Prozor na more



U spomen H. Matissea

I.

Koliko mora obuhvaća
malen okvir od prozora!

Ni krik galebova,
ni vrisci Sredozemlja
u burnusu i šarenoj maji,
pod utjecajem mastike,
ne mogu da zagluše
tajac sunca
ljeskajuć se.

U hladovini
na našem kamenu
žaropekom raste pričin maestrala:
na korniži, otkud slijeće golubica,
odražena u jecaju vjedra.

Kroz miris isprženih riba:
iglica i gavuncina,
vičem samo kocku leda
u lučkoj konobici.

Na tom moru,
po kojem šeću sunca,
po komadićima stakla,
majka me odnjihala.
Ostavi me samca među algama,
pod nebom šćućurena,
na uzavrelom šljunku.

Kroz kolonadu sunce bliješti
oštrim zrcalima:
titra svjetlo na tanjuru
s naslikanim dvorcem od bršljana.
Plemenito da slavi ruševine:
to je čar majolike.

Ne znam, je li ono vijenac
ostrva, ili dim od broda,
što se tali u katranu sunca
požarima purpurnoga mora.



II.

Koliko mjesečine, osim mora,
u okviru od prozora!
I arhipelag snenih cirusa.

Rasanili se zefiri na moru
ko različci na ledini
od poljupca libelule.

Galebovi napuštaju nebo
rodne okolice:
jedan spava na zvoniku,
drugi drijema pokraj sidra,
zahrđala i stara
na pijesku zaborava.

Tko to vježba na pianinu
u kući s kiparisom
što se ne vidi:
osim palmi i plutače
i svjetiljke na gatu?
Noć je vedra. I prijatna.
Zviježđe Sredozemlja
kruži nečujno
nad uzdasima vode.

Ono što je bilo oblak,
otok, dim od broda,
sad je samo magla srebra u daljini.

Da bi sanak bio slađi,
spavam na kamenu podu
u nestvarnoj mjesečini.

More diše i izdiše.
I vjetrić se koleba na krovu.

Mir s tobom, Noći, jer mi melodioznom zrakom
omrežuješ san.



(Slika: Salvador Dalí, Djevojka na prozoru. More)