Nono Ondre, jabuke i pišikont



Istinita priča, uz jednu staru fotografiju, u kojoj je nonota uhvatio proljev, a morski pas završio u apoteku



Kad sam bio mali dječak, kao pravi majmun, od voća volio sam samo banane. Drugo voće je moglo narasti i veliko i lijepo i slatko i zdravo, i kakvo hoće, ali zaludu, kažu da ga ja nisam mogao ni čuti ni vidjeti. A nona je uvijek kupovala jabuke, jer su one bile ljepše i zdravije - a ja saumnjam i jeftinije! - od banana. I tako bi počeo rat u mojoj kući!

Puna kuća jabuka, a mali voli samo banane. Ni jednu jabuku od none nikad nisam pojeo, osim u izvanrednim okolnostima. Te okolnosti bi nastale kad bi se nono Ondre (Andrija) pojavio.

- Ma ca to molega tantoś beźveźe?! – odmah s vrata pobunio bi se nono i stao u moju obranu. Kao što su Englezi bili saveznici partizanima za vrijeme Drugog svjetskog rata, tako je i nono uvijek bio na mojoj strani. I kad bi se on pojavio, to je značilo da će rat sigurno završiti u našu korist.

- Ma vidi koje jabuke, a un neće da ji! – čudila bi se nona, i prije i poslije nonotove pojave. Njoj su jabuke očito bile neodoljive kao i Evi kad je onomad, na početku starozavjetnih vremena, upropastila čovječanstvo i nagovorila Adama da joj mora ubrati bar jednu, pa kud puklo da puklo. 

- Moloj molega na miru! – zaključio bi nono mirovni ugovor i primirje bi započelo. 

Potom bi me nono posjeo na koljeno, pomazio po kosi i poljubio u desni obraščić, a ja bi mu za to vrijeme ukrao kapu.  

- Ma vidi ga? Jo ga buśijen, a un mi beritu vaźme! - nije se on to bunio, već bi se nasmijao, iako kapu nitko drugi nije smio dirati. (I taj glagol buśivat – buśijen je zanimljiv. Na standardnom hrvatskom jeziku dolazi u značenju – ljubiti. Ali standardni jezik poznaje i svršeni glagol poljubiti, kao i imenicu poljubac. U komiškom dijalektu buśivat se može, ali poljupca nema – pojavljuje se samo u glagolskom obliku i taj glagol ostaje kao trajna radnja. Takav, kao i taj nesvršeni glagol, bio je i moj nono!)


- A je ti znoś da te ol banani more ćapat proliv? – nakon nekog vremena pitao bi me nono, a ja bi odgovorio: Ne!

I tad bi krenula priča.

Jednom davno, dok su lovili srdele, nono je bio u loji (svjećarici), i uhvatio ga je proljev. A kad si u brodu, onda nema zahoda, nego se potriba cini priko bonde (nužda s vrši preko stranice broda). I te noći, kad je nono imao proljev u loji, pod svijećom je bilo jato srdela, ali tek što je on obavio nuždu, iz mora nije svom snagom izronila srdela, nego veliki piśikont (morski pas). Imao je tako velika usta i oštre zube bi u jednom zalogaju śvu koficu jabuk śamalśtrol (čitavu košaru jabuka sljuskao).

- A ti śe śtraśiś jelnu jabuku iźiśt! – e, to je već bila ucjena!

- Ne śtraśin! – uhvatio bih se odmah na nonotovu udicu.

- Kal śe ne śtraśiś, onda ćemo jelnu ogulit! – uzeo bi nono jabuku, i nožićem počeo ljuštiti koru. Krišku po krišku, otišla bi jabuka. A nekad i dvije.

Imao je nono puno takvih priča, ali u ovu o proljevu i piśikontu nikad nisam povjerovao do kraja. Jer od proljeva ljudi bježe, pa zašto bi ribe oko njega skakale. Ali nono je imao i neke dokaze, koji su opet – razmišljao sam i o tome! – mogli biti podmetnuti, kao i jabuka!

U staroj apoteci, na komiškoj rivi, koju je držao śpicer Zlato (zlatar Zlatko Forenpoher), na policama u starinskim drvenim apotekarskim viltrinama doista su bila zubala. Ona od morskih pasa. Pravi trofeji. Bilo ih je svakakvih veličina, i već onako rastvorena i lakirana, djelovala su strahotno.

Umro je nono. Mnoge njegove priče nikada nisam uspio provjeriti, iako ih pamtim mnogo. Kao i njegove ruke – snažne, pune ožiljaka i bora, ali tople, najtoplije ruke koje su me ikada grlile.

Tek ove zime, kad je Meśtar Pepe (prof. dr. sc. Joško Božanić) promovirao svoju knjigu Lingua halieutica, o ribarskom jeziku Komiže – uvjerio sam se! - na jednoj izbljedjeloj crno-bijeloj fotografiji snimljenoj krajem šezdesetih godina 20. stoljeća, na stanici broj 16, s družinom u loji, odmah poviše piśikonta, s onom istom kapom na glavi stoji moj nono - śvićor Ondre.

Dakako, danas su mi jabuke draže od banana! A i bajke imaju neko sasvim drugo značenje.


 Komiža, 08. 02. 2012.


Vinko Kalinić