Pjesniku, koji se ipak vratio

En la memoria de Vinko Nikolić

Mientras destrenzo tu pelo canoso
y con infantiles manos rebusco entre las sombras de tu cara
que exhala extraña y quieta ternura
- suave ternura como puesta del sol después de la tempestad –
frente a mí se vislumbra la lejanía

de tus poemas saco las palabras
las parto como almendras
las abro como a los paquetes que
 sin saber mandaste a mi dirección  

(¿quién sabe con qué motivo
quién sabe por qué razón?)

en ellos encuentro
 calles que nunca pasé
países en los que nunca estuve

y en todo palpo lo mismo
el corazón desgarrado del poeta
Šibenik
llanto del niño eterno
a que no dejaron crecer

y flores de un jardín   
    
diminuto mirto blanco 
del que con gusto
trenzo la corona


de este
tierno aunque
inútil
verso

Vinko Kalinić

(Traducción: Željka Lovrenčić)

Pjesniku, koji se ipak vratio

U spomen Vinku Nikoliću

Dok rasplećem tvoju sijedu kosu

i dječjim rukama prebirem po sjenama na tvome licu

koje zrači nekom osebujnom zgasnulom nježnošću

- nježnošću blagom kano smiraj dana poslije oluje -

preda mnom se razlistavaju daljine

iz tvojih pjesama vadim riječi

rastvaram ih kao mendule

otvaram kao pakete koje si

i ne znajući

poslao na moju adresu

(tko bi znao kojim povodom

tko bi znao kojim razlogom?)

u njima pronalazim

ulice kojima nikada nisam prolazio

gradove koje nikada nisam vidio

zemlje u kojima nikada nisam bio

i u svemu opipkujem isto

raskoljeno pjesnikovo srce

Šibenik

plač vječnog djeteta

kojemu nisu dali odrasti

i cvijeće u cvjetaru

sitnu bijelu murtelicu

od koje tako rado

pletem vijenac

ove

posve sjetne

i uzaludne

pjesme

Vinko Kalinić

To the poet, who however returned

U spomen Vinku Nikoliću

Dok rasplećem tvoju sijedu kosu

i dječjim rukama prebirem po sjenama na tvome licu

koje zrači nekom osebujnom zgasnulom nježnošću

- nježnošću blagom kano smiraj dana poslije oluje -

preda mnom se razlistavaju daljine

iz tvojih pjesama vadim riječi

rastvaram ih kao mendule

otvaram kao pakete koje si

i ne znajući

poslao na moju adresu

(tko bi znao kojim povodom

tko bi znao kojim razlogom?)

u njima pronalazim

ulice kojima nikada nisam prolazio

gradove koje nikada nisam vidio

zemlje u kojima nikada nisam bio

i u svemu opipkujem isto

raskoljeno pjesnikovo srce

Šibenik

plač vječnog djeteta

kojemu nisu dali odrasti

i cvijeće u cvjetaru

sitnu bijelu murtelicu

od koje tako rado

pletem vijenac

ove

posve sjetne

i uzaludne

pjesme

Vinko Kalinić

To the poet, who however returned

In memory of Vinko Nikolić

When unreveling through your gray hair
and with my kid's hands touching shadows on your face
which radiates with some peculiar extinct tenderness
- gentle tenderness like a sunset after the storm -
the distances browse in front of me

I'm picking words from your poems
krashing them like almonds
opening them like parcels which you
have unknowingly
sent to my address

(and who would know from what motif
who would know for what reason?)

inside them I descover
the streets I've never passed through
towns I've never seen
countries I've never been to

I feel the same in everything
the forked poet's heart
Šibenik
a cry of the eternal child
whom thay didn't allow to grow

and the flowers in the pot

pettite white basil
which I gladly use to
knitt the wreath

of this

quite melancholic
song
in vain

Vinko Kalinić

(Translated
by Darko Kotevski)

(Slika - Kristian Kreković: Vinko Nikolić (1964.?), gl. urednik Hrvatske revije)