Ona sad leži sama i njeno tijelo je tužno, kao da i ne zna za ljubav; mirna, poput presječene stabljike.
Ona me ne čuje, ali zna, da joj sad govorim i da je moj glas sam, i da je noć, i da me nitko čuti ne će, nitko vidjeti kad se u krevetu uspravljam, kada podižem ruke pred zidovima.
Marijo bijelih ruku, Marijo plavih očiju.
Vidim te u dalekom, plavom pijesku, oko tebe rastu crne grane i ja crne grane dotičem, kad te tražim tako bijelu.
Ona me ne čuje, ali zna, da joj sad govorim i da je moj glas sam, i da je noć, i da me nitko čuti ne će, nitko vidjeti kad se u krevetu uspravljam, kada podižem ruke pred zidovima.
Marijo bijelih ruku, Marijo plavih očiju.
Vidim te u dalekom, plavom pijesku, oko tebe rastu crne grane i ja crne grane dotičem, kad te tražim tako bijelu.
Daljina je izbrisala tvoje lice i ja ti moram u glas govoriti, da bih te vidio. Ne vidim ti usta, koja su sigurno blijeda, ne vidim grudi, koje se sigurno teško podižu, ne vidim tvoje lijepe noge, predane samoj postelji, vidim tvoje plave oči, tvoje bijele ruke, Marijo, čije je tijelo tužno i bez misli, skrušeno, kao pred smrt.
Ona leži u tami i sluša u romoru moj glas i, možda, u svjetlucanju stakla vidi uporno svjetlo mojih očiju.
Ona je sama, ona nije sama, ona je tužna, ona nije tužna, ona zna, da ću doći, jer je ona Marija plavih očiju, Marija bijelih ruku, jer je tužna, jer je ljubljena; u ovoj noći lijepa, kao u svim noćima, u svim danima koji su obasjavali plave oči, bijele ruke ove Marije, blagoslovljene među ženama.
Zlatko Tomičić
Iz zbirke
"Balada uspravnog čovjeka"
"Balada uspravnog čovjeka"
0 comments:
Objavi komentar