Razgovor Andrés Morales Milohnić
Kraj dvadesetoga stoljeća i početak dvadeset i prvoga smješteni su u „labirint samoće“/ Ako čovjek o svojoj okolini nema kritičko mišljenje, izgubljeni smo / Tematika i način pisanja u Europi i u Čileu ne razlikuju se mnogo / Ja vjerujem u pisanje kao što je veliki Ivan Meštrović vjerovao u svoje kiparstvo ili Michelangelo u svoju Sikstinsku kapelu / Ako pjesnik nije etičan, njegova je poezija samo prazan govor koji više ukazuje na njegovu taštinu nego na estetičku i misaonu potragu / Internet zahtijeva duboku samoću, to je „neprestano samozadovoljavanje” koje nam ne dopušta živjeti za istinu i od istine / Samoća izaziva mržnju, okrutnost, prozelitizam, agoniju, bol i želju za osvetom / Nemoguće je ne osjećati Hrvatsku, taj jezik, tu glazbu koja je uistinu mač koji me presijeca uzduž i poprijeko i tako će biti dok budem živ / Čileanski pisci hrvatskoga podrijetla nalaze se u samim vrhovima / Borges je neka vrsta hispanoameričkoga Homera, on je savjest, sjećanje, izobraženost, nadarenost / Bog se umorio od našega zapuštanja života / Prošlost, sadašnjost i budućnost mogu se uskladiti kako bi na ovom svijetu bilo više svjetla
Andrés Morales Milohnić je pjesnik, sveučilišni profesor i esejist, a od 4. prosinca 2007. i najmlađi član Čileanske akademije za jezik, koja djeluje od 5. lipnja 1885. i ima 36 redovnih članova. Rođen je 1962. u Santiagu, profesor je književnosti i predaje na dvama sveučilištima: na državnome, Universidad de Chile, i na privatnom, Diego Portales. Dosad je objavio 18 zbirki poezije i smatra se jednim od najboljih hispanoameričkih pjesnika srednjega naraštaja. Djela su mu prevedena na devet jezika i uvrštena u više od 40 izbora poezije u Čileu i inozemstvu. Dobitnik je niza vrijednih književnih nagrada, od kojih je najvažnija Nagrada Pablo Neruda 2001. Veliki je promotor hrvatske kulture u Čileu, a zajedno sa Željkom Lovrenčić 1997. preveo je na španjolski knjigu Poesía croata contemporánea (Suvremena hrvatska poezija) i El viento de las estrellas oscuras (Vjetar s tamnih zvijezda, 2003) Drage Štambuka. Prošle jeseni sudjelovao je na Drugoj međunarodnoj kroatološkoj konferenciji u Zagrebu, što je bio povod ovom razgovoru.
Gospodine Morales Milohniću, iako ste stranac, ipak ćemo razgovor početi o hrvatskoj književnosti, koja vam nije nepoznata.
Nisam veliki znalac, ali ponešto znam. Naime, s dr. Željkom Lovrenčić radio sam na antologijama, predgovorima i prijevodima, od pjesama Vesne Parun do pjesama Drage Štambuka, od onih Ante Zemljara do onih Mladena Machieda i mnogih drugih; mladih, jako mladih i ne tako mladih. Sada pripremam predgovor za knjigu Mladena Machieda, po mojemu mišljenju jednoga od najboljih živućih hrvatskih pjesnika. Osim toga, na svojoj web-stranici i na blogu (www.croacia-chile.blogspot.com) nastojim objaviti što je moguće više djela hrvatskih pjesnika i umjetnika te vijesti iz Hrvatske.
Postoji dakle mogućnost da Čileanci bolje upoznaju hrvatsku književnost?
Svakako. Sa Željkom Lovrenčić pokušavam uspostaviti Katedru hrvatskih studija na Čileanskome sveučilištu (Universidad de Chile), u čemu nam je hitno potrebna pomoć Ministarstva znanosti Republike Hrvatske i Hrvatske vlade. U Čileu živi više od 300.000 potomaka Hrvata i sramota je da ne postoji nijedna institucija koja bi promicala hrvatsku kulturu, jezik i tradiciju. Samo Hrvatski stadion (Estadio Croata) i više nego siromašan Čileansko-hrvatski kulturni institut, neke klape sa sjevera zemlje te vrlo istaknute osobe poput uglednoga profesora i prevoditelja Andrije Rajevića čine goleme napore da organiziraju neka događanja. Za Čileance koji ne potječu iz europskih zemalja Hrvatska je jako daleka zemlja poznata uglavnom po ratu i vrhunskim sportašima, koji se ističu u velikim nogometnim i košarkaškim klubovima.
U Zagrebu ste sreli mnogo ljudi iz svijeta kulture i politike i vjerojatno osjetili titraje hrvatskoga društva?
Vidio sam da je riječ o vitalnome društvu, ali punome suprotnosti. Hrvatska je mala zemlja kao i Čile i u takozvanom književnom svijetu ili na književnoj sceni razvidne su svađe, zavist, moć, itd. Ono što mi se čini vrlo pozitivnim jest činjenica da ima mnoštvo nadarenih ljudi i mnogo energije, što je jako pohvalno, osobito za nas koji ne živimo u Hrvatskoj.
Imate li kakve prijedloge koji bi poboljšali suradnju?
Imam ih nekoliko. Kao prvo trebalo bi osnovati Institut za hrvatski jezik kao što je to Institut Cervantes u Španjolskoj, koji bi promicao hrvatsku kulturu i jezik u zemljama u kojima živi najviše hrvatskih doseljenika: primjerice Čileu, Sjedinjenim Državama, Argentini, Australiji. Drugo, trebalo bi nastaviti s kroatološkim konferencijama i poseban naglasak staviti na latinskoameričke zemlje. Treće, trebalo bi osnovati Katedru za hrvatske ili slavenske studije na Universidad de Chile (najstarija, najveća i najuglednija sveučilišna institucija), na kojoj bi svake dvije godine gostovao(la) predavač(ica) iz Hrvatske radi podučavanja hrvatskoga jezika, kulture i civilizacije. Tu bi se katedru moglo nazvati po Marku Maruliću, a kako bi njezino značenje bilo što veće, mogle bi se uključiti i druge slavenske zemlje. Četvrto, trebalo bi ostvariti trajnu razmjenu između studenata i profesora iz zemalja Latinske Amerike i Hrvatske uz stipendije koje bi davale obje zemlje. Zatim bi trebalo darovati knjige na hrvatskome jeziku sveučilištima i institutima kako bi se širom svijeta počele osnivati knjižnice vrhunskih djela hrvatske i slavenske književnosti u institucijama koje sam spomenuo. Na kraju, trebalo bi organizirati neku buduću kroatološku konferenciju u Argentini i(ili) Čileu kako bi sveučilišni profesori i znanstvenici te šira javnost upoznali hrvatsku kulturu. Konferencija bi imala putujući karakter i na njoj bi mogli sudjelovati pripadnici hrvatske zajednice, sveučilišni profesori, pjesnici, književnici, osobe iz raznih područja.
Zato što, makar zvuči paradoksalno, posjedujemo višak komunikacijskih sredstava, s kojima živimo, kojima se koristimo (telefon, internet, e-mail, faks itd.), zbog kojih se mijenja čovjekov karakter i skriva iza nekoga aparata. Osoba od krvi i mesa više gotovo i ne postoji. S druge strane, kao posljedica virtualnoga svijeta – opet interneta i računalâ – jača divlji individualizam koji se odražava u stvarnosti. To je, po mojemu sudu, najveći razlog.
A merkantilizam, koji od novca pravi gospodara i vlasnika ovoga svijeta?
To je točno. Novac je postao poganski bog kojemu se treba svakodnevno žrtvovati: mir, druženje, spokojni razgovor uvijek se odgađaju. Problem komunikacije je u tome što do razgovora među ljudima i do međusobnoga razumijevanja dolazi sve manje pa nas sve više preplavljuje samoća. Ne želim biti pesimist, ali prema riječima velikoga pjesnika i esejista Octavija Paza, kraj 20. stoljeća i početak 21. smješteni su u „labirint samoće“.
Može li poezija spasiti čovjekovu ljudskost? Naime, u Hrvatskoj je sve više ljudi koji se diče uljuđenim ponašanjem, ali ne i ljudskošću. Je li tako i u Čileu?
Mislim da i u Čileu kao i u cijelom svijetu doživljavamo iste stvari. To je univerzalan problem, a ne problem neke države, područja ili kontinenta. Vezano uz poeziju kao „pojas za spašavanje“ čovječanstva, mislim da ona to na neki način i jest. Svaka vrst umjetnosti može čovjeka iskupiti i spasiti jednako kao istinska duhovnost, kritičko mišljenje ili filozofski pogled na nešto. Nadam se da se zbog sve raširenijih nepolitičkih pokreta (gnjevni – El movimiento 15-M – građanski pokret koji u Španjolskoj postoji od 15. svibnja 2011. i oni s Wall Streeta), koji se pojavljuju u svijetu korištenja društvenim mrežama u pozitivne svrhe stvari mogu mijenjati sve dok se ne obnove ljudske i etičke vrijednosti koje su nestajale zbog naše vječne bezosjećajnosti.
Mislite li i na ono glasovito pitanje: može li se pisati poezija nakon Auschwitza?
Tomu pitanju pridodajem i – nakon Hiroshime i Nagasakija. Poeziju je nužno i prijeko potrebno pisati. Ako čovjek ne počne razmišljati o svojemu postojanju, ako ne počne gledati svoju okolinu na estetski način i ako o njoj nema kritičko mišljenje, izgubljeni smo.
Zato sve više europskih naroda i kultura ustrajava na identitetu, nacionalnom, kulturnom i svakom drugom...
Mislim da je sadašnja Europa više Europa „naroda“ nego Europa državâ. Tradicionalne države zbog svoje nedjelotvornosti i birokracije – a prije svega zato što ne čuju glas svojih naroda, ponovno se vraćam gnjevnima, koji vape za osnovnim stvarima – ostaju po strani, daleko iza drugih.
Kako se Čileanci i vi odnosite prema identitetu, je li vam važan ili o njemu mislite kao o teretu?
Naš identitet, kao što sam rekao na II. kroatološkoj konferenciji održanoj u Zagrebu, podrazumijeva shvaćanje da smo multikulturni narod koji mora očuvati svoj identitet i u isto ga vrijeme obogatiti drugim tradicijama.
Tko ugrožava vaš identitet?
Prije svega sjevernoamerička globalizacija koja svojom teškom čizmom drugima nameće svoju kulturu. Čile je zemlja nastanjena Hrvatima, Talijanima, Englezima, Francuzima, Nijemcima itd., rezultat je miješanja svih tih naroda s domorodačkim stanovništvom, pravim gospodarima ove zemlje: Mapuchima, Huillinchima, Pehuenchima, Aymarama, itd., itd., itd. Nama Čileancima identitet još nije jasan ni određen pojam.
Zašto nije?
Zato što nismo tisućgodišnji narod kao Europljani ili Azijati, već mlada zemlja (usprkos nezavisnosti od dvjesto godina i činjenici da smo godinama bili kolonija) koja se neprestano preispituje i traži svoj identitet, ne nalazeći ga.
Je li vam identitet teret?
Mislim da identitet nije teret; prije bi se radilo o silnoj potrebi ljudi – pritom mislim na intelektualce, odnosno na one obrazovane – da se osjete Čileancima više nego što se to od njih očekuje prema pravilima po kojima je neka zemlja klasificirana.
Pjesmu Moja je domovina val koji se ne lomi završavate mišlju: „nikada ama baš nikada me nije napustila, samo moram pronaći odjek svoje zemlje”. S obzirom da ste i hrvatskoga podrijetla, osjećate li i Hrvatsku svojom domovinom?
Svakako. Ja sam dijete dvoje političkih useljenika u Čile: majke Hrvatice koja je bježala od nacizma i komunizma i oca Španjolca, koji je bježao od fašizma. Kako da se ne osjećam Hrvatom? Moja baka Ljubica Roje Kapetanić iz Splita pisala je na hrvatskom jeziku i čak objavila knjigu pjesama u prozi, moj djed Mihovil Milohnić Bogović, odvjetnik s otoka Krka, pripovijedao mi je priče, legende, opisivao mi svoju domovinu, njezine krajolike i običaje u njoj. Otkako znam za sebe Hrvatska je moja druga domovina, jer se, kao što je logično, osjećam i Čileancem. Ja sam Latinoamerikanac prvoga naraštaja, ne kao drugi potomci Hrvata koji ne znaju ništa ili znaju jako malo o zemlji svojih predaka.
Ima i takvih?
Ponekad sam susretao neke potomke Hrvata koji čak nisu znali ni odakle potječu njihovi djedovi ili pradjedovi (uglavnom s otoka Brača) i koji, sramotno, ne znaju da je primjerice Zagreb glavni grad Hrvatske, niti da Hrvatska više nije u Jugoslaviji.
Vratimo se poeziji pa recite koja je razlika između južnoameričke hispanske poezije i europske?
Mislim da ima sve manje razlika; ne znam je li to zbog već spomenute globalizacije ili zbog toga što u Čileu postoji opravdana znatiželja za sve što se piše izvan granica. Čileanci su niz godina 20. stoljeća bili usmjereni sami na sebe, ali čini mi se da je naraštaj osamdesetih (od 1987) počeo tražiti nove poetske izvore. To naravno vrijedi i za kasnije naraštaje. Utjecaj Nerude, Mistralove, Huidobra, De Rokhe, Parre, Rojasa bio je poput jako duge sjene i trebalo je uložiti mnogo napora da ga se uspijemo riješiti. Mislim da danas novogrčka, njemačka, engleska, ruska, češka, hrvatska, čak i španjolska poezija, koja je prezrena kao previše klasična, otvaraju putove mladima i onima ne tako mladim pjesnicima da imaju univerzalniji pogled. Mislim da nekadašnje razlike, koje su nas dosta razdvajale kao pravi Berlinski zid, nestaju i da su književna tematika, način pisanja, metode, tonovi, itd. Hispanoamerikanaca i Europljana sve sličniji.
Rekli ste da je španjolska poezija prezrena jer je previše klasična. Znači li da je to preziranje zapravo razlika između južnoameričke i španjolske poezije?
Prije svega, razlika postoji zbog višestoljetne španjolske književne tradicije koju mi ne smatramo svojom. Mnogi pjesnici gledaju na španjolsku poeziju jednako kao na čečensku ili japansku...
Zašto?
Čileanska književna tradicija – govorim o velikoj, iznimnoj književnosti – javlja se s dolaskom izvanrednoga nikaragvanskoga pjesnika Rubéna Darija u našu zemlju i objavljivanjem njegove veličanstvene knjige Azul (Plavo), objavljene u Valaraisu, 1888, gdje je, vjerovali ili ne, pjesnik radio kao carinik. Prije njega, naravno, nužno je spomenuti Alonsa de Ercillu, važnoga španjolskoga renesansno-baroknog pjesnika koji je sjajnom epskom poemom La Araucana s aspekta poetske riječi osnivač književnoga Čilea, što nije mala stvar u zemlji koja se smatra zemljom pjesnika. Nakon toga slijedi dugo razdoblje u kojemu se ističe jedino Pedro de Oña, prvi Arauco domado (Pokretni Araukanac). Kažem prvi jer smo mnogo puta prisvojili Ercillu kao čileanskog autora, a on je zapravo španjolski pjesnik.
Tko je onda prvi čileanski pjesnik?
To je Pedro de Oña (16. stoljeće). U 19. stoljeću u Čile dolazi veliki intelektualac, lingvist, gramatičar, pjesnik i uz druge visoke dužnosti, prvi rektor Čileanskoga sveučilišta, Venezuelac Andrés Bello, koji je potaknuo mlade autore da pišu hispanoameričku poeziju jer se prema njegovim pjesmama pjesnička muza preselila iz Europe u Ameriku. Slijedom toga pojavljuje se povijesni književni naraštaj iz 1842, prvi izvorno čileanski, koji, osim Joséa Victorina Lastarrije, velikoga romanopisca koji je između ostalik napisao i djelo Don Guillermo, ne pobuđuje veliko zanimanje, ali je taj naraštaj obnovio književnu tradiciju koja se, prema mojemu mišljenju, i danas njeguje.
Proizlazi da su rođenje čileanske poezije potaknula trojica stranaca: Alonso de Ercilla, Andrés Bello i Rubén Dario.
Da. Važno je spomenuti još jednu zanimljivu činjenicu: tek od 20. stoljeća, od vremena pjesnika Carlosa Pezoe Véliza, Francisca Contrerasa, Gabriele Mistral i Pedra Prada – autora koji svoja djela počinju pisati u 19. Stoljeću, a završavaju ih u 20. – možemo govoriti o čileanskoj poeziji i književnoj tradiciji koja s prolaskom godina sve više jača.
Još mi niste odgovorili koja je razlika između europske i čileanske poezije?
Mislim da se ta tematika i način pisanja u Europi i u Čileu ne razlikuju mnogo. Postoje postavangardističke struje (moram to ponoviti), a postoji i više klasična poezija, misaonija ili metafizička poezija, religioznija, poezija preispitivanja i poezija nezadovoljstva, kao i ona protestna – koja sada više nije usmjerena protiv pinočetističke diktatorske vlasti jer već dvadeset godina živimo u demokraciji – nego protiv strašnih klasnih razlika, nepravde itd. Također postoji istančana poezija koja traži nekakvu etiku i razmišljanje o apsolutno zanemarenome svijetu, o radu, o dužnosti i estetici. Zbog toga se čini da teme kao što su sida, čovječanstvo, homoseksualnost, socijalna nepravda, etika, razmišljanje potječu iz istih izvora kao i u Europi.
Kada ste objavili svoju prvu zbirku poezije, čileanski pjesnik Gonzalo Rojas rekao je da ste osuđeni biti pjesnikom. Što vama znači biti pjesnik?
Još jedno teško pitanje. Ja vjerujem u pisanje kao što je veliki Ivan Meštrović vjerovao u svoje kiparstvo ili Michelangelo u svoju Sikstinsku kapelu, jasno uzimajući u obzir razlike.
Što vam znači biti pjesnik?
Biti pjesnik ne znači biti samo dužnosnik, „birokrat u službi neke stvari, stranke, ideologije ili preraspodjele misli“: to znači biti misaono biće, osjećajan, filozofski nastrojen čovjek, etičan, vrlo vrijedan u svojoj profesiji. Čovjek koji može promijeniti svijet, ma koliko skromna bila ta promjena; osoba koja na ovaj ili onaj može pobuditi osjećaje i spoznaje svojih čitatelja. Pjesnik mora biti etičan, jer ako nije etičan, njegova je poezija samo prazan govor koji više ukazuje na njegovu taštinu nego na estetičku i misaonu potragu u svijetu u kojemu mu je suđeno živjeti. Pjesnik mora biti kritičar i estet; pogledajmo R. M. Rilkea i njegovu knjigu Pisma mladome pjesniku u kojoj tvrdi da je bolje ne baviti se pisanjem ako se pisanju u potpunosti ne vjeruje.
Vama je poezija, kako je napisala Željka Lovrenčić, način da se približite stvarnosti. Koje tajne zbilje želite otkriti?
Stvarnost je tu, ona je opipljiva, sretna i nesretna. Ona je oko nas; samo moramo otvoriti oči i vidjeti je. Ali većina ljudi obori pogled, gleda cipele, a ne oči u oči ono što im je suđeno živjeti. Kao što sam već rekao, pjesnik može imati svu maštovitost ovoga svijeta, može „stvarati nove svjetove“ kao što je rekao Vicente Huidobro, veliki čileanski pjesnik kreacionist (avangardni pokret koji je on izmislio), ali mora čvrsto stajati na zemlji. Nema više pjesnika koji žive u kuli od bjelokosti i koji vjeruje jedino u to da se umjetnost stvara zbog umjetnosti.
Vi želite otkriti sve?
Da, želim otkriti sve. Ništa ne odbijam. Ni ono najuzvišenije ni ono najniže i prostačko. Ako pjesnik ne korača ovim svijetom po njegovu pijesku, moru, stijenama i pustinjama, zbog čega mu je onda dan (ako je to već tako) umjetnički, poetski dar? Ne smijemo potiskivati nadarenost, ali isto se tako njome ne smijemo ni hvaliti.
Unatoč takvim pjesnicima naš svijet sve manje suosjeća s drugim čovjekom. Zašto je to tako?
To je zato što čovjek bježi u lagodan život i glupost. Živimo u svijetu gluposti. Kakvu žrtvu možemo tražiti od ljudi koje zanimaju samo nogomet ili novosti iz intimnoga života ove i one princeze? Kao što sam ranije rekao, informatika odnosno internet, zahtjevaju duboku samoću, to je „neprestano samozadovoljavanje“, koje nam ne dopušta živjeti za istinu i od istine. Sve je virtualno. Čak je i ljubav virtualna, mislim na chat ili na Facebook. Djeca ne izlaze na trgove, u parkove, ne gutaju zemlju, ne penju se po drveću. Roditelji ih u svojemu beskrajnome egoizmu priključuju na televiziju, na play station, na računalo... Na taj način odrasli mogu živjeti svoj život ne mareći što će njihova djeca zbog njihova odgoja biti autistična.
I biti dobar materijal za manipulaciju, koja sve više dominira svijetom?
Da. I ono što je stvarno postat će virtualno, a virtualno će zamijeniti ono istinsko, stvarno. Samoća je ozbiljna bolest našega doba. Nije to moja misao, prije mene mnogi su to predvidjeli. Samoća izaziva mržnju, okrutnost, prozelitizam, agoniju, bol, i ono najgore, želju za osvetom. Samoća je znak vremena.
Zato je, uz ljudsku bol i Mediteran, samoća česta tema vaše poezije?
Da.
Dakle, samoća nije luka spasa suvremenog čovjeka?
Samoća nije nikakva luka spasa. Kao što kaže španjolski nobelovac Juan Ramón Jiménez: „nismo ništa drugo već mali ujedinjeni univerzumi“. Svatko je u svojemu univerzumu. Ali ako se te samoće ujedine u emociji, razmišljanju, ljubavi prema životu, u poeziji, taj univerzum priređuje velikčanstveni koncert.
Znači da postoji razlika između te samoće i pjesničke samoće?
Postoji. Pisanje je zadovoljstvo djeljenja samoće s čitateljem, s prijateljima, na nekome druženju, na pjesničkome čitanju. Ne mislite valjda da je današnje vrijeme doba kada se trebaju pjevati ode prirodi ili aktualnim junacima? Već ih je Pindar napisao. Danas nam jedino preostaje biti ljudska savjest; prema riječima velikoga Octavija Paza, „pjesnik je pamćenje svojega naroda“.
Zašto je Mediteran toliko prisutan u vašoj poeziji?
Mediteran je moja tema jer su moji roditelji, djedovi i bake te pradjedovi i prabake, i s majčine i s očeve strane, od ne znam kojega naraštaja s Mediterana. To more i ta kultura natapaju me svojom ljepotom, tajanstvenošću i svojom sposobnosti da me uvuku u sama sebe.
Osjećate li se dijelom (i) hrvatske književnosti?
Naravno da se osjećam dijelom hrvatske književnosti. U nekoliko svojih pjesama govorim o Hrvatskoj (primjerice, u pjesmi More u Dubrovniku). Moje su pjesme na hrvatski jezik prevodili Željka Lovrenčić, Jordan Jelić i Ante Zemljar. Moji su preci Hrvati (s otoka Krka, iz Splita i Dubrovnika) od pamtivijeka, od najstarijih naraštaja do moje bake, djeda i majke. Ja sam napola (a mnogo puta osjećam se u cijelosti) Hrvat... Odgojen sam s tim pozitivnim – a ponekad i negativnim – teretom jer je bilo iznimno važno poznavati jela, molitve, poeziju, pjesme, običaje i čak uživati u njima. U toliko toga. Nemoguće je ne osjećati ovu svoju zemlju, taj jezik, tu glazbu koja je uistinu mač koji me presijeca uzduž i poprijeko i tako će biti dok budem živ.
Je li točno da najbolji dio sadašnje čileanske književnosti čine pisci koji su i hrvatskog podrijetla?
To se pitanje izravno odnosi na mene jer sam sin Hrvatice. Ja se ne bih uključio na tu listu pa mi je teško odgovoriti na ovo pitanje.
Molim vas pokušajte.
Ako sve zbrojimo, ako napravimo malo istraživanje, moguće je utvrditi da su najvažniji suvremeni prozaici ne samo u Čileu nego i na području španjolskoga govornog izričaja Ramón Díaz Eterović i Antonio Skármeta, a od najvažnijih mlađih pjesnika Christian Formoso Babić, Jaime Bristilo Cañón, Oscar Barrientos Bradasić... Ne treba zaboraviti ni Astrid Fugellie Gezan (1957) i dramaturge poput Dominga Tessiera ili Fernanda Josseua (pseudonimi nastali iz njihovih hrvatskih imena). Čini mi se da bi bilo oholo i nepravedno reći da su „najbolji od najboljeg“, ali čileanski pisci hrvatskog podrijetla nalaze se u samim vrhovima, ustrajno pišu i osim toga, o tome nema ni najmanje sumnje, objavljuju dobre knjige.
Razlikuju li se oni po nečemu od pisaca čileanskog podrijetla, jesu li njihove teme drukčije?
Ne bih rekao. Osim ako nije riječ o piscima iz Magallanesa koji su zbog svoje odvojenosti (to je kraj svijeta!) više usmjereni na hrvatske teme i tradiciju. Ali mislim da nema velikih razlika. Prije nekoliko dana Antonio Ostornol, čileanski prozaik iz Santiaga koji nije hrvatskog podrijetla, objavio je knjigu Dubrovnik u kojoj se govori o hrvatskoj borbi za neovisnost devedesetih godina. Mislim da su književne teme univerzalne – ljubav, smrt, prolaznost vremena, nasljeđe za buduće naraštaje itd. Čini mi se da ne postoje tako dubinske razlike. Možda ih ima u uporabi kolokvijalnih izričaja koje su dvojica velikih suvremenih pjesnika kao što su Nicanor Parra (Nagrada Cervantes 2011) ili Enrique Lihn uveli u novu poeziju i kojima se, ponekad, naglašavam ponekad, koriste više kako bi se rugali nego radi same poezije.
Neruda je iznimno ime u čileanskoj i svjetskoj književnosti. Čitajući vaše pjesme, čini mi se da je utjecao na vašu poeziju, osobito se to odnosi na ljubavne teme i liričnost.
Da i ne. Volim Nerudu, autora zbirke Dvadeset ljubavnih pjesama i jedna obična i Nerudu iz Sutonskih pjesama, ali prije svega Nerudu iz njegove prve dvije knjige Boravišta na zemlji (avangardnije su), čak i onog iz Trećega boravišta. Ali usprkos tome što sam 1988. imao čast dobiti stipendiju Pablo Neruda i 2001. Nacionalnu nagradu za poeziju Pablo Neruda – na čemu sam beskrajno zahvalan – više volim Vicenta Huidobra, uz Césara Valleja najvažnijega predstavnika avangarde (obojica su bili zapostavljeni i u Europi gotovo nepoznati), koji su istinskom avangardom i kreacionizmom bili kadri narušiti poetska pravila. Jednako tako volim Nerudu autora zbirke Čudotvornost, onoga iz zbirke Španjolska u srcu, te onoga iz zbirke Podsjetnik iz Isla Negre, koju smatram veličanstvenom. Točno je, liričnost i ljubavne teme iz tih zbirki na mene ostavljaju snažan dojam.
Koja je tajna Borgesova utjecaja na svjetsku književnost, pa i na vas?
Tajna je u tome što je Borges neka vrsta hispanističkoga Homera. On je savjest, sjećanje, izobraženost, nadarenost... Toliko toga. Činjenica da je bio slijep pridonosi njegovoj slici nezaboravnoga pjesnika koji sve čuva u svojoj duši, u svojemu mozgu, ali koji je i velikodušan pa to predaje onima koji dolaze poslije njega. Mnoge od njegovih opsjednutosti žive u mojoj poeziji; zrcala, labirinti, smrt itd. Teško je osloboditi se Borgesova utjecaja u književnosti na španjolskom jeziku.
Jeste li jednom izjavili da brzo pišete zato što ne vjerujete da ćete dugo živjeti ili zato što mislite da je naš svijet već mrtav, a da mi živimo pakao toga našeg svijeta?
Pišem brzo jer brzo mislim i živim. A poslije to moram itekako ispravljati. Ne želim biti apokaliptičan, ali smatram da se mora mnogo toga reći jer ima malo vremena za to. Da parafraziram Rimbauda i Jeana Paula Sartrea, razvidno je da je pakao ovdje: pakao su oni oko nas, pakao smo svi mi.
U pjesmi Napuštanje prvi stih glasi: „Bog koji me čuva je umoran.“ Zar se i Bog umorio od nas?
Mislim da se Bog umorio od našega zapuštanja života. Napustili smo istinski život radi onoga koji je samo luksuzan i komotan. A kada trebamo Boga, idemo plakati u crkvu ili na groblje. Uvijek sam govorio da nam je Bog dao slobodnu volju, ali sada ta slobodna volja možda znači da je Bog umoran od naših okrutnosti. Mnogo je primjera: Bosna, Čečenija, Gruzija, Ruanda, Haiti, itd.
Može li Bog to dopustiti?
Dopušta, jer nas je, neka mi oproste anđeli, njegova ruka napustila.
Jednom ste izjavili: „Mračan sam jer vidim budućnost.“ Je li budućnost doista tako mračna?
Smatram je mračnom zbog svih ratova, endemične gladi te strašne Afrike koja ne prestaje krvariti. Čini mi se mračnom jer neki dužnosnici, predsjednici, ministri i predsjednici vlada sklapaju poslove i zaboravljaju ili žele zaboraviti siromaštvo, tjeskobu bijede, crnilo neimaštine... Smatram je mračnom jer ni Europa niti Sjedinjene ržave ni za koga ništa ne čine ako im to ne odgovara, jer nam se nameće određena „kultura“ koja nije naša, jer se ruši ono što je stoljetno i nameće se „moderno“. Kakvim bih trebao vidjeti svijet?
Ne bojite se da će vas proglasiti protivnikom napretka?
Nisam ni protiv napretka ni protiv budućnosti, ali mislim da se prošlost, sadašnjost i budućnost mogu uskladiti kako bi na ovom svijetu bilo više svjetla.
Je li smrt mrak ili je vječno svjetlo?
I jedno i drugi. Bez mračne smrti ne postoji vječna svjetlost.
Razgovarao Andrija Tunjić
0 comments:
Objavi komentar