Ponovno sam je sreo pred koji dan. Zalutao sam u ruska prostranstva i zaskočila me sama. Pojavila se niotkud. Baš kao što je i unišla u pjesmu svog Pjesnika. Neprimjetno. Spontano. Nesvjesna svoje božanske ljepote.
Ponio sam je sa sobom odavno. Još prvi put kad sam se susreo s njenom pjesmom. Opio me njen glas. Tuga koja se prolama kroz stoljeća. I nosim je negdje u bezdanu svoje duše, kao što se nosi sve što čovjek voli, osjeća, živi. Pa kadikad zastane - taj čovjek koji živi! - i čudi se odakle mu je neko lice toliko poznato. Utom samom sebi začuđeno prošapće: mora da sam ga već negdje sreo!
Takva je to Djevojka.
Djevojka, koju nikada nisam vidio, a koja je pjevala u crkvenom zboru, negdje na samom početku prošlog stoljeća, baš onoga dana kada je Aleksandar Blok odlučio otići pomoliti se u nekoj crkvi.
Umorna od svih brodova potopljenih u moru, od svih ljudi koji su zaboravili svoju radost, u tuđoj zemlji, sasvim nepoznata, anonimna, gotovo izgubljena - Ona je stajala pred oltarom. Sama. I pjevala! Samo taj glas, koji bijaše toliko lijep, i koji se uzdizao visoko u kupoli hrama, preko Pjesnikovog ramena, odzvanja kroz čitavo stoljeće, evo, sve do danas. Sve do ovamo. - Tu je. Evo, i sad ga čujem.
To je sve što znamo o toj Djevojci.
Pa ipak, u tankom snopu svjetlosti što se razlijeva tim dalekim ruskim hramom, kroz Pjesnikovo stihovlje, taj glas ne prestaje nas obasjavati. Poput reflektora s ratnog brodovlja pod punom ratnom opremom, ta bojovna zrnca nebeske svjetlosti rose negdje odozgo, i mi znamo da je netko i prije nas bio živ. Da je bio razoren. I potopljen.
- Njen glas bio je tako sladak. U takom snopu spuštao se sve do vratašca na oltaru, gdje se čuva zajedničko nam sveto otajstvo - dječji plač, i činjenica da se nitko neće vratiti. – tako kaže Aleksander Blok.
I da Poezije nema, tomu bi doista bilo tako!
Ali, premda ljudi zaista odlaze tamo negdje iza tih vratašca, odakle se nikada više ne vraćaju, pjesme ipak ostaju. Dolaze do nas, sve i kad su oni koji su ih pisali potonuli davno, davno, tamo u neka pradavna vremena, tamo sve od prve pjesme ispjevane u prapočecima svijeta. Neke su toliko žive, da ih čujemo kako dišu umjesto nas.
Neće uzalud, negdje sasvim na drugom kraju svijeta, jedan drugi Pjesnik napisati strašnu rečenicu: Pjesnik je mali Bog!
„Neka stih bude ključ koji otvara tisuću vrata“ - kaže čileanski pjesnik Vicente Huidobro u svojoj pjesmi „Pjesnička umjetnost“ – „Kad oči gledaju, neka bude stvoreno, i neka drhti duša onoga koji sluša. Stvaraj nove svjetove i gaji svoju riječ: pridjev ubija kada ne daje život.“
Naš Antun Branko Šimić pjesnike je dijelio na dvije vrste: pjesnike od dokolice, kojima je poezija tek lijepa igra i zabava, i one druge, koji žive svaki svoj stih, svaku Riječ.
Lako je razlikovati jedne od drugih. Kada susretneš neku pjesmu, istom kao i kad sretneš ljudsko čeljade, ona će ti reći sve: živi li u njoj neka Djevojka, pjeva li, ili su joj pak sve riječi ubijene? Po tom i ima jako puno onih koji pišu, a jako malo Pjesnika.
Čitajući pjesme Snežane Vranjković, misli su mi spontano odlutale u onaj isti hram koji je ostao tako živ zapisan u pjesmi Aleksandra Bloka. Njeni pahuljasti stihovi lebde poput glasa one iste Djevojke koja je pjevala u crkvenom zboru.
Ako je ljudski život najsvetije otajstvo – a tko nam više od Pjesnika to može posvjedočiti? – onda je i ova Zemlja crkva, božji Hram. Pred tim oltarom Snežana stoji, u isto vrijeme i zgranuta i zanesena, te raspreda svoju Pjesmu, stih po stih, kao da šiša, ne ovcu već – samu sebe! A sve u nakani da od vlastitog runa isplete najtopliju haljinu, prije svega za ljude koje voli, a tek potom za sebe i svoje Biti. - To je Pjesnik! I kad ni jednu jedinu Riječ ne napiše! - I svaki joj je uvojak zanimljiv. Jer miriše na Život.
Njene pjesme su intimne. U njima nema mrtvih stvari. Mramornih spomenika, tuđih bitaka, čopora koji jurišaju jedni na druge, povijesnih otpadaka i inog civilizacijskog smeća. Sve je u tim pjesmama Ona. Žena. Pjesnik. - Koja promatra, doživljava i pjeva ono što osjeća. I onako kako osjeća.
Tankoćutno žensko pismo. U kojem ima i srca i života.
I ne! Ja nisam od onih koji vjeruju da je Bog isključivo muškog roda. Već sam susretao Boginje, pred kojima sam imao potrebu samo kleknuti i nakloniti se čitavim svojim bićem.
Snežani pak želim još puno živih Riječi, kad se jednom ispuni njena „posljednja volja“ da je imaju čime umotati. Do tada neka se ne boji pisati! U toj haljini koju plete, čovjek se osjeća sasvim ljudski, bratski, prirodno i lijepo.
Pa čak i kad je tužan!
Komiža, 29. ožujka 2012.
Vinko Kalinić
Snežana Vranjković
(1971.) Beograd
moram
moram
mnogo moram
da idem
da se krećem
jer ako zastanem
umreću
moram da verujem
da dobro
ipak postoji
i da mi je spremilo
makar
mrvice
moram da verujem
u bolje sutra
zbog dece
zbog neba
zbog svega što ostaje
iza nas
da li da sanjam
samo još par kapi krvi
na mom vratu
sporo i u slast
gutaš svoju pljuvačku
izmešanu sa njom
gledaš me radoznalo
dok oblizuješ se
toplo je tvoje krzno
baš dobro za moje promrzle
modre prste
dahćeš mi kraj uha
znam da znaš
svemu što znamo
da dolazi kraj
sviće
vraćam se
nema više suza
ni manje boli
dnk se menja
ostajemo ružni i goli
bez šanse i nade
da ljubav menja svet
ja pevam o sreći
i pričam o veri
iako spavaju sad
vraćam se svome jatu
i ostajem sama da plivam
da se koprcam i davim
u sopstvenim govnima
savet - ne treba
saučešće - još manje
nosi se i ponosi se
plakanje je radovanje
kao mutant, žena-riba
ja pevam o sreći
i pričam o veri
iako spavaju sad
dan posle
pridružujem se nizu tvojih bivših
progoniće te i moje oči
pune ubijenih, silom izvađenih
bisera
i nemirna vatrena kosa
postaješ poslednji pokojnik
za kojim ću zdušno plakati
i istrošiti sve svoje suze
da bih se ponovo smejala
životu i onima koje volim
nije neophodno oprostiti
lažu oni koji kažu da su oprostili
to može samo roditelj,
samo Bog
40 dana do Đurđevdana
neko slavi slavu
nekome slava
a, možda, i
... oproštaj
porođaj
od nekih pesama
kada ih napišeš
prosto se ošašaviš
kao posle porođaja
kada držiš dete
posle velike muke
zbunjen si, zadivljen
i pitaš se:
jel' TO stvarno moje,
da li je TO raslo ispod moga srca,
pilo moju krv,
da li je TO deo mene?
posle nekih pesama
osećaš potrebu da plačeš
i da se smeješ
u isti mah
i boli te uvo
dal' se tvoje čedo nekom
dopada
i da li ikog dotiče
jer, morao si da je porodiš
i pustiš u svet
i sada ona ima svoj neki život
i više nije samo tvoja
gorčina ipak ostaje
ožiljci
ožiljci su stare rane koje samo
manje bole
dokle god ih vidimo i pod prstima osećamo
nove ljubavi se nedovoljno vole
pređi peglom svojih misli
i parom svoga daha
otkloni sumnje i strepnje
prođimo zajedno hodnicima straha
ako žuriš, prođi me se
trči, juri, snove hvataj
meni treba neko ko ima vremena
da me voli, mazi, shvata
i da čita između redova
jer svakoj strofi po stih fali
u pesmama svi smo veliki i moćni
a u stvarnosti: gladni, mokri i mali
prizemljenje/otrežnjenje
predugo nisam znala
da su sve moje pesme
upućene drugima
zapravo bile posvećene tebi
dok sam čekala da uđeš u moj život
preokreneš moj svet
zavoliš me pa me odbaciš
mislila sam da sam volela druge
tvoja duša, srodna duša, ista kao moja
patila je lutajući kroz vreme
usled amnezije
iz prethodnih i budućih života
voleći tebe volela sam sebe
u tvojim očima
mrzeći sebe povređivao si mene
u svom srcu
sve svoje buduće pesme
posvetiću
sebi
Ana (padam)
ma ne rimuje mi se nikako
plače mi se a smejem se
na veliko
obuzima me ludilo
nema mi leka
niti ga tražim
samo oči da ovlažim
i biće sve dobro
sve će biti baš kako treba
možda sam luda
možda sam nagla
možda srcem letim uvek
sve do neba
a tebe tamo nema
ostajem sama
padam dugo
iz raja
pod točkove zahuktalog
španskog tranvaja
na liniji broj 7
ne boli ništa
osetiš samo iznenađujuć
tresak...
i malo se tresu
tvoji delovi razbacani
pored šina
i ostaje krajputaš
sa natpisom
"volela je,
ali je htela baš mnogo,
htela je... previše..."
i ostaje tišina...
digni se
bila sam jaka
mislim, i jača no što treba
nekada treba i plakati
ridati, kukati
svi suze da vide
materica je plakala za tobom
dete
krvave suze su lile
mozak je bio trudan
a tebi krvava kolevka grob
osećam krivicu i žaljenje
što tebe nema sada
i ne razumem one
koje se odriču takvog dara
moje milo, krvavo zrno kukuruza
seme svako znam ne proklija
niti svaki zasad primi se
i plakati treba znati
tako duša čisti se
mali moj daru sa neba
bolelo je prokleto
saznanje
da sam ti i kolevka i grob
i da zarad buduće dece
moram te se odreći
tebe malog, krvavog
i bespomoćno, beznadno umrlog
u zagljaju moga srca i duše
koji te nisu mogli zaštititi od
stravičnog ubistvenog sna
vrisnula bih da umem
da su mi dale razne šarene pilule
da su mi ponudili,
bilo ko,
rame za plakanje
digni se
zbog onih koji okrenuše glavu
zbog onih
koji nisu imali vremena
zbog onih
koji su smatrali da ne zaslužuješ
digni se, zaboga
i rađaj
decu dok imaš s kim
a posle, posle
rađaj pesme
... jednako boli
poslednja volja
kada umrem
/ili me nešto ubije
šta god prvo dođe/
ispoštujte volju
ovog ubogog pesnika:
krv mi svu ispustite
i njom korov zalijte
plućima ribe nahranite
srce lavovima dajte
oči u teglu stavite
uši ne dirajte
jetru i creva pobacajte
lešinarima ih podajte
nek' crknu
namažite mi lice
ilovačom
i ruke crnicom
okupajte me u vinu
i mošusu jelena
umotajte me u pesme moje
da mi nije zima
polomite sve olovke
i zapevajte
zakopajte me duboko
dva metra je malo
bojim se ustaću
i ponovo pisaću
bojim se, opet
živeću
hvala Vinko od srca.... izgleda da se duše ipak prepoznaju...
OdgovoriIzbrišiBravo.... Sneškaaaa vrh sii
OdgovoriIzbriši