Čujete li kako more
šuti?
Prikazani su postovi s oznakom More. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom More. Prikaži sve postove
Kad je Posejdon na čas usnuo,
iz grudi mu se ote uzdah.
Tako je s mjehurićima isplutao otok.
Tako se rodila Itaka
(jedne rumene večeri).
Nad nju su bozi položili ruke,
s kojih je vjetar kapljicu mora otro.
Sad vjetar visi u krletci na Zelenom trgu,
gdje se prodaju masline i proljetni dažd,
ubran na ostrvima, što nisu otkrivena.
Samo se slute u pitomu večer,
kad zraka probije oblak
i od pepela trusi prašinu zlatnu
na ljušture jastoga.
Na skutu Itake, skutrena u koprivi,
djeca sanjaju plovidbe,
dok čekić u kamenolomu
krši mramor za grobove.
Kamenice za zeleno ulje.
(Foto: Galešnjak, hrvatski otočić u obliku srca)
Njihove su ruke klupko mokrih mreža
na lukobranu moga zavičaja.
Ja ne znam gdje se rađa nebo
i kad se mrači more,
koliko svjetla kapne
jutrom na prozore.
Ko obala, koju bura čisti,
od Luštice do Istre,
njihove su glave bistre.
Kada zavijek usnu,
u kreč i fosfor pretvaraju se glave,
ko naplavina glatka stoljetnoga mora.
U poroznu kost na vlažnome pijesku
toči kapi svoje zora
i sjene se hlade plave.
Oni grizu maslinu, liznu ribu slanu,
artičok, ispržen u ulju.
Gležanj im golica, kada išću hranu,
račić i jegulja u mulju.
Sjedajte, braćo. Ručajte.
Mir s vama!
Dobri dusi zemlje
čuče obalama,
a kroz paprat viri
gušterica.
Točno u podne maestral zapiri
u košulju, u njedra.
Pod suncem samo jedra.
Bijela jedra.
U spomen H. Matissea
I.
Koliko mora obuhvaća
malen okvir od prozora!
Ni krik galebova,
ni vrisci Sredozemlja
u burnusu i šarenoj maji,
pod utjecajem mastike,
ne mogu da zagluše
tajac sunca
ljeskajuć se.
U hladovini
na našem kamenu
žaropekom raste pričin maestrala:
na korniži, otkud slijeće golubica,
odražena u jecaju vjedra.
Kroz miris isprženih riba:
iglica i gavuncina,
vičem samo kocku leda
u lučkoj konobici.
Na tom moru,
po kojem šeću sunca,
po komadićima stakla,
majka me odnjihala.
Ostavi me samca među algama,
pod nebom šćućurena,
na uzavrelom šljunku.
Kroz kolonadu sunce bliješti
oštrim zrcalima:
titra svjetlo na tanjuru
s naslikanim dvorcem od bršljana.
Plemenito da slavi ruševine:
to je čar majolike.
Ne znam, je li ono vijenac
ostrva, ili dim od broda,
što se tali u katranu sunca
požarima purpurnoga mora.
II.
Koliko mjesečine, osim mora,
u okviru od prozora!
I arhipelag snenih cirusa.
Rasanili se zefiri na moru
ko različci na ledini
od poljupca libelule.
Galebovi napuštaju nebo
rodne okolice:
jedan spava na zvoniku,
drugi drijema pokraj sidra,
zahrđala i stara
na pijesku zaborava.
Tko to vježba na pianinu
u kući s kiparisom
što se ne vidi:
osim palmi i plutače
i svjetiljke na gatu?
Noć je vedra. I prijatna.
Zviježđe Sredozemlja
kruži nečujno
nad uzdasima vode.
Ono što je bilo oblak,
otok, dim od broda,
sad je samo magla srebra u daljini.
Da bi sanak bio slađi,
spavam na kamenu podu
u nestvarnoj mjesečini.
More diše i izdiše.
I vjetrić se koleba na krovu.
Mir s tobom, Noći, jer mi melodioznom zrakom
omrežuješ san.
(Slika: Salvador Dalí, Djevojka na prozoru. More)
Napokon prilazimo moru pomirljivo
kao nečem nepoznatom
dodirujemo svoju ruku svoje lice
oči nam mraku okrenute
Sve će nam ostati nerazumljivo
vjetar što smo ga pratili u daljini,
sva naša ljubav i mržnja
kamenje ukraj puta o koje će se i drugi
spoticati i daleke
vedrine kao jeka u brdima
nad kojima starinske zvijezde krupnjaju
Cvrčci u borovima cvrče pjesan bez kraja
A more uzburkano šumori i udara o hridi
I huči,i buči,pod suncem rujanskim
Dovikuju se,neprestano,plivači;njihovi glasi
Ulaze kroz odškrinuta vrata crkve
Na Dančama,nošeni vjetrom,i umiru
Ispred Triptihona Nikole Božidarovića
(MCCCCCXVII MENSIS FEBRVARII
NICOLAVS RHAGVSINVS PINGEBAT)
U davnini,i on je slušao
Šumorenje mora o kojemu sada
Učiteljica mlada,u crno odjevena
Tumači svome razredu malih
Djevojčica i dječaka;govori im,
Skupivši ih okolo sebe,pokazujući rukom
More:"Svratite,djeco,pažnju
I pogledajte kako se more razbija
O hrid,i kako se pjeni,i kako...Hej vi,
Dođite bliže i slušajte mene..."
Sedam dječaka,u košuljama zelenim
Prestaše da osluškuju šumorenje mora
Da bi čuli glad učiteljice koja zna sve
O moru:kako se talasa,i kako se pjeni
A nije u nedoumici,kao ja koji sjedim
Na bliskoj klupi,u zavjetarju,i ne znam,
Premda su mi usta otvorena,kazati,
Ni riječi pred veličanstvom mora
Pred modrim šumorom vječnosti.
Uvijek ćeš, Slobodni, nježno voljet more!
U beskraj prostrtom njegovome valu
Dušu svoju gledaš kao u zrcalu,
A duh tvoj još gorče sakriva ponore.
Ti voliš roniti u grud lika svoga,
Grliš ga očima, rukama, u svome
Srcu se veseliš šumorenju tome,
Sred tog bučna jada, divlje silenoga.
Tajanstveni, tamni, vi ste obadvoje,
Čovječe, još nema mjere tvog bezdana;
More, ti sakrivaš bogatstva neznana,
Tako strašno tajne vi čuvate svoje!
Ipak, eto, tu su stoljeća bezbrojna,
Da se vi bez grižnje, nemilo borite,
Umiranje, pokolj, tako vi volite,
Borioci vječni, braćo nespokojna!
Charles Baudelaire
(Preveo: Vidović)
Eto bezgraničnoga mora,
na njegovoj grudi brod odlazi razvivši sva jedra, čak i mjesečevo jedro,
zastava se vije visoko, dok on brza, tako divno brza – odozdo ga valovi nose natječući se,
oni okružuju brod sjajnim
kretanjem krivulja i pjenom.
(Preveo: Tin Ujević)
I gledam more gdje se k meni penje
i slušam more dobrojutro veli
i ono sluša mene i ja mu šapćem
o dobrojutro more kažem tiho
pa opet tiše ponovim mu pozdrav
a more sluša pa se smije
pa šuti pa se smije pa se penje
i gledam more i gledam more zlato
i gledam more gdje se k meni penje
i dobrojutro kažem more zlato
i dobrojutro more more kaže
i zagrli me more oko vrata
i more i ja i ja s morem zlatom
sjedimo skupa na žalu vrh brijega
i smijemo se i smijemo se moru
El mar
i mire el mar que puja cap a mi
i escolte el mar, bon dia, em diu
i ell m’escolta i jo mormole
oh bon dia mar, li dic fluixet
i encara més fluix li ho torne a dir
i el mar escolta, escolta i riu
i calla, i riu, i s’enfila,
i mire el mar, mire el mar daurat,
i mire el mar, que puja cap a mi,
i dic bon dia mar daurat
i diu el mar bon dia mar
i el mar m’abraça pel coll
i el mar i jo i jo amb el mar daurat
seiem plegats a la riba sobre la penya
i riem, i somriem al mar
Uzdišu vali
--Pjeni se more--
Pred njim smo mali
--Pjeni se more--
Pljuskanjem budi
Čežnje i žudi
Godina ludih
--Pjeni se more.
Što me to boli?
--Pjeni se more--
Da l' me još voli?
--Pjeni se more--
Sve što imadoh
Ljubavi dadoh,
Poražen padoh
--Pjeni se more.
Ako tražiš put u moju dušu
odvedi me moru olujnom.
Ondje ćeš vidjeti otkrit život moj
kao razvaljen hram; moju mladost
smokvama ograđenu visoravan.
Moja bedra: drevnu tužaljku
radi koje poganski bogovi
kleče na koljenima.
Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Zemlja i mjesec postaju moje tijelo.
Ljubav presađuje moje misli
u vrtove vječnosti.
odvedi me moru olujnom.
Ondje ćeš vidjeti otkrit život moj
kao razvaljen hram; moju mladost
smokvama ograđenu visoravan.
Moja bedra: drevnu tužaljku
radi koje poganski bogovi
kleče na koljenima.
Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Zemlja i mjesec postaju moje tijelo.
Ljubav presađuje moje misli
u vrtove vječnosti.
and I look at the sea how it climbs to me
and I listen the sea it says g o o d m o r n i n g
and it listens to me I whisper to it
g o o d m o r n i n g s e a I say softly
and again even more softer I repeat the greeting
and the sea listens listens and then it laughs
then it‘s silent and it laughs and it climbs again
and I look at the sea how it climbs to me
and I look at the sea I look at the sea gold
and I look at the sea how it climbs to me
and I say g o o d m o r n i n g I say the s e a g o l d
and g o o d m o r n i n g s e a the sea says
and the sea embraces me around the neck
and the sea and I and I with the sea gold
we sit together on the shore beneath the hill
and we laugh we laugh at the sea
Josip Pupačić
(Translated by
Darko Kotevski)
More
I gledam more gdje se k meni penje
i slušam more dobrojutro veli
i ono sluša mene i ja mu šapćem
o dobrojutro more kažem tiho
pa opet tiše ponovim mu pozdrav
a more sluša pa se smije
pa šuti pa se smije pa se penje
i gledam more i gledam more zlato
i gledam more gdje se k meni penje
i dobrojutro kažem more zlato
i dobrojutro more more kaže
i zagrli me more oko vrata
i more i ja i ja s morem zlatom
sjedimo skupa na žalu vrh brijega
i smijemo se i smijemo se moru
Jedara crnih plovi moj brod
Morem što divlja i buči.
Zna obijest tvoja moj jad i moju bol,
Al' ipak me vrijeđa i muči.
A nevjernost tvoja ko' vjetar je taj:
Baš svud sad onuda huči.
Jedara crnih plovi moj brod
Morem, što divlja i buči.
Heinrich Heine
More ko žena miče pločice svojih dragulja,
U sjeni jedra čipkastu pjenu plete.
Blistaju zelenomodre, žute i sive facete,
drveno rebro lađe voda usnom ljulja.
Na dnu u tmini sivog morskog mulja
potopljene stvari miču se i svijetle.
Nad zrcalom modrim bijele ptice lete.
Voda je teška ko kružnica ulja.
Iz dimnjaka lađe pramen čađe kulja,
cvrči na ognju riba; vonj smole i joda.
Titraj jegulje svijetla, gluha i nijema voda.
Na pučini jedro, lik rumenog broda
i ticalo bijelo svjetionika.
Pod palubom oganj. Smijeh. Harmonika.
Miroslav Krleža
Sa svih strana svijeta
voli ljubalju jačom i dubljom
to žalo ushićeno i golo
na kojem sam isto što i
more, vjetar i mjesec.
Sophia de Mello Breyner Andresen
Mar
De todos os cantos do mundo
Amo com um amor mais forte e mais profundo
Aquela praia extasiada e nua,
Onde me uni ao mar, ao vento e à lua.
Sophia de Mello Breyner Andresen
.png)
Kada promatram vale
i strme obale divne
vali mi srce rane
zbog jedne djeve mile:
prokleto bilo more
koje me muči tako!
Nikad ne gledam vale
ni previsoke stijene
da mi ne rane srce
zbog jedne krasne djeve:
prokleto bilo more
koje me muči tako!
Ako promatram vale,
ako promatram žale,
vali mi srce rane
zbog jedne vitke male:
prokleto bilo more
koje me muči tako!
Ruy Fernandez
(13. stoljeće)
---
barkàrōla - stiliziran oblik pjesme venecijanskih gondolijera koja dočarava ugođaj idile na moru (pokret valova i vesala)
Danas me je cijelu
zapljusnulo jugo
kišom stepenica
crvenim pribadačama.
A ja vodim u šetnju
delfine
i klikćem
Vesna Parun
Ima jedna kuća na putu pokraj mora.
Noću u njenim oknima gori crveni žar.
U vrtu cvatu oleanderi.
Oni šušte na mjesečini. I niko ne smije da se približi
da ne probudi pticu na pragu
ili ženu koja spava.
Ima jedna kuća na putu pokraj mora.
U zoru se na njoj zatvaraju prozori.
Prahom pokriti sahnu oleandri.
Svi pitaju: tko je u toj kući?
Putnici bi možda pokucali
ali ruka ne smije da dotakne
tamnu alku koja miruje.
Samo jedan čovjek zna da u toj kući
odavno nema mirnog sna
ni slatke pjesme, ni gorke riječi ljubavi.
On prođe katkad na svom magarcu
mimo prazne kuće pokraj mora
i ne diže k njoj oči. Gleda niz cestu
i prignut samo šapne: razvalina.
Vesna Parun
Na modrilu se jedro bijeli,
na moru pustom, magičnom,
što u daleku svijetu želi,
što ostavi u kraju svom?
A vali plešu, vjetri ječe,
i svija se i škripi stijeg,
o jao — ne želi ono sreće,
nit od nje vodi njegov bijeg!
Nad njime sunca zlatni traci,
pod njime blistav modri vir: —
u bure prkosno se baci,
ko da u burama je mir!
Mihail Jurjevič Ljermontov
(Prijevod: Ivan Slamnig)
Zboriš: a duša, uz mirno popuštanje
Glasa ti zvuku, čitava se predaje
Govora tvoga umiljatim valima
i k tuđe, kraju odlazi.
Toplinom plovi sunca, koje zapada
Dok osmijeh njegov raji modre pustoši:
Bijele ptice polijeću nad morem;
Prolaze zeleni otoci.
Hramovi sjaje na strmim vrhuncima
Ko mramor bijeli u čas rujna sumraka.
Na žalima su čempresi zatreptali.
I guste mirte mirišu.
Daleko miris s vjetrom slanim putuje
I miješa se s tromom pjesmom mornarskom,
Dok lađa, stignuv ispred luke, s jarbola
Već spušta jedra crvena.
U drugu redu niz akropolu
Djevojke. Nose lijepe bijele peplove;
Vijenac na glavi, a u ruci lovorje.
Pružajuć ruke pjevaju.
Usadiv koplje u pijesak rođeni
Na kopno skače čovjek sjajna oružja.
Je li to Alkej, koji se iz bojeva
Djevama vraća Lezbijskim?
Giosuè Carducci
(Preveo Vladimir Nazor)
