u svojoj književnosti često rabi hrvatske teme. Dubok utjecaj na pisca ostavio je i djed s očeve strane, doseljenik s Brača. U svojim djelima Mihovilovich često prikazuje hrvatske pretke. Primjerice, u romanu Njezine bose noge po snijegu (1990), koji zahtijeva posebnu čitateljevu pozornost, opisuje djetinjstvo i majku koja je bolovala od epilepsije. U romanu Oslobođenost (2009) vraća se na neke dijelove iz prethodnog romana i objašnjava ih. U njemu se pisac izravno obraća čitatelju i vodi s njim zamišljeni dijalog. Javlja se iz podzemne galerije okružen kostima i uronjen u žitko blato, zatvoren, pretučen i nekoliko puta smaknut. Razmišlja o svojim najdubljim osjećajima, stanjima i spoznajama, odnosima među ljudima i o obitelji. U romanu Zaraza ludilom (2006) vidljiv je utjecaj Juana Rulfa, Marcela Prousta i, osobito, Franza Kafke. Radnja se odvija u tri dana u malome provincijskome mjestu. Glavni je junak sudac koji se nalazi između razuma i ludila. U romanu je Mihovilovich preko opisa života u provinciji opisao univerzalne teme. Najnovije piščevo djelo, naslovljeno Referentne razine (2011), može se promatrati kao roman, ali i kao razmišljanje o filozofiji, politici, društvu, moralu te svakodnevnoj potrazi za esencijalnim ljudskim vrijednostima. Osim što je izvrstan romanopisac, ovaj je autor vrstan pripovjedač. To potvrđuje i zbirka pripovjedaka El clasificador (Razvrstavač, 1992), koja je postala srednjoškolska lektira. Sastoji se od 21 pripovijetke u kojima se opisuju marginalizirani, anonimni ljudi uglavnom bez nade; negdje između sna i jave. Priče ne obilježavaju događaji, nego čudno ozračje koje je takvo zbog nazočnosti smrti, ludila i neiskazanoga vremena. U zbirci se posebno izdvajaju naslovna priča i pripovijetka Ubožnica.
Zbirka Posmrtni ostatci (2004) sastoji se od dvadeset i osam kratkih i vrlo kratkih pripovijedaka koje povezuje tema pokapanja – fizičkoga, emocionalnoga ili mentalnoga. Iako su žrtve vlastite naravi, ambicija i ograničene svijesti, likovi stoički podnose sudbinu i ujedno otkrivaju da je realni život samo privid u kojemu se sjedinjuju stvarno i fantastično, varljive igre, toplina i tajanstvenost životinjskoga svijeta, prolazne strasti i tjeskobne potrage za njima. Vrlo su dojmljive pripovijesti Lunapark i Mačke. Mihovilovich inače često piše o životinjama – psima, mačkama, pticama, ali bez sretnoga završetka jer su životinje obično žrtve ljudske okrutnosti.
Juan Mihovilovich nije optimističan pisac, ali je poseban. Istančanim načinom pisanja i profinjenim jezikom potiče nas da uronimo u teme koje rado izbjegavamo i navodi nas da razmislimo o sebi, o ljudima oko nas, o životu i smrti.
Neupitna kvaliteta
 |
| Ramón Díaz Eterovic |
Ramón Díaz Eterovic (1956) također je rođen u Punta Arenasu. Njegovi su preci po majci došli u Čile s otoka Brača. Jedan je od najvažnijih suvremenih čileanskih književnika – pjesnik, esejist, pisac pripovijetki i romana. U čileansku je književnost uveo crni roman. Iz njegova bogatoga opusa izdvajaju se četiri romana prevedena na hrvatski. Godine 1999. kod nas je objavljen prijevod detektivsko-špijunskoga romana Trčanje za vjetrom (1997), čija se radnja odvija u Punta Arenasu, a glavni lik mu je Hrvat Yako Rendic. U njemu se s mnogo nostalgije oživljava ambijent grada Punta Arenasa početkom dvadesetoga stoljeća. U taj najjužniji grad na svijetu zbog špijunskoga zadatka dolazi hrvatski iseljenik Yako Rendic i umiješa se u međunarodnu spletku. Namjeravao je ostati u Punta Arenasu samo do kraja rata, ali strasno se zaljubljuje u miljenicu javne kuće Martinu, što izaziva osvetu i zauvijek ga vezuje uz nju i Čileanca Changa. I radnja romana Ne zaljubljuj se u stranca (1999, hrvatski 2001) odvija se u piščevu rodnom gradu Punta Arenasu. Posebno zanimljivo djelo Díaza Eterovica je Sedmero Simenonove djece (2000). U tome je romanu glavni junak samotan, marginalan i razočaran detektiv Heredia (lik iz nekoliko romana ovoga pisca), koji istražuje slučaj ubojstva istaknutoga odvjetnika, iza čega se skriva mračna drama vezana uz izgradnju plinovoda između Argentine i Čilea. Najnoviji roman Ramóna Díaza Eterovica preveden na hrvatski je Druga želja (2006), a tema mu je položaj staraca u suvremenome čileanskome društvu.
 |
| Óscar Barrientos Bradasic |
Još je jedan važni autor kojega ovdje izdvajam iz Punta Arenasa. Riječ je o Óscaru Barrientosu Bradasicu (1974), koji živi u Valdiviji, gdje radi kao sveučilišni profesor književnosti. Objavio je pet knjiga pripovijesti i roman Vjetar je zemlja koje više nema (2009). Piše i poeziju. Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja. U pripovijestima gotovo uvijek govori o gubitnicima, o ljudima koji su u potrazi za blagom koje nikada neće pronaći, vječno pijanim kapetanima koji autoritet pokazuju samo u barovima na lošem glasu, o zaljubljenicima koji se uzaludno sjećaju neke davno prošle ili neostvarive ljubavi ili luka u koje nisu trebali ni uploviti. I on je pisac juga – u svom jedinom romanu opisuje događaje u gradu na krajnjemu jugu Čilea nazvanu Puerto Peregrino (Hodočasnička luka), gdje snažan vjetar nosi sve pred sobom. Glavni je lik ukleti pjesnik Aníbal Saratoga koji u njemu živi i želi upoznati njegove mitske korijene. Potraga završava kad upoznaje tajanstvenu plesačicu koja mu postaje ljubavnicom. Roman na određeni način artikulira tezu da je suvremeni svijet izgubio iluzije. Podacima o perspektivnome mladome autoru završavam prikaz kojim skrećem pozornost na djelovanje književnika hrvatskoga podrijetla u zemljama Latinske Amerike. Kao i u poeziji, i u prozi je razvidno da je književnost koju pišu čileanski književnici hrvatskoga podrijetla neupitne i dokazane kvalitete, što potvrđuje i činjenica da su se neki od njih vinuli u same vrhove svjetske književnosti. No isto je tako zanimljivo otkriti da, iako u manjem broju, i u ostalim latinskoameričkim zemljama ima pripadnika hispanističke Croatice, čijim se opusima tek trebamo posvetiti.
Željka Lovrenčić
Vijenac, Broj 470, 8. ožujka 2012.
0 comments:
Objavi komentar