Kad je umirao Verdi konjska su se kopita
oblagala slamom da se priguši topot i ne ometa smrt
koja je uredno obavljala redovni obilazak gradom.
A upravo je počinjalo 20. stoljeće i sobom donosilo još
mnogo odlazaka, ljutih ratova, bolesti, gladi, nedaća
– svega što se poput prohladnih noći spuštalo
na grad, ne jedan već njih mnogo, isuviše, jednako
uznemirenih prolazećim kočijama i još koječim
u, kako netko reče, kakofoniji nevjerojatne lakoće
ničega, dok nas je sjedobradi maestro dah po dah
napuštao potiho odlazeći iz jednog siromaštva u drugo
a u magli se gubili uzvici preprodavača dnevnih
gluposti, mijene koje ni zarad kakve sućuti nisu
promijenile rasporede svojih nevažnih obreda.
Napuštala nas je slava svijeta, praznile se kajdanke
i zastori spuštali nakon odigranih arija koje smo poput
vlastitih sudbina doživljavali prikovani za stolice
gledališta, koja su se nevoljko praznila u mješavini
ushićenja i nelagode, uvertira punih slutnji i utihlih finala.
Odlazio je maestro, a u dnu njegova ležaja, pod plahtom
nad onemoćalim tijelom u duhu su se oslonile
sve ustreptale primadone i briljantni tenori
čija slava ne prolazi i nikad neće.
Iz zbirke “PČELA U JANTARU”,
Književni krug Split, 2016.
0 comments:
Objavi komentar