Glasovi su naglo dolazili s mora kao da dolaze s neba, odnikud. Bijahu to prigušeni i brzi jezici žena, koje veslahu svojim brodicama s hrpom sijena u srijedi i skamenjenim magarcem na krmi, s nekog drugog otoka ili pustog školja. Dolazili su ti glasovi i isto tako nestajali u daljini, glasovi i tijela crnih žena u pokretu, a more ostajalo samo sa svojim valovima, svojim zmorcem, bućkanjem u grotama i osamljenim galebom na stijeni u moru i djevojkom na obali.
Kad bi me glasovi žena s brodice koje oko otoka plove uznemirili, glasovi žena koji se odjednom jave, jedno vrijeme traju i opet naglo nestanu, tada bih ja iz svoje osamljene kuće izlazio na obalu. Iako to bijahu glasovi pomalo odbojni, glasovi brbljavih žena koje sve u isto vrijeme govore, pa makar ih na brodu bilo i po pet-šest, ipak bi mi u mojoj samoći uzmanjkali kada ih više nije bilo i ja bih probuđen iz svojih tlapnji izlazio van, kao da ih želim opet čuti, a možda i vidjeti njihove likove. U takvom jednom trenutku izašao sam i ugledao galeba i ženu. Galeb je možda i prije tu bio, ali ga ja nisam zamjećivao. Postao mi je vidljiv tek onda kada sam ugledao i nju i njega.
Od toga dana uvijek bih nju viđao na obali, nju i njega – oni su za me bili jedna jedin pojava, iako oni nisu marili jedno za drugo, vjerojatno se nisu ni zamjećivali. Nisu oni zamjećivali, jednako galeb i jednako žena, ni mene. Svakog dana sam dolazio njih gledati, ali me oni nisu vidjeli kao što nisu vidjeli ni jedno drugo. Galeb bi stajao na školju i čistio svoje perje ili bi drijemao. Ona bi sunčala svoje tijelo i milovala i stiskala si noge i gladila si ruke i vlasi preplitala, i struk ustezala: obujimala ga je često rukama kao da je željela da je još uži nego li je bio. Bedra su joj bila puna, obla, čvrsta; bila je sva sjeverni tip kao neka Čehinja, Njemica, iako je morala biti Hrvatica, tu, s ove obale. Nije mogla pocrnjeti: njezine su noge od dugog sunčanja poprimile svjetlosmeđu boju, a dlačice na njima bijahu zlataste.
Vidio sam joj iz daljine oči, bile su modre, ali odnekud čudne, duboko usađene; njezin pogled je očito morao svakoga opsjeniti. Svakog dana sam dolazio na obalu i gledao mrkog i osamljenog galeba kojega ništa ne zanima, koji drijema s glavom pod kljunom; gledao ga kako uvijek stoji na istom mjestu u isto vrijeme i tu djevojku tako bijelu, tako čistu, dugih, toplih nogu, zlatnih vlasi i velikih modrih očiju, neobično tužnih.
Želio sam ih uznemiriti oboje, ali nisam znao kako. Nisam se usuđivao učiniti to, bojeći se da ih više ne ću ugledati, a oboje su mi bili jako potrebni, uzbudljivi i nezamjenjivi u tom prostoru u kojem su živjeli samotnim životom, tu među morem, kamenom i drvećem; oni su postali potpuno dio krajolika. Bez njih taj predio mislim da nebi mogao više postojati. Želio sam ih uznemiriti, ne znajući što da radim. Bio sam duboko nesretan. Oni me nisu nijednom pogledali tolike dane, a ja sam ili stajao na obali pred njima ili se šetao na zapad, pa natrag na istok, obalom otoka. Njihove su oči bile mrtve za me.
Pomišjao sam da se bacim u more i doplivam k njima. Što bi se dogodilo? On bi odletio. A ona? Otišla bi i ona ili bi me izgrdila i otjerala ili pak ne bi uopće zamijetila da sam došao na njezin školj, ne bi odgovorila na moje riječi, a to bi bilo gore od svega. I tako sam i dalje dolazio na obalu i gledao njih dvoje u moru. Galeb i žena, svatko na svojem školju, živjeli su uz šum i prskanje mora; slušali su njegov šum i ono ih je smirivalo i uspavljivalo, a mene, kao i uvijek, uznemirivalo. Uvijek bi oni bili tamo kada se je more kretalo, kada se je more burljalo, sukljalo, pjenilo i gutalo i povraćalo samo sebe iz samog sebe!
Gledao sam u nju: kako je lijepo tijelo imala! I ona je to znala, zato ga je uvijek gledala: istezala noge, okretala stopalo, podizala rukama dojke, trljala se po kukovima, stiskala stegna, gladila dlanom vrške sisa, milovala si koljena i listove, jagodicama prstiju tiho dodirivala natkoljenice... Ona bijaše zaljubljena u samu sebe, u svoje prekrasno mlado tijelo, izrezano kao iz žada... Kupaći kostim na njoj bio je svjetlosmeđ sa smeđim i crvenkastim cvjetićima, veoma sličan boji kože, a utegnut uz tijelo tako kao da se s njim i rodila. Cijeli je dan ona tako sebe gledala, ogledavala, dodirivala, pipkala, gladila, trljala, stezala. Od toga je moje uzbuđenje sve to više raslo. Da je nepomično ležala i sunčala se, kao što rade mnoge žene, i tada bi ona privlačila moj pogled. A ovako nisam znao što ću. Odlazio sam odatle i hodao kroz sredinu otoka, kroz vinograde ili dugo hodao obalom uz drugu stranu otoka, ali me uvijek nešto opet vuklo k njima natrag...
I ja sam se vraćao na obalu gdje bijahu žena i galeb.
Znao sam da je galeb ptica nemirna, proždrljiva, nikad joj dosta jela, jakog je, oštrog glasa, dugih krila, sve sam to znao, ali ovaj kao od svega toga što galebi rade nije ništa učinio. On kao da i nije nikada letio, jeo, kričao ili plivao u moru, da bi sjeo na površinu mora i puštao da ga valovi nose i morske struje i backaju ga kao mrtvu čep tamo-amo, što su drugi galebi činili. Ne, on je uvijek bio na svojem školju i ništa od toga nije činio; a ipak nije bio bolestan, bio je zdrav, čudak, ravnodušan, nije ga ništa zanimalo, najviše je volio ljenčariti, živjeti najmanjim dijelom svojeg bića.
A ona? Odmah sam vidio da je to neka čudna djevojka, da je to neobična mlada žena, koja uvijek sanjari, a onaj koji uvijek sanjari taj je s tim i zadovoljan, njega zapravo i nema u zbilji. Sanjarila je ona beskrajno, vječno, cijelo ljeto, cijeli život, a o čemu?... Sve ono što takvo biće doživi u mašti nikada se ne obistinjuje u zbilji, pa čak ni onda kada bi to maštatelj ne znam kako vruće želio! A zapravo to on možda u stvarnosti i ne želi. Maštaju i žene i muškarci, ali mnogo više žene, njihova je mašta neiscrpiva i nevjerojatna. Kada bi muškarci znali o čemu sve i na koji način žene sanjare jako bi se iznenadili. U njihovoj je mašti sve moguće: i ono najljepše i ono najluđe i najstrašnije, od čega bi se mnogi muškarac zgrozio. A muževi bi poludjeli kada bi otkrili o čemu sve sanjare njihove žene.
Uz galeba i ženu nije nikada nikoga tu bilo, bijaše to obala pusta, a valovi su bacakali po sprudu komadiće daščica, loptice smole, sipinu kost i druge naplavine... Stajao sam na toj obali ili uz nju hodao i čekao da me zamijete galeb i žena, ali uzalud!
Ona je očito zamišljala nekog ljubavnika kojega je vidjela u duhu, a možda i neku drugu ženu koja ju miluje, a ja sam gledao samo u nju... U nju i u galeba. Čekao sam da galeb poleti i ona bućne u more i dopliva do obale, ali to se nikada nije dogodilo...
Kada bih otišao, tajnovito bi nestalo i njih dvoje. Vratio bih se, a njih više ne bi bilo! Kada bih drugi put došao, oni bi bili tamo...
Gledao sam u nju i želio sam miilovati njezina stegna, ruke i gladiti joj glavu i ljubiti ju u usta, a ona to nikako nije oćutjela, nije vidjela moju želju i nije znala za me! Tako je to trajalo danima, tjednima. Bilo je dana kada se ona nije pojavila. Tada sam ja bio još luđi nego inače, nego tada kada bih ju gledao s obale kako se ogleda i dodiruje. Nije nikada ležala, uvijek je samo sjedila ispruženih nogu i gledala svoje lijepe noge, zaljubljeno i u dubokoj zamišljenosti, no ipak uvijek pomalo nemirna; svaki čas bi se trzala i zabacivala glavom kao da ju netko nevidljiv ljubi, a duge zlatne vlasi kao teški bič udarale su po njezinim ramenima i plećima...
Volio sam taj pusti otok koji me izluđivao svojim sjajem, mirisima, toplinom, kamen je mirisao na barut, sunce je palilo u dubinu tijela, do dna duše, ćutio se samo žar i ludi san, sve je bilo puno neizrecive strasti, na ljubav je sve pokazivalo, a samoća je bila neizmjerna, i moja, i galebova, i ženina. Titravi vid je izazivao maštu i javljala se svakojaka priviđenja, pa sam mislio i da su ta žena i taj galeb isto prividni, samo moje vizije, a da ih u stvarnosti i nema! Gledao sam u daljinu i tražio odgonetke svojih misli u nepoznatom vidiku, u moru, krikovima, cvrčanju cvrčaka, skakanju riba, pljuskanju mora s obale. Sve je titralo i igralo preda mnom i iskrsivali su i neki udaljeni likovi i ja nisam znao jesu li bili stvarni ili nestvarni i jesam li ja stvaran ili nestvaran i postojim li ja uopće ili je sve to neki ludi san kakav se može javiti samo mladiću punom krvi i sanjarija na obali mora, koje mami i odvraća, uzbuđuje i izluđuje one koji ga ljube.
Zlatko Tomičić
----------
U sjećanje na mog dragog prijatelja, književnika Zlatka Tomičića, pisca mnogih predivnih novela i pripovijedaka.
Zlatko Tomičić i Vesna Parun su bili najbolji prijatelji i vrlo talentirani pisci. Onim lošim piscima to je bilo jako krivo, pa su mrzili sve što je bilo bolje od njih. Zlatko je završio na robiji u Staroj Gradišci, a Vesnu je književna kritika dočekala na nož. Pa ipak, ono što je dobro ne može se uništiti. Vesna Parun je danas vrh hrvatske poezije, a Zlatkove novele ostati će zauvijek nešto ćemu se čovjek rado vraća.
S Zlatkom sam se često susretao, već je bio bolestan i teško je hodao. Ali svaki naš susret pamtit ću po vedrini njegova duha i nepresušnoj mašti. Za jednog susreta punih sat vremena mi je pričao o ljepoti ženskih dojki. Bio je kao dječak, i njegove priče bile su naivne, a opet toliko moćne i pune ljepote.
Na slici: Vinko Kalinić i Zlatko Tomičić
0 comments:
Objavi komentar