U korijenima fašističke psihologije leži opsesija zavjerom, ili još bolje, međunarodnom zavjerom. Ali zavjera mora takođe doći iznutra. Fašističke vlade osuđene su na to da gube ratove jer su nesposobne da ispravno procijene neprijatelja. U fašizmu ne postoji borba za život, naprotiv, život se živi samo zbog borbe. Zbog toga, pacifizam je kolaboracija sa neprijateljem. Građani se pozivaju samo kada treba odigrati ulogu naroda

1.  Prvo obilježje fašizma je kult tradicije a tradicionalizam implicira odbacivanje moderne. Poštovaoci tehnologije su kako fašisti tako i nacisti, dok je tradicionalistički mislioci obično odbacuju kao negaciju tradicionalnih duhovnih vrijednosti. Međutim, iako je nacizam bio ponosan na svoja industrijska dostignuća, njegov modernizam je ležao tek na površini jedne ideologije koja se temeljila na krvi i tlu. Odbijanje modernog svijeta kamufliralo se kao odbijanje kapitalističkog načina života, ali u prvom redu radilo se o odbijanju duha iz 1789. g. (1776. g. naravno). Prosvijećenost, vijek uma, važi kao početak modernog izopačenja. U tom smislu, fašizam se može definisati kao iracionalizam.

2. Iracionalizam je, takođe, ovisan o kultu akcije zbog akcije. Akcija mora uspjeti prije mišljenja ili u potpunosti bez mišljenja. Otud kultura postaje sumnjiva čim se identifikuje sa kritičkim stavovima. Nepoverenje prema svetu intelekta uvek je bio simptom fašizma, od Geringovog otvorenog stava: "Kada čujem reč kultura mašim se za pištolj", do česte upotrebe izraza kao što su "degenerisani intelektualci", "jajoglavci", "jalovi snobovi", "univerziteti su gnijezda crvenih". Službeni fašistički intelektualci uglavnom su bili angažovani u napadanju moderne kulture i liberalne inteligencije zbog izdaje tradicionalnih vrijednosti.

Nikakva se sinkretistička vjera ne može oduprijeti analitičkoj kritici. Kritički duh provodi razlikovanja. U modernoj kulturi naučna zajednica hvali neslaganje kao nešto korisno za obogaćivanje znanja. Za fašizam neslaganje je izdaja.

3. Uostalom, razlike u mišljenju znak su raznolikosti. Fašizam raste i traži podršku tako što izrabljuje i naoštrava prirodni strah od različitog. Prvi apel jednog fašističkog ili predfašističkog pokreta usmjeren je protiv došljaka. Tako je fašizam po definiciji rasistički.

4. Fašizam je nastao iz individualne ili socijalne frustracije. Stoga je tipičnim obeležjima istorijskog fašizma pripadao apel frustriranoj srednjoj klasi, klasi koja je trpjela ekonomsku krizu ili osjećaj političkog poniženja. U naše vrijeme, kada su stari "proleteri" postali malograđani fašizam sutrašnjice naći će svoju publiku u toj novoj većini.

5. Ljudima koji osjećaju da im je otet njihov vlastiti socijalni identitet fašizam dodjeljuje kao jedinu privilegiju da su rođeni u istoj zemlji. To je izvor nacionalizma. Osim toga, jedna nacija dolazi do svog identiteta samo preko svojih neprijatelja. Stoga, u korjenima fašističke psihologije, leži opsesija zavjerom, najbolje je, međunarodnom zavjerom. Sljedbenici se moraju osjećati opkoljenima. Toj zavjeri najlakše je doskočiti pozivom na mržnju prema strancima. Ali zavjera mora takođe doći iznutra: Jevreji su obično najbolji cilj jer imaju tu prednost da su istovremeno i unutra i spolja. U SAD prominentna instanca opsesije zaverom može se naći u "The New world Order", Peta Robertsona, ali ima i mnogo drugih.

6. Sljedbenici se moraju osjećati poniženima očiglednim bogatstvom i moći svojih neprijatelja. kad sam bio mladić naučili su me da mislim o Englezima kao narodu sa pet obroka. Oni su jeli češće od siromašnih, a i umjerenih Italijana. Jevreji su bogati i pomažu jedni drugima putem tajnih mreža uzajamne podrške. Sljedbenici moraju, međutim, takođe biti uvjereni da mogu pobijediti svoje neprijatelje. Tako, neprestanim pomijeranjem retoričkog žarišta neprijatelji su istovremeno prejaki i preslabi. Fašističke vlade osuđene su na to da gube ratove jer su nesposobne da ispravno procene neprijatelja.

7. U Fašizmu ne postoji borba za život, naprotiv, život se živi samo zbog borbe. Zbog toga, pacifizam je kolaboracija sa neprijateljem. On je loš, jer život je stalna borba. To vodi Armagedonovom kompleksu. Kako neprijatelji moraju da budu pobijeđeni, nužna je jedna odlučujuća bitka nakon koje će pokret zavladati svijetom. Takvo "konačno rješenje" implicira iznova jedno razdoblje mira, novo zlatno doba, što protivrječi načelu neprestanog rata. Nijednom fašističkom vođi nikada nije pošto za rukom da riješi taj problem.

8. Elitizam je tipični aspekt svake reakcionarne ideologije, ukoliko je on u osnovi aristokratski, a aristokratski i militaristički elitizam imaju osobinu- preziranje slabijih. Fašizam može da zastupa samo jedan popularni elitizam. Svaki građanin pripada najboljem narodu na svetu, najbolji građani su članovi stranke, svaki Građanin može (ili bi trebalo) da pristupi stranci. Međutim, bez plebejaca nema patrijaca. Vođa zna da njegova moć nije demokratski preneta na njega nego nasilno osvojena i njemu je potpuno jasno da njegova snaga proizilazi iz slabosti masa, koju su tako slabe da trebaju i zaslužuju vođu. Kako je grupa hijerarhijski organizovana (po vojničkom modelu) svaki od nižih vođa prezire svoje potčinjene, kao što opet svaki od ovih potčinjenih prezire one njemu potčinjene. To pojačava svijest o masovnom elitizmu.

9. Fašizam se temelji na selektivnom populizmu, na jednom takoreći kvalitativnom populizmu. U demokratiji građani imaju individualna prava, ali u svojoj cjelini poseduju politički uticaj samo na osnovu jednog kvalitativnog gledišta- poštuju se odluke većine. Za fašizam individue kao individue nema nikakva prava, dok je narod, naprotiv, shvaćen kao kvalitet, kao monolitni entitet koji izražava zajedničku volju. Kako veliki kvantitet ljudi ne može imati nikakvu zajedničku volju, vođa se predstavlja kao njen tumač. Izgubivši svoju delegiranu moć, građani više ne deluju; oni se pozivaju samo onda kada treba odigrati ulogu naroda. Zbog toga, narod nije ništa drugo do jedna teatralna fikcija. Kao dobar primer kvalitativnog populizma nije nam više potrebna. Piazza Venezia u Rimu ili Nirberški stadion. U budućnosti nas čeka jedan televizijski ili internet-populizam u kojem će emocionalna reakcija neke odabrane grupe građana biti prihvaćena kao glas naroda. Na temelju svakog kvalitativnog populizma fašizam mora biti protiv "trule" parlamentarne vlasti. Jedna od prvih rečenica koju je Musolini izrekao u italijanskom Parlamentu bila je: "Mogao sam pretvoriti ovo gluvo i sumorno mjesto u logor za moje manipule"- "manipule" su jedinice od kojih se sastojala tradicionalna rimska legija. Ustvari, on je smesta pronašao bolji smeštaj za svoje manipule, ali je nešto kasnije likvidirao i Parlament. Gdje god neki političar dovodi u pitanje legitimnost parlamenta zato što on ne izražava više volju naroda, tu smrdi na fašizam.

10. Fašizam govori novogovorom. Orvel je u "1984" izmislio novogovor kao službeni jezik Anglosoca, engleskog socijalizma, ali elementi fašizma zajednički su različitim oblicima diktature. Svi nacistički li fašistički školski udžbenici poslužili su se osiromašenim vokabularom i elementarnom sintaksom kako bi u klici zatrli instrumente kompleksnog i kritičkog mišljenja. Ali moramo se pripremiti i na druge oblike novogovora, čak i kada se pojavljuju u naizgled nevinom obliku popularnih tok-šoua. Ujutro, 27. jula 1943. saznao sam sa radija da je fašizam propao i da je Musolini uhapšen. Kada me je majka poslala po novine otkrio sam da novine na najbližem kiosku imaju različite naslove. Štaviše, nakon što sam pročitao te naslove postalo mi je jasno da u svakim novinama stoji nešto drugo. Naslijepo sam se odlučio za jedne i na prvoj stranici pročitao proglas koji je potpisalo pet ili šest političkih stranaka, među njima i Komunistička partija, Socijalistička partija i Liberalna partija. Sve do tog trenutka vjerovao sam da u svakoj zemlji postoji samo jedna jedina stranka i da je u Italiji to Partito Nazionale Fasciste. Sada sam otkrivao da je u mojoj zemlji moglo postojati više stranaka u isto vrijeme. Kako sam bio pametan dečko, smjesta sam shvatio da tako mnogo stranaka nije moglo preko noći da iznikne iz zemlje, da su one, dakle, neko vrijeme morale postojati u ilegali. Proglas na naslovnoj strani slavio je kraj diktature i povratak slobode: sloboda govora, štampe, političkog organizovanja. Te riječi "sloboda", "diktatura", "prava"- tada sam ih čitao po prvi put u svom životu. Uz pomoć tih novih riječi ponovo sam bio rođen kao slobodan čovjek Zapada. Moramo ostati budni kako smisao tih riječi ponovo ne bi dospeo u zaborav. Fašizam je još uvijek oko nas, ponekad neugledno obučen. Bilo bi mnogo lakše za nas kada bi se na svjetskoj sceni pojavio neko i rekao: "Želim drugi Aušvic, želim da crne košulje ponovo pradiraju italijanskim trgovima". Život nije tako jednostavan. Fašizam se može vratiti i pod najnevinijom maskom. Naša je dužnost da ga razotkrijemo i da upremo prstom na svaki od njegovih primjera svakog dana, na svakom mjestu na svijetu. Sloboda i oslobođenje zadaci su kojima nikada nema kraja.

Umberto Eco

Glasovi su naglo dolazili s mora kao da dolaze s neba, odnikud. Bijahu to prigušeni i brzi jezici žena, koje veslahu svojim brodicama s hrpom sijena u srijedi i skamenjenim magarcem na krmi, s nekog drugog otoka ili pustog školja. Dolazili su ti glasovi i isto tako nestajali u daljini, glasovi i tijela crnih žena u pokretu, a more ostajalo samo sa svojim valovima, svojim zmorcem, bućkanjem u grotama i osamljenim galebom na stijeni u moru i djevojkom na obali.

Kad bi me glasovi žena s brodice koje oko otoka plove uznemirili, glasovi žena koji se odjednom jave, jedno vrijeme traju i opet naglo nestanu, tada bih ja iz svoje osamljene kuće izlazio na obalu. Iako to bijahu glasovi pomalo odbojni, glasovi brbljavih žena koje sve u isto vrijeme govore, pa makar ih na brodu bilo i po pet-šest, ipak bi mi u mojoj samoći uzmanjkali kada ih više nije bilo i ja bih probuđen iz svojih tlapnji izlazio van, kao da ih želim opet čuti, a možda i vidjeti njihove likove. U takvom jednom trenutku izašao sam i ugledao galeba i ženu. Galeb je možda i prije tu bio, ali ga ja nisam zamjećivao. Postao mi je vidljiv tek onda kada sam ugledao i nju i njega.

Od toga dana uvijek bih nju viđao na obali, nju i njega – oni su za me bili jedna jedin pojava, iako oni nisu marili jedno za drugo, vjerojatno se nisu ni zamjećivali. Nisu oni zamjećivali, jednako galeb i jednako žena, ni mene. Svakog dana sam dolazio njih gledati, ali me oni nisu vidjeli kao što nisu vidjeli ni jedno drugo. Galeb bi stajao na školju i čistio svoje perje ili bi drijemao. Ona bi sunčala svoje tijelo i milovala i stiskala si noge i gladila si ruke i vlasi preplitala, i struk ustezala: obujimala ga je često rukama kao da je željela da je još uži nego li je bio. Bedra su joj bila puna, obla, čvrsta; bila je sva sjeverni tip kao neka Čehinja, Njemica, iako je morala biti Hrvatica, tu, s ove obale. Nije mogla pocrnjeti: njezine su noge od dugog sunčanja poprimile svjetlosmeđu boju, a dlačice na njima bijahu zlataste.

Vidio sam joj iz daljine oči, bile su modre, ali odnekud čudne, duboko usađene; njezin pogled je očito morao svakoga opsjeniti. Svakog dana sam dolazio na obalu i gledao mrkog i osamljenog galeba kojega ništa ne zanima, koji drijema s glavom pod kljunom; gledao ga kako uvijek stoji na istom mjestu u isto vrijeme i tu djevojku tako bijelu, tako čistu, dugih, toplih nogu, zlatnih vlasi i velikih modrih očiju, neobično tužnih.

Želio sam ih uznemiriti oboje, ali nisam znao kako. Nisam se usuđivao učiniti to, bojeći se da ih više ne ću ugledati, a oboje su mi bili jako potrebni, uzbudljivi i nezamjenjivi u tom prostoru u kojem su živjeli samotnim životom, tu među morem, kamenom i drvećem; oni su postali potpuno dio krajolika. Bez njih taj predio mislim da nebi mogao više postojati. Želio sam ih uznemiriti, ne znajući što da radim. Bio sam duboko nesretan. Oni me nisu nijednom pogledali tolike dane, a ja sam ili stajao na obali pred njima ili se šetao na zapad, pa natrag na istok, obalom otoka. Njihove su oči bile mrtve za me.

Pomišjao sam da se bacim u more i doplivam k njima. Što bi se dogodilo? On bi odletio. A ona? Otišla bi i ona ili bi me izgrdila i otjerala ili pak ne bi uopće zamijetila da sam došao na njezin školj, ne bi odgovorila na moje riječi, a to bi bilo gore od svega. I tako sam i dalje dolazio na obalu i gledao njih dvoje u moru. Galeb i žena, svatko na svojem školju, živjeli su uz šum i prskanje mora; slušali su njegov šum i ono ih je smirivalo i uspavljivalo, a mene, kao i uvijek, uznemirivalo. Uvijek bi oni bili tamo kada se je more kretalo, kada se je more burljalo, sukljalo, pjenilo i gutalo i povraćalo samo sebe iz samog sebe!

Gledao sam u nju: kako je lijepo tijelo imala! I ona je to znala, zato ga je uvijek gledala: istezala noge, okretala stopalo, podizala rukama dojke, trljala se po kukovima, stiskala stegna, gladila dlanom vrške sisa, milovala si koljena i listove, jagodicama prstiju tiho dodirivala natkoljenice... Ona bijaše zaljubljena u samu sebe, u svoje prekrasno mlado tijelo, izrezano kao iz žada... Kupaći kostim na njoj bio je svjetlosmeđ sa smeđim i crvenkastim cvjetićima, veoma sličan boji kože, a utegnut uz tijelo tako kao da se s njim i rodila. Cijeli je dan ona tako sebe gledala, ogledavala, dodirivala, pipkala, gladila, trljala, stezala. Od toga je moje uzbuđenje sve to više raslo. Da je nepomično ležala i sunčala se, kao što rade mnoge žene, i tada bi ona privlačila moj pogled. A ovako nisam znao što ću. Odlazio sam odatle i hodao kroz sredinu otoka, kroz vinograde ili dugo hodao obalom uz drugu stranu otoka, ali me uvijek nešto opet vuklo k njima natrag...

I ja sam se vraćao na obalu gdje bijahu žena i galeb.

Znao sam da je galeb ptica nemirna, proždrljiva, nikad joj dosta jela, jakog je, oštrog glasa, dugih krila, sve sam to znao, ali ovaj kao od svega toga što galebi rade nije ništa učinio. On kao da i nije nikada letio, jeo, kričao ili plivao u moru, da bi sjeo na površinu mora i puštao da ga valovi nose i morske struje i backaju ga kao mrtvu čep tamo-amo, što su drugi galebi činili. Ne, on je uvijek bio na svojem školju i ništa od toga nije činio; a ipak nije bio bolestan, bio je zdrav, čudak, ravnodušan, nije ga ništa zanimalo, najviše je volio ljenčariti, živjeti najmanjim dijelom svojeg bića.

A ona? Odmah sam vidio da je to neka čudna djevojka, da je to neobična mlada žena, koja uvijek sanjari, a onaj koji uvijek sanjari taj je s tim i zadovoljan, njega zapravo i nema u zbilji. Sanjarila je ona beskrajno, vječno, cijelo ljeto, cijeli život, a o čemu?... Sve ono što takvo biće doživi u mašti nikada se ne obistinjuje u zbilji, pa čak ni onda kada bi to maštatelj ne znam kako vruće želio! A zapravo to on možda u stvarnosti i ne želi. Maštaju i žene i muškarci, ali mnogo više žene, njihova je mašta neiscrpiva i nevjerojatna. Kada bi muškarci znali o čemu sve i na koji način žene sanjare jako bi se iznenadili. U njihovoj je mašti sve moguće: i ono najljepše i ono najluđe i najstrašnije, od čega bi se mnogi muškarac zgrozio. A muževi bi poludjeli kada bi otkrili o čemu sve sanjare njihove žene.

Uz galeba i ženu nije nikada nikoga tu bilo, bijaše to obala pusta, a valovi su bacakali po sprudu komadiće daščica, loptice smole, sipinu kost i druge naplavine... Stajao sam na toj obali ili uz nju hodao i čekao da me zamijete galeb i žena, ali uzalud!

Ona je očito zamišljala nekog ljubavnika kojega je vidjela u duhu, a možda i neku drugu ženu koja ju miluje, a ja sam gledao samo u nju... U nju i u galeba. Čekao sam da galeb poleti i ona bućne u more i dopliva do obale, ali to se nikada nije dogodilo...

Kada bih otišao, tajnovito bi nestalo i njih dvoje. Vratio bih se, a njih više ne bi bilo! Kada bih drugi put došao, oni bi bili tamo...

Gledao sam u nju i želio sam miilovati njezina stegna, ruke i gladiti joj glavu i ljubiti ju u usta, a ona to nikako nije oćutjela, nije vidjela moju želju i nije znala za me! Tako je to trajalo danima, tjednima. Bilo je dana kada se ona nije pojavila. Tada sam ja bio još luđi nego inače, nego tada kada bih ju gledao s obale kako se ogleda i dodiruje. Nije nikada ležala, uvijek je samo sjedila ispruženih nogu i gledala svoje lijepe noge, zaljubljeno i u dubokoj zamišljenosti, no ipak uvijek pomalo nemirna; svaki čas bi se trzala i zabacivala glavom kao da ju netko nevidljiv ljubi, a duge zlatne vlasi kao teški bič udarale su po njezinim ramenima i plećima...

Volio sam taj pusti otok koji me izluđivao svojim sjajem, mirisima, toplinom, kamen je mirisao na barut, sunce je palilo u dubinu tijela, do dna duše, ćutio se samo žar i ludi san, sve je bilo puno neizrecive strasti, na ljubav je sve pokazivalo, a samoća je bila neizmjerna, i moja, i galebova, i ženina. Titravi vid je izazivao maštu i javljala se svakojaka priviđenja, pa sam mislio i da su ta žena i taj galeb isto prividni, samo moje vizije, a da ih u stvarnosti i nema! Gledao sam u daljinu i tražio odgonetke svojih misli u nepoznatom vidiku, u moru, krikovima, cvrčanju cvrčaka, skakanju riba, pljuskanju mora s obale. Sve je titralo i igralo preda mnom i iskrsivali su i neki udaljeni likovi i ja nisam znao jesu li bili stvarni ili nestvarni i jesam li ja stvaran ili nestvaran i postojim li ja uopće ili je sve to neki ludi san kakav se može javiti samo mladiću punom krvi i sanjarija na obali mora, koje mami i odvraća, uzbuđuje i izluđuje one koji ga ljube.

Zlatko Tomičić

----------

U sjećanje na mog dragog prijatelja, književnika Zlatka Tomičića, pisca mnogih predivnih novela i pripovijedaka.

Zlatko Tomičić i Vesna Parun su bili najbolji prijatelji i vrlo talentirani pisci. Onim lošim piscima to je bilo jako krivo, pa su mrzili sve što je bilo bolje od njih. Zlatko je završio na robiji u Staroj Gradišci, a Vesnu je književna kritika dočekala na nož. Pa ipak, ono što je dobro ne može se uništiti. Vesna Parun je danas vrh hrvatske poezije, a Zlatkove novele ostati će zauvijek nešto ćemu se čovjek rado vraća.

S Zlatkom sam se često susretao, već je bio bolestan i teško je hodao. Ali svaki naš susret pamtit ću po vedrini njegova duha i nepresušnoj mašti. Za jednog susreta punih sat vremena mi je pričao o ljepoti ženskih dojki. Bio je kao dječak, i njegove priče bile su naivne, a opet toliko moćne i pune ljepote.

Na slici: Vinko Kalinić i Zlatko Tomičić