Nakon zanimljive knjige Marka Burina La familia croata en el Perú
(Hrvatska obitelj u Peruu) u kojoj ovaj Hrvat iz Osojnika koji je u
Peru došao na poziv svojega strica u dobi od sedamnaest godina opisuje
povijest hrvatske zajednice u toj zemlji, posredovanjem
peruansko-španjolskoga pjesnika Alfreda Péreza Alencarta dobila sam
zanimljivu knjigu peruanskoga sociologa Giovannija Bonfiglia (1950.).
Taj se znanstvenik bavi proučavanjem međunarodnih migracija, prije
svega, talijanskom zajednicom u Peruu i na tu je temu napisao nekoliko
knjiga. Među njegovim djelima, ističe se Dizionario storico-biografico degli italiani in Peru
(Povijesno-biografski rječnik Talijana u Peruu) objavljen 1998., u
kojemu okuplja više od 200 kratkih biografija Talijana koji su došli u
Peru. Također je napisao studiju o hrvatskome doseljavanju u tu zemlju
nakon Drugoga svjetskoga rata naslovljenu Presencia croata en el Perú 1948-1998
(Hrvatska nazočnost u Peruu od 1948.-1998.). Radi kao savjetnik na
projektima vezanim uz izučavanje razvoja zemlje i stanovništva.
Marta Hildebrandt, zastupnica u Kongresu zadužena za resor kulture, u predgovoru knjizi navodi da na temelju statističkih podataka iz popisa stanovništva, obiteljskih dokumenta i kratkih životopisa Talijana i Hrvata te skromnih podataka i postojećih monografija o engleskim, njemačkim, židovskim, švicarskim, baskijskim i slavenskim doseljenicima, Bonfiglio piše studije o europskim doseljenicima u Peru i daje detaljnu analizu europskoga migracijskoga priljeva po nacionalnosti i spolu, te politike peruanske Vlade u XIX. i prvoj polovici XX. stoljeća.
Autor ukazuje na slom državnoga programa masovnoga useljavanja njemačkih i talijanskih radnika i nadničara sredinom i krajem XIX. stoljeća i ukazuje na proturječnosti u koje je upala vladajuća elita – s jedne strane te useljenike prihvaćaju kao radnu snagu, a s druge ih se gleda podozrivo jer traže svoja prava i pravednu plaću za svoj rad. Bonfilio analizira i suparništvo između dviju vjera – katoličke i protestantske te govori o konkretnim slučajevima doseljavanja najamnih radnika u prašumu u središnjemu dijelu zemlje kao i o odnosu između europskih useljenika i lokalnoga stanovništva. Jasno razlikuje snažnu međusobnu povezanost između tirolskih doseljenika - katolika u Pozuzu i njihovu izoliranost od strane lokalnoga stanovništva od sudbine Talijana naseljenih u Oxapampi i San Ramónu koji su odlazili prema gradovima u kojima su njihovi zemljaci započinjali poslove, otvarali trgovine na malo i osnivali tvrtke.
Nakon uvoda u kojemu autor objašnjava koncepciju knjige, slijedi povijesni pregled dolaska Europljana u tu zemlju. Peru se ne razlikuje od drugih španjolskih kolonija jer je i u toj zemlji u kolonijalno doba bilo relativno malo Europljana koji nisu bili Španjolci. Za vrijeme vladavine Carlosa V. u XVI. stoljeću, tolerirao se dolazak stranaca u „Indije“ što je bio službeni naziv španjolskih posjeda na novome kontinentu. Za španjolsku su krunu u to vrijeme postojale dvije vrste podanika: tzv. „naturales“ (prirodni) odnosno oni rođeni u Španjolskoj, te „imperiales“ (carski) rođeni primjerice u Italiji ili Nizozemskoj, koji su bili podanici kraljevā prijatelja Španjolske to jest, španjolskih saveznika. Prema njima se odnosilo kao prema „uvaženim strancima“ za razliku od onih „sumnjivih“ poput Engleza i Francuza. U to vrijeme u Peru dolaze i mnogobrojni mornari i obrtnici iz raznih mediteranskih zemalja koji su iz španjolskih luka kretali put Indija. Većinom se radilo o stanovnicima grada – države Genove, Grcima iz Egejskoga mora (Cipranima i Krećanima) ili pak Dubrovčanima i Korzikancima. Svima im je bilo zajedničko to da su bili vješti moreplovci, poznavatelji kartografije i trgovci.
U XVII. i XVIII. stoljeću u Peru doseljavaju španjolski plemići i vojni časnici koji su sa sobom dovodili umjetnike (slikare, glazbenike, zlatare) i svoje sluge. Među plemićima koji nisu bili španjolskoga podrijetla isticali su se, primjerice, Carmine Nicola Caracciolo (1716.- 1720.), pripadnik napuljskoga plemstva te Ambrosio O'Higgins (1796.-1801.), Irac po rođenju, čija je obitelj iselila u Španjolsku. Obojica su postali peruanski potkraljevi.
Od kraja XVIII. stoljeća osobama koje nisu bile Španjolci zabranjen je ulazak u zemlju. U razdoblju nakon Napoleonovih osvajanja, iz Europe u Peru dolazi mnoštvo putnika, istraživača i trgovaca te ekspedicije znanstvenika i geografa među kojima je najznačajnija bila španjolska ekspedicija na čelu s Talijanom Alejandrom Malaspinom (1790.-1793.). Popis stanovništva napravljen u Limi 1775. ukazuje na nazočnost barem 120 Europljana koji nisu bili Španjolci. Među njima prevladavaju Talijani, najćešće iz Genove.
Nakon proglašenja peruanske neovisnosti 1821., otvorila se mogućnost izravnoga useljavanja iz europskih zemalja; oni koji su odlučili odseliti u Peru više nisu morali ići preko Španjolske. Kao posljedica novih političkih smjerova, počeli su dolaziti uglavnom Englezi i Francuzi. Većina Engleza bili su mornari i časnici koji su se borili na strani Peruanaca to jest, protiv Španjolaca. U to se vrijeme zemlja otvara strancima i uz vojnike i trgovce, u nju dolaze i mnogi drugi Europljani koje pozivaju liberalni vladari – poznato je da je José San Martín omogućio dolazak europskih učitelja poput Škota Jamesa Thompsona koji je bio zadužen osnovati školu liberalnih tendencija, tolerantnu prema vjerskim opredjeljenjima.
Jedna od prvih organiziranih skupina koja je došla u Peru bili su Irci. Naime, 1851. u tu je zemlju pristiglo 320 irskih seljaka koji su pobjegli od gladi izazvane krizom uzgoja krumpira. Druga europska useljenička skupina došla je 1853. kada se prašumsko područje Moyobambe, odnosno tadašnji okrug Loreto, pokušalo naseliti njemačkim nadničarima.
Prvo razdoblje snažnoga europskoga doseljavanja u Peru počinje u drugoj polovici XIX. stoljeća. Taj program posebice podupire predsjednik Manuel Pardo za čije je vladavine osnovano i Društvo za europsko useljavanje. Djelovalo je u pet sekcija podijeljenih po državama: 1) Engleska i Irska; 2) Francuska, Belgija i Švicarska; 3) Njemačka, Austrija i Nizozemska; 4) Švedska, Norveška i Danska; 5) Italija, Španjolska i Portugal. Neke od zadaća toga Društva bile su upravljanje fondom za promicanje useljavanja iz tih zemalja, briga oko putovanja i početni smještaj useljenika te posredovanje između njih i njihovih poslodavaca. Od 1874. do 1875. to je Društvo pomoglo pri dolasku oko 3000 useljenika, od kojih je bilo najviše Talijana, Švicaraca i Francuza. Doseljavanje tih ljudi, većinom radnika, izazvao je malu krizu u Limi jer su Europljani lutali gradom neuspješno tražeći posao. U peruanskome tisku su ih kritizirali da se ne žele zaposliti na posjedima. Kasnije je predloženo da se neki dijelovi Perua koloniziraju kako bi se tamo naselili (Chancamayo). Osim Talijana, bilo je i doseljenika drugih nacionalnosti, prije svega Kineza i Japanaca, koji nisu željeli raditi na posjedima i koji su odlazili u gradove.
U razdoblju od 1821. do 1880. u Peruu nije bilo uvjeta za masovno useljavanje.
Drugo razdoblje snažnoga europskoga doseljavanja u Peru je ono od 1880. do 1930. Peruanskoj je vladi jako odgovarao dolazak Europljana jer su mnogi peruanski političari mislili da će po završetku rata za Pacifik i političkoga nereda u državi nakon njega, upravo europski intelektualci riješiti nagomilane probleme. U zemlji je vladalo proeuropsko ozračje. I dalje su većinom dolazili Talijani; godine 1903. napravljen je i plan prema kojemu su privatne tvrtke trebale privući talijanske poljoprivrednike u Peru. Vrhunac talijanskoga doseljavanja bio je 1913. kad je iz te zemlje doselilo više od 300 000 stanovnika.
Treće razdoblje europskoga useljavanja u Peru (1930.-1950.) poklapa se s vladavinom Luisa Miguela Sáncheza Cerra. Tada se odnos prema doseljenicima mijenja jer se kod domaćega stanovništva javlja žestoki nacionalistički stav i vezanost uz etnicitet. Više nema snažne želje za stranim utjecajem (osobito europskim) i politika zemlje prema strancima se izoštrava. Država zabranjuje dolazak stranih težaka i najamnih radnika. U to vrijeme u Peru stiže velika skupina Japanaca i Kineza (ukupno 29 460 Azijata), a od ostalih stranaca najviše je Talijana (5 852), Britanaca (2 301), Nijemaca (2 429), Španjolaca (1 584) i Sjeverno-amerikanaca (1 229).
U razdoblju od 1945. do 1948. vlada predsjednika Joséa Luisa Pabla Bustamante y Rivera dala je zeleno svjetlo za ulazak europskih izbjeglica. Već od završetka Drugoga svjetskoga rata ona je u kontaktu s Međuvladinim odborom za izbjeglice Ujedinjenih naroda sa sjedištem u Londonu. U ožujku 1947. peruanski veleposlanik u Velikoj Britaniji potpisao je sporazum s tom organizacijom kako bi dopustio ulazak europskih useljenika u Peru. Godine 1948. u tu su zemlju stigla tri broda s europskim izbjeglicama. Prva skupina od 626 ljudi iz izbjegličkih logora u Italiji, posebice iz logora Bagnoli u blizini Napulja, došla je 24. veljače 1948. Druga skupina od 426 useljenika, uglavnom Slavena i izbjeglica iz istočne Europe te nešto talijanskih žena, prispjela je 17. lipnja 1948. iz njemačke luke Bremen. Na istome je brodu u smjeru Čilea, putovalo 440 izbjeglica. Treća skupina novih doseljenika (njih 111) došla je u Peru 9. kolovoza 1948. na brodu „General William Black“. Radilo se uglavnom o Srbima, Rumunjima i Rusima. Te je godine u tu zemlju ukupno stiglo 1 163 europskih useljenika, većinom s Balkana i iz istočnoeuropskih zemalja.
Od 1940. u Peruu se bilježi značajan demografski rast, odnosno prava eksplozija; stopa smrtnosti je smanjena, a natalitet je znatno porastao. Porast stanovništva koji je zadesio Europu u XIX. stoljeću, u XX. se stoljeću dogodio u Peruu – peruansko se stanovništvo u samo trideset godina udvostručilo, to jest, zemlja je s 6,2 milijuna stanovnika došla na 13, 5 milijuna.
I u poslijeratnome razdoblju među europskim doseljenicima prevladavaju Talijani i Španjolci, a znatno je porastao i broj doseljenika iz istočnoeuropskih zemalja. Najviše Europljana doselilo je u Limu i Callao.
Bonfiglio donosi i statističke tablice s podatcima o europskim doseljenicima koje dijeli po godinama doseljenja u Peru, zemlji rođenja i spolu. Tako, primjerice, za 1920. navodi da je iz Dalmacije došlo šestero ljudi (6 muškaraca i 2 žene), a iz Jugoslavije 37 (8 žena i 45 muškaraca). U podatcima za 1931. godinu više ne izdvaja zasebno Dalmaciju već samo navodi podatak za Jugoslaviju, to jest, napominje da je iz nje došlo 833 muškarca i 3 žene). Osim iz Jugoslavije u to vrijeme useljenici stižu i iz Njemačke, Austrije, Finske, Španjolske, Poljske, Portugala…
Prvi dio knjige završava bibliografijom, a u drugome dijelu autor ove zanimljive studije svoj rad nadopunjuje tekstovima Natalije Sobrevilla o njemačkoj zajednici u Pozuzu, Brende Harriman o engleskome useljavanju u Peru, Leóna Trahtemberga i Eduarda Bigija koji pišu o židovskoj zajednici, Živane Meseldzic de Pereyra o hrvatskoj i zajednicama iz bivše Jugoslavije, Fernanda Villigera o švicarskoj zajednici, Eusebija Quiroza Paz Soldána o baskijskome useljavanju u Arequipu, te tekstovima samoga Bonfiglija o talijanskome useljavanju u Peru i o doseljavanju Hrvata nakon Drugoga svjetskoga rata.
Njemački doseljenici u Peru uglavnom dolaze u XIX. stoljeću. U isto se vrijeme pokušavaju naseliti i u drugim zemljama Južne i Srednje Amerike kao što su Brazil, Venezuela ili Nikaragva, ali sa znatno manje uspjeha. Važnu ulogu u organiziranju njemačkoga iseljavanja imao je barun Hugo von Schűtz zu Holzhausen (1825.) koji je mnogim svojim zemljacima omogućio odlazak iz zemlje i početak novoga života. Zahvaljujući njemu, neki od njih su došli i u Peru gdje su se većinom naselili u Pozuzu. Radilo se uglavnom o seljacima iz Tirola i zapadne Njemačke. U dolini Pozuza zemlja je bila jako plodna i nije nedostajalo hrane. Najveći problem bila je izoliranost toga područja, odnosno usamljenost stanovnika koji su uglavnom bili upućeni sami na sebe. Jedan od prvih opisa toga mjesta dao je putnik i romanopisac Federich Gerstäker koji se iznenadio vidjevši da austrijska zajednica usred prašume živi na jednak način kao što je živjela u Tirolu. Činilo se da ih ostatak svijeta ne zanima. Žalili su se samo na nedostatak dobre ceste kojom bi mogli ići u susjedna sela i tamo prodavati svoje proizvode.
Prvi kontakti Britanaca s Peruom dogodili su se već u XVI. stoljeću kad je sir Francis Drake uplovio u luku Callao. Budući da su Britanci pomagali Peruancima u njihovoj borbi za neovisnost od Španjolske, mnogi su britanski časnici nakon rata ostali živjeti u toj zemlji. Kad je 1839. osnovana engleska tvrtka Pacific Steam Navigation Company, u tu je zemlju, prije svega u Callao i Limu, doselio znatan broj inženjera i tehničara. Britanci su također imali značajnu ulogu u izgradnji peruanske željeznice i znatno su doprinijeli razvoju naftne industrije i školstva.
Židovi u Peru doseljavaju u razdoblju od XVI. do XVIII. stoljeću iz Španjolske, Portugala i Amerike. Mnogi stižu iz Brazila. Među njima je bilo mnogo bankara, trgovaca, poslovnih ljudi i obrtnika. Drugo, vrlo značajno razdoblje naseljavanja Židova u Peruu je ono od 1840. do 1915., a treće nakon Prvoga svjetskoga rata kad dolaze male skupine iz Brazila. U to se vrijeme u Peruu nastanjuju i mnogobrojni židovski umjetnici koji su prolazili kroz tu zemlju – primjerice, Henry Herz, poznati pijanist iz Austrije ili mađarsko-austrijski violinist Miska Hauser, koji uglavnom dolaze iz Njemačke. Najviše Židova živi u Limi, a ima ih i u provincijskim gradovima poput Arequipe ili Trujilla. Mnogi dolaze sa ženama i djecom, a samci se žene Peruankama i u Peruu osnivaju obitelji.
Živana Meseldzic de Pereira u svojemu tekstu govori o „Jugoslavenima“ iako je razvidno da se većinom radi o Hrvatima. Spominje trgovca Basilija Basilievicha iz Dubrovnika koji je u XVI. stoljeću preko Seville došao u Peru, u to doba središte svjetskoga zanimanja zbog njegovoga bogatstva. U tekstu se navodi podatak da je u španjolskoj mornarici bilo više od 5 000 mornara iz Dalmacije. Hrvati koji su željeli ostati u Peruu mijenjali su imena u španjolska kako bi se bolje prilagodili i imali viši status. U kolonijalnome Peruu mogu se naći prezimena kao što su Biedma, Bajo, Bojan i Amich.
Meseldzic de Pereira pretpostavlja da su mnogi Hrvati bili misionari koji su pokrštavali domorodačko stanovništvo, a od svećenika spominje A. Susicha koji je boravio u prašumi u Magdaleni. Navodi i podatak da je u XIX. stoljeću, u vrijeme borbe za nezavisnost, jedan od peruanskih vojnika bio i izvjesni Bujan. Hrvati su u nekim djelatnostima bili pioniri: primjerice - prvi parobrod koji je dotaknuo peruansku obalu bio je u vlasništvu Ivana Mitrovicha a plovio je pod kolumbijskom zastavom. Naši zemljaci koji kasnije dolaze u Peru uglavnom žive u Callau i Limi, a bave se trgovinom ili rade u rudnicima.
U Peruu djeluje i vrlo aktivna švicarska zajednica. Švicarci uglavnom dolaze u razdoblju od kraja XVIII. do početka XIX. stoljeća i njihova kasnija nazočnost je znatno skromnija. Većinom se bave trgovinom, eksploatacijom salitre te poljoprivredom.
U posebnome poglavlju Giovanni Bonfiglio piše o Hrvatima koji su došli nakon Drugoga svjetskoga rata, odnosno 1948., i nastanili se na području Svete Klare.
Knjiga završava opisom baskijske zajednice u Peruu koji potpisuje Eusebio Quiroz Paz Soldán. Baski u tu zemlju dolaze od XVII. stoljeća, a najviše ih ima u Arequipi. Uglavnom se bave se uzgojem pamuka, trgovinom te vojnim ili birokratskim poslovima.
Ova je knjiga zanimljiv prikaz povijesti useljavanja u Peru u koji su zajedno s mnogobrojnim zajednicama europskih (i ne samo europskih) naroda u različitim vremenskim razdobljima dolazili i Hrvati, koji su postali značajan dio stanovništva te multikulturalne južnoameričke zemlje i na svoj način doprinijeli njezinome razvoju.
Upravo zbog toga trebalo je skrenuti pozornost na nju.
Željka Lovrenčić
Moj otok Vis, 14. 02. 2012.
0 comments:
Objavi komentar