Juan Mihovilovich Hernández
rođen je 1951. godine u Punta Arenasu. Pravnik je, pjesnik,
pripovjedač, romanopisac i esejist. Odrastao je u dijelu toga
najjužnijega grada na svijetu koji se naziva „hrvatska četvrt“ i odakle
potječe niz značajnih čileanskih književnika hrvatskog podrijetla
(Roque Esteban Scarpa, Nicolás Mihovilovic, Ernesto Livacic Gazzano i
drugi).
Objavio je romane La última cadena (Zadnja osuda, 1980., 1983.), Sus desnudos pies sobre la nieve (Njezine bose noge po snijegu, 1990.), El contagio de la locura (Zaraza ludošću, 2006.) te zbirke pripovijedaka El ventanal de la desolación (Prozor nad pustoši), 1989., 1993.), El clasificador (Razvrstavač, 1992.), Restos mortales (Posmrtni ostatci, 2004.), El contagio de la locura (Zaraza ludilom, 2006.), Los números no cuentan (Brojevi ne govore, 2008.). Dobitnik je mnogih nagrada u zemlji i inozemstvu. Za poeziju su mu, između ostalih, dodijeljene Nagrada odjela za kulturu (1977.), argentinska nagrada Julio Cortázar i nagrada Antonio Pigaffeta Sveučilišta u Magallanesu. Godine 1980. objavljuje prvu verziju romana La última condena (Zadnja osuda) za koju dobiva nagradu Pedro de Oña i nagradu na književnim igrama Gabriela Mistral. Godine 1985. predstavlja Čile na I. hispanoameričkom kongresu mladih pisaca održanom u Madridu.
Kod nas su mu objavljeni roman Njezine bose noge po snijegu i Zaraza ludilom u prijevodu Jerka Ljubetića i u izdanju nakladničke kuće Naklada Bošković.
Juan Mihovilovich sa svojim sinom Pablom i Stjepanom Čuićem, predsjednikom DHK INTERLIBER – Zagreb, 7. - 11. 11. 2007. |
Mihovilovich je pripadnik trećega naraštaja hrvatskih iseljenika i skupine književnika '80-ih godina ili „naraštaja državnog udara“ koji, prema riječima Diega Muñoza Valenzuele piše „pokrenut unutarnjim osjećajima koje nije moguće zaustaviti, ali je također siguran da radi na oslobođenju koje na svoj način pridonosi da se sramotna vlast sile i ludosti svrgne“. Književni kritičar Ernesto Livacic tvrdi da je Mihovilovich „jedan od najboljih predstavnika moderne čileanske proze“, smatra se da je on unio svjež dah u čileansku suvremenu književnost. On pak za sebe kaže da je sklon nekoj vrsti patetičnog realizma. Obilježja njegove proze su tečni stil, jedinstvenost, dobri portreti likova, prikazi običnih životnih situacija, čistoća stila, dinamika, preciznost.
Iako
mu priče imaju obilježja realističke proze, u složenim situacijama
dolazi do izražaja psihološki razvoj likova. U djelima Juana
Mihovilovicha osjeća se utjecaj Rulfa i Dostojevskog, u njima se
isprepliću uspomene na piščevo djetinjstvo i mladenačko doba, „svjesno i
podsvjesno, podzemno i nadzemno, realno i irealno, razumno i
nerazumno“, a ponekad se čini da su prožete hladnoćom vjetrovitog Punta
Arenasa. Jezik kojim su napisane je jednostavan i običan jer njime se
najbolje otkriva i opisuje očajna i usamljena čovjeka.
Željka Lovrenčić
0 comments:
Objavi komentar