Ana Horvat: Stablopis



Osim po tome što je vrsna pjesnikinja, a odnedavno i prozaistica, Ana Horvat je poznata i kao ljubiteljica i zaštitnica životinja. Tim je dragim bićima posvetila knjigu Subića, antologiju hrvatskoga pjesništva koje govori o životinjama. No, njezin antologičarski rad tu ne prestaje - nedavno je objavljena i knjiga Stablopis – hrvatski pjesnici o stablu i šumi u kojoj je prikupila pjesme hrvatskih pjesnika o stablima i šumama. Autorica ovaj izbor poezije posvećuje „arboretumu u Trstenom opožarenom 2000. godine s nadom da će biti obnovljen i zaštićen“, a povod za ovu antologiju joj je činjenica da je na prijedlog Republike Hrvatske 2011. godinu UN proglasio Međunarodnom godinom zaštite šuma. Antologija počinje s pet uvodnih pjesama: Stabla umiru šutke Jure Franičevića Pločara, Breze na ulici Dobriše Cesarića, Šuma Bore Pavlovića, Stabla Alojza Majetića i Godovi Ane Horvat. Nakon nadahnutoga predgovora Božice Jelušić koja između ostaloga ističe da je „antologija Ane Horvat nazvana Stablopis izuzetan autorski i izdavački pothvat najviše kategorije“, slijede pjesme o šumama i stablima u vremenskome rasponu od 15. stoljeća do današnjih dana, odnosno od Ivana Česmičkoga (1434. -1472.) do Darije Žilić (1972.). Uvod u izbor su pak pjesme iz narodne usmene poezije: Oj javore, zelen bore, Grana od bora i Marino lice i Izvir voda izvirala…

Ova zanimljiva knjiga u kojoj se objedinjuju ljepota stiha i ljepota prirode dokazuje da su stabla i šume pjesničko nadahnuće od najranijih vremena. O čemu pjevaju odabrani pjesnici? O stablima koja nam svojim postojanjem uljepšavaju život, o šumama u kojima nalazimo mir i svježinu i u kojima dišemu punim plućima, o iščupanome korijenju, o zelenim krošnjama u kojima borave ptice. Budući da već Ivan Česmički u pjesmi Stablo govori koju je preveo Nikola Šop, opjevava drvo koje naslućuje skoru smrt (Što me čeka, ta sigurno će sasjeći me jednom/Dvosjeklicom, i baciti me u ognjište ognjeno), razvidno je da je smrt stabla tema koja pjesnike nadahnjuje stoljećima. Jer, i šest stoljeća nakon Česmičkoga, o odlasku jednoga stabla u svojoj pjesmi govori Ana Horvat, Branimir Bošnjak piše o smrti kruške, a o smrti drveta, trupcima i pilanama   Borben Vladović. Osim o smrti drveća, on pjeva i o njihovome životu – dvije pjesme posvećene su divljoj jabuci i zasađenome orahu. Tema stabla nadahnula je i Hanibala Lucića, Ivana Bunića Vučića te Petra Preradovića koji pjeva o suhome drvu koje je nekada bilo zeleno i u čije su se krošnje noću sklanjale ptice.


Šume i drveće potaknuli su Rikarda Jorgovanića da napiše stihove o drvu ljubavi, a  Vladimira Nazora koji je u Stablopisu zastupljen s jedanaest pjesama, pjesme posvećene šumi koja spava i bogu u njoj.

Lovor i njegovo lišće opjevao je Silvije Strahimir Kranjčević, mirisni javor koji razgovara sam sa sobom Ivan Mažuranić, gordi jablan A. G. Matoš, a lipe Dragutin Domjanić. Fran Galović pak pjeva o kestenima, višnjama i breskvama, a između ostalih Ujevićevih pjesama, u ovoj je antologiji zastupljena i ona posvećena visokim jablanima (Oni imaju visoka čela, vijorne kose, široke grudi/ od gromora njina glasa šuma i more se budi,/ a kada rukom mahnu, obzori svijeta se šire/ i bune, i prodiru u vis, u etire.) Jabučni cvijet nadahnuo je Augusta Cesarca, jele i oleandar Doru Pfanovu, a smokva Antu Cettinea… Između osatih pjesnika, breza je očarala i tri suvremene pjesnikinje - brezasti glas opjevava Enerika Bijač, Dunja Detoni Dujmić spominje to divno drvo koje je palo i ispustilo dušu, a Diana Rosandić kaže: zibaju se valovi/ /mora zelena/ /očima zapletenim/ /u čvornato korijenje/ /gdje mir sanjamo/ /i mira tražimo/ /i ljubav nevinu/ /po poljima/ /cvjetonosnim/ /za svaku brezu/ /u drvoredu/…

Ana Horvat

Milana Begovića miris dunje podsjeća na voljenu ženu, a Gustavu Krklecu nadahnuće su breze i lipe. Fran Alfirević svoje stihove posvećuje dudu i maslinama, a Dragutin Tadijanović, nesuđeni inženjer šumarstva, parkovima i maslinicima: Snove sniju stari maslinici; / Zelene se rodni vinogradi./Žarko sunce žeže sa visine/Kamen tvrd i zelene doline. /Na stablima žuti limunovi,/ /i masline, i slatke naranče,/Šalju miris raskošno u prostor/Kud prolazim ja i moja sjenka./…

Neki pjesnici zastupljeni u ovoj antologiji spominju vrtove (Olinko Delorko, Vladimir Popović) i parkove (Grigor Vitez, Antun Nizeteo), a razvidno je da je Kruno Quien bio očaran raznim biljkama i drvećem - čempresima, maslinama, lovorom, hrastom, topolom, brijestom, jasenom i brezama, usput se prisjećajući i zagrljaja u Tuškancu (Volim te, kao što stabla/rastu. Volim te,/kao što žeđam usta/tvoja). Motivi Slavka Mihalića, između ostalih su posjet šumi, divlji kesten, smrt lišća i Tuškanac, a Josipa Pupačića mlada vrba (Vjerit ću se s tobom/u proljeće, /kad trave narastu/,/i pjevat ću u krošnji tvojoj/ o zrcalu rijeke).


Šume, stabla i parkovi nisu uvijek vezani uz spokoj i životne ljepote nego su često izloženi i raznim nedaćama. Tako stablo u jednoj pjesmi Joje Ricova preživljava uragan i prkosi vremenskoj nepogodi koja ga nije uspjela uništiti: (jedinom žilom/vezano za zemlju/stablo živi:/cvjeta/dok u drugoj umire lišće). Irena Vrkljan se poistovjećuje s drvetom i tvrdi da je „bila stablo“, a Zvonimir Balog šećući nailazi na stabla višnje i oraha ili se pak uspinje na najviše  drvo kako bi gledao šumu odozgo. Usput traži neko divno mjesto ispod krošnje oraha za susret sa svojom dragom. Tomislav Sabljak u pjesmi Tužaljka samoće „sjeda na stablo i priča pticama koje plaču i tužno bugare“ dok Mate Ganza i Ante Stamać opjevajući stabla govore o zaboravu i svjetlosti. Odnosno, Ganza je „jutros u mislima zastao pred stablom jabuke, gledao lišće kako srasta na vjetru i rijeku što promiće zrakom“, a Stamać razmišlja o „žutim uspomenama koje se romantično spuštaju u kovitlac suha lišća“.

Potpisnica predgovora Božica Jelušić zastupljena je s čak petnaest pjesama posvećenih drveću u zimi, breskvinome cvijetu, maslini, orahu, topoli, arišu, brezama, vrbi… Zdenka Andrijić jednu svoju pjesmu posvećuje kestena, a Diana Burazer u ovoj je antologiji zastupljena pjesmom naranča, po kojoj ime nosi i njezina najnovija  pjesnička zbirka. Anka Žagar luta šumom i sve zaboravlja, a Sead Begović i Ružica Cindori pjevaju o jabuci. Kad bi mogla birati, Ružica bi bila „starinska jabuka u voćnjaku svojega oca“.


Stablopis završava pjesmama najmlađih zastupljenih pjesnika - Darka Posarića (Šuma u travnju, Pozdrav lista, Jesen u šumi) i Darije Žilić Jabučni čovjek (stabla). Nakon njih slijedi pogovor Slavka Matića koji uz osvrt na knjigu donosi i stručni pregled vezan uz šumarsku znanost. U njemu naglašava posebnu i više- stoljetnu vezanost čovjeka i stabla, odnosno šume. Vezano uz taj odnos, ističe četiri razdoblja od pretpovijesnoga doba do današnjega dana: u prvome razdoblju šuma se sjekla stihijski i sporadično, uglavnom zbog dobivanja plodnoga tla i šumskih plodova neophodnih za preživljavanje; drugo razdoblje obilježeno je daljnjom sječom radi plodnoga tla, ali i upotrebom drva zbog energije i u građevinske svrhe. Prema riječima gosp. Matića, treće razdoblje nastaje kad je „strah od stihijskih sječa i nestanka šuma doživio vrhunac početkom 18. stoljeća. Tada je u nas, kao i u ostaloj Europi nastalo organizirano šumarstvo i šumarska znanost, te se odnos čovjeka i šume uređivao na pravoj osnovi“ dok je četvrto razdoblje suvremeno doba u kojemu „u nepovoljnim životnim uvjetima, koji su posebno naglašeni, dolaze do izražaja općekorisne – ekološke, društvene i socijalno-ekofiziološke funkcije ili vrijednosti šuma.“

Značaj ove knjige prepoznalo je Hrvatsko šumarsko društvo koje je sudjelovalo u njezinome objavljivanju, a Ana Horvat njome je dokazala da je ne samo velika i iskrena ljubiteljica prirode i šume, nego vrijedna i sustavna sakupljačica pjesničkoga blaga posvećenoga toj temi.


Željka Lovrenčić
Moj otok Vis, 14. 02. 2012.