Životnu priču Rose Yagan, posljednje pripadnice indijanskog plemena Yagan, u Hrvatskoj su izdali Hrvatska matica iseljenika i Naklada Bošković
Kartoline s fotografijama Indijanaca koje je iz Punta Arenasa mojoj obitelji u Split 1904. godine poslao Andrija Juričić, urednik Domovine, a koji je pisao kako ‘misionari krote ili civiliziraju divlje Indijance s Ognjene zemlje’ često sam gledala kao dijete. U meni su izazivale nekakvu tugu, a pravo značenje riječi napisanih na njihovoj poleđini shvatila sam tek mnogo godina kasnije kad sam počela raditi u Matici - rekla je voditeljica splitskog ogranka HMI-ja Branka Bezić Filipović prigodom predstavljanja knjige “Rosa Yagan Miličić – prva karika” čileanske spisateljice hrvatskog podrijetla Patricije Štambuk Mayorge.
Riječ je o knjizi koja je od 1984. godine u Čileu doživjela četiri izdanja. Prevedena je i na kineski, a životnu priču Rose Jagan, žene ptice, posljednje pripadnice indijanskog plemena Yagan s Ognjene zemlje uprizorilo je i čileansko nacionalno kazalište sjena. Knjiga je u Hrvatskoj objavljena nedavno u zajedničkoj ediciji Hrvatske matice iseljenika i Naklade Bošković.
MUDROST PREDAKA
“Priča Rose Yagan je izvorna, autentična, bez literarnih tendencija. Iz nje progovara mudrost njezinih predaka, mitovi, legende, vjerovanja od davnine, ona nas vodi iskonskom ljudstvu, njegovim korijenima. Rosa Yagan je karika, most između jednog i drugog stoljeća, prenositeljica kulture između kanua, chalana i aviona, između vračanja i moderne medicine, između legende svojih predaka i religije misionara, ona je posljednja svjedokinja pretkolumbovskih naroda i kulture na tom prostoru, prije kristijanizacije, koje je zapadna civilizacija istrijebila”, navodi se u opisu knjige koju je napisala Patricia Štambuk, čileanska spisateljica hrvatskog podrijetla.
- Patricia je rođena 1951. u Patagoniji, zemlji fjordova, ledenjaka i olujnog mora, tamo gdje se događaju događaji o kojima se priča o knjizi. U te predjele iz Hrvatske su iz Selaca na Braču emigrirali njezin djed, a zatim 1934. godine i otac kad je imao samo 14 godina. Patricia Štambuk Mayorga sveučilišna je profesorica, urednica i direktorica na radiju i televiziji. Pripada krugu od 200-tinjak čileanskih pisaca hrvatskog podrijetla među kojima je deset akademika, a čiji rad još uvijek nije valoriziran u Hrvatskoj - naglasio je prevoditelj knjige Jerko Ljubetić, dopisni član čileanske akademije koji je preveo deset knjiga čileanskohrvatskih autora, ali je najviše naučio baš iz ove posljednje o Rosi Yagan.
S Rosom Yagan završava povijest jednoga naroda koji je preživljavao u iznimno teškim životnim uvjetima, u zatvorenom društvu s običajima koje se moralo strogo poštovati, gdje se ista primitivna tehnologija koristila 4.000 godina, uz veliku ulogu vračeva i štovanje Boga kao bića koje pomaže, a ne kažnjava. Rosu je Patricia Štambuk 1975. godine upoznala u bolnici u Punta Arenasu i njezinu životnu istinu pretočila u 13 priča, posebnih cjelina, pisanih u obliku intervjua kojima su dane literarne, antropološke i povijesne značajke. Posljednja pripadnica plemena Yagan u upravnom govoru prepričava svoj život, ali i život svojega plemena. Progovara i o svom braku na koji je pristala isključivo na majčin nagovor. Njezin suprug, znatno stariji Jose Miličić, bio je indijanski poglavica - sin Indijanke kojeg je kao siroče posvojio određeni Antonio Miličić, Hrvat s otoka Brača, te mu dao svoje prezime i naučio ga hrvatski jezik. Nagađa se da mu je on čak bio i biološki otac, iako nema sigurnih dokaza.
“ŽALOSNO IH JE BILO POGLEDATI”
Rosa Yagan u svojim pričama spominje i Hrvate kao iznimno susretljive prema Indijancima. O tome svjedoči i pismo upućeno iz Punta Arenasa uredniku splitskoga Pučkog lista, objavljeno 1895., a koje je na splitskoj promociji u Gradskoj knjižnici Marka Marulića pročitala Branka Bezić Filipović. U njemu se opisuje kako su se bijelci odnosili prema Indijancima u to vrijeme: “Dovedoše u Punta Arenas 164 divlja Indijanca iz Ognjene zemlje. Među njima je bilo dice, momčadi, ljudi sridovičnih, i ravno 80 mladih divojaka. Ta jedna čeljad gola i bosa, a led žestok. Žalosno ih je bilo pogledati gdi se mrznu i gdi im drhće crna koža od studeni. Smililo se mnogima od nas pa donesemo starih gaća, kaputa, postola i dadosmo ih onim divljacima da zaugrnu jadnu put. Ali sad je bilo da se u niku smiješ a u niku plačeš od mila. Oni stali uvlačit noge u rukave od kaputa, a u nogavice od gaća uvirati ruke, što jadnici nisu nikad vidili odiće. Postole stadoše glogjati zubima od gladi. Kad mi to vidismo, htidosmo ih donit hrane, ali ih njihovi gospodari šibama odagnaše u jednu kućetinu i spratiše ih ko marvu. Tu baciše megju nje sirova mršava mesa, koje su divljaci razdirtali kao gladni vukovi. Sutradan trgovci one jedne čeljadi dadoše ih lipo isprati i obići, pa su ih prodavali mušterijama isto ko što se tamo kod vas pazari blago. Nisi mogao od milinja slušati jadnu Indijanku, gdi vije kao lavica, kad joj odnesoše i prodaše dite, takogjer te je protrnjivao plač oca za sinom, sestrom za bratom i tako dalje. Molim vas dajte ovo tiskat u dični Pučki list, jer znam, da ne će biti mrsko dalmatinskim težacima”, piše u svom dopisu Nikola Bandić.
- Europljani su uništili cjelokupnu kulturu tamošnjih Indijanaca. Lovili su ih, ubijali i prodavali za popriličnu cijenu znanstvenicima iz Londona za antropološko istraživanje, a prodavali su ih i kao roblje. Dolazak Europljana za Yagane je značio početak kraja. U polarnim uvjetima Ognjene zemlje, namazani kitovom mašću, bez odjeće i obuće, znali su kako preživjeti. U moru čija temperatura nije prelazila devet stupnjeva, žene su ronile u potrazi za hranom koju su muškarci lovom osiguravali na kopnu bijelom čovjeku koji je sa sobom donio alkohol, bolest i svoje nove bogove, a tome se Indijanci nisu uspjeli oduprijeti - objasnila je Branka Bezić Filipović.
PRIJATELJSTVO HRVATA I INDIJANACA
Predstavljanje knjige o Rosi Yagan u Splitu bilo je popraćeno sa sto fotografija Indijanaca iz Ognjene zemlje s početka 20. stoljeća, a pokazano je i koplje koje je pripadalo Rosinu suprugu, poglavici Joseu Miličiću. U Split ga je donio Thomas Čakalović, čileanski entomolog hrvatskog podrijetla. Njegov otac Frano, rodom iz Ložišća na Braču, inače vlasnik rudnika ugljena na Ognjenoj zemlji, osobno ga je dobio od samog Miličića. Čakalović nije bio jedini koji je prijateljevao s Indijancima. Hrvati su se inače dobro uklopili i u čileansku sredinu, kao i u svaku zemlju u koju su došli. Poštujući domoroce s kojima su i zasnivali obitelji, u novu domovinu prenijeli su i običaje i navike predaka. O tome svjedoče i hrvatska groblja diljem Čilea, izgledom gotovo jednaka onima na Braču, ispričao je svoja čileanska iskustva dr. Ivo Šimunović. Ističući sposobnost prilagodbe hrvatskog iseljeništva u novim krajevima, dr. Šimunović je podsjetio i na njihov odnos prema istini i pravdi.
- Iako su pisma iz Južne Amerike do Europe putovala mjesecima, a poštarina je u to vrijeme bila gotovo jednaka cijeni zlata, Hrvati su umjesto o sebi, obitelj i rodbinu u domovini izvještavali o stradanju Indijanaca. I te kako svjesni vlastite nemoći da spriječe naprasno gašenje civilizacije stare više tisuća godina, smatrali su svojom dužnošću da o tome barem obavijeste svijet - rekla je na kraju predstavljanja knjige o Rosi Yagan voditeljica splitskog ogranka HMI-ja Branka Bezić Filipović.
---
ENG Patricija Štambuk Mayorga’s book Rosa Yagan Miličić – The Last Link was presented in Split. The book has seen four editions in Chile since 1984. It has also been translated into Chinese. The story of Rose Jagan, the last member of the Indian Yagan tribe has been published in Croatia by the CHF and publisher Naklada Bošković.
Napisala: Ana Kaštelan
Matica, ožujak 2009.
0 comments:
Objavi komentar